(…)

Onaj Plaški od prije 95.g (ovaj poslije ne poznajem dobro) odnosno Pllaščani manje više nemaju se čega stidjeti-niko tamo nije napravio ništa toliko loše da bi se stidjeli reći da smo iz Plaškog.Nasuprot tome imamo se čime ponositi. Plaški je dao dosta poznatih i važnih ličnosti, broj visoko obrazovanih nam je daleko iznad prosjeka,a važimo za vredne i dobre domaćine.

NN

čega se plaščani stide (ono čega se ja sjećam do 1991)
-nekih velikih gluposti koje su pravili za vreme rata, kao sto je npr Saborsko...
-onih 'velikih' koji su uvijek činili sve da unište ono što valja, da uguše svaki pozitivan progres koji bi pomrsio njihove konce i učinio kraj njihovim korupcijama i malverzacijama i uvijek su bili nadmoćniji i silniji jer ih je bilo više

i ima puno toga, prosto me nervira kad neko kaže nemaju Plaščani čega da se stide, a imaju, daleko su od savršenstva...

(…)

ono čega se ti sjećaš pod zagradom do 1991.uopšte se ne odnosi na ono što si izjavio/la.A što se tiče rata i gluposti oko toga sad je samo tiha prašina koju rijetko ko spominje...
Misli da sve ono čega treba da se sramimo jeste ovakvih ličnosti koji ne znaju sta pričaju...

xxx

-ubistvo Dragana Žagara
-bespotrepnih pogibija naših ljudi tokom rata radi pijančenja i nemara

(…)

Poslednjih izbora

Lumpi

Mislim da je problem u generalnom stavu Srbije prema Ličanima.
Evo, npr. večeras sam bila na rođendanskom slavlju kod jedne drugarice i povela se priča o Ciganima, te da su prljavi, žive u lošim kućama, itd...
Na to se javlja jedna koleginica, tipičan primer iskompleksirane persone iz Subotice, inače polu Mađarica. 'Ladno kaže:
"Bože, kako možete tako o Ciganima, pa šta onda reći za Ličane, koji su poslednji seljaci, kada su kolonizovani i naseljeni u Vojvodinu, palili su nemačke i mađarske tepihe da bi se ogrejali, nisu znali šta je klavir, a šta je zidana peć, mislili su da je to ormar! Mi Mađari smo te došljake uvek smatrali za neke primitivce koji da nije bilo nas, ne bi znali šta je kultura!"
Zaista, ne znam od kojih Mađara je gomila ličkih kuća u Lici naučila da zida peći, verovatno nekom telepatijom... Dalje, koliko se sećam, moja prababa je znala za tepihe, zavese, imala je normalan nameštaj u kući (ok, nije bilo klavira) za razliku od gomile vojvođanskih kuća koje su vekovima koristile seljačke prostirke... Duvaju se da su nešto posebno, a te iste vovođanske Mađare, Mađari u Mađarskoj smatraju za tešku provinciju, No, oni toga nisu svesni, nego se dižu na pijedestal i predstavljaju nekim arbitrima mode i elegancije na ovim prostorima...
Hehe, suzdržala sam se da ne prasnem u smeh na to komentarisanje Ličana, pa sam sačekala povoljan trenutak i rekla kako smo mi u Hrvastkoj Mađare uvek smatrali Ciganima, a da Zagrepčani i Austrijanci sa visine gledaju uopšte sve Ugare, te da im nije bilo iste Austrije, Mađari bi i dan danas ostali najobičniji konjušari, što su uostalom i bili.
Realno, da im nije bilo Austrije, ne bi znali za plansko građenje sela, za puteve i ostalu tehniku, a da im nije bilo Ličana Vojvodina bi bila najobičnija pustara, pošto je Mađarima iz Mađarske bilo ispod nivoa da se tu nasele, a gledajući dalje u prošlost, ti isti Lički seljaci su ih branili od Turaka
Tako da dolazim do zaključka da Plaščani greše što se sami ne drže ponosito pred ostalima, Hrvatima, Srbima, nego svoje kvalitete kriju kao zmija noge, pa onda neupućeni ljudi misle da je to neka zabit gde se umesto drva lože klaviri i tepisi, gde ljudi jedva znaju da se potpišu itd...

Srbija do Tokija

čega da se stidimo -ponosimo, imamo i jedno i drugo. Naprimer -prokleti rat korupcija ubijanje (podmuklo za 100 DM) ratno profiterstvo, pljačkanje itd...znaju mnogi ko je napravio šta u Plaškom, naprimer da spomenem i one K....ce (Picine) imaju zeta u…šu pa se mogu vratiti, njima ništa nije i ne može da bude. Kako ne mogu da se vrate njihove komšije Nikola i Mane T……..ć (Cvekini). Bili su zajedno ceo rat, isto i Dragan D.....ić zvani Žuja, od Đure sin, ima ih još znate vi , to je samo primer Picini i ova druga garnitura. Ko je ubio Dragana Zagara-taj je popušio u Slavoniji, a dalje se zna za njegove kako su prošli (brat i otac). Ko je prodao stoku iz Saborskog-Predsednik Opštine Plaskog, ko je to bio, propali i nedovoljno doškolovani, iz familije komunista, M.....ić. Koliko smo imali ministara u Plaškom Rade J....ć-Zujin, hahaha, pogledajmo i stranu u Parohijskoj opštini, ko su bili, S.....r Milan - bivši financijski diša i TSCIP, posle Mona Đ. i njegova žena, ne mogu da se setim još imena dobro, bio sam mlad dosta u to vreme, komunjare da se mole Gospodu Bogu, sram ih bilo, potrebni su im bili novci -pljackasi, Cane hteo da naplaćuje vodu svom narodu, kojim se ono poslom bavio -a da lopovlukom naravno, do sad nabrojani sa kim da se ponosimo ,koja glupost, Ilija S.....r kojem ni ptica nije mogla da se pokenja na drvo ispred kuće da je nije opazio, ponositi komunista kao i Nikica K...ić, Đoko onaj iz šumarije ne znam mu prezime kojem je brat u ustašam a i ostao a ovaj naš postrojavao u Plavči i Plaškom, pijani Kapetan, gde je sad, kako se zvao onaj koji ga izudarao .....došao je iz Australije... , ima ih još to je da se setimo takovi imena, a da se spomenu i oni malo pošteni, malo je takvi, to su Jeseničani , 90% pravi ljudi i Janjogorci. U Plavči je bilo 50%iz razloga za nacionalne podele- žene im Hrvatice, onoj drugoj polovini. Dal se vratio u Plaški onaj Željko -Garovov koja je to bila budala a sad gde je ? Bilo je priče kako mu je jedan oteo oružje iz ruku kad ga hteo da ubije u Plavči (trebao je on njega da ukoka) a sad ja mislim da je dosta, sad da pošaljete komentar sa čim da se ponosimo, hvala bogu da smo otišli odatle jer niko nikog nije podnosio, biće još drugi put...........pitaću dedu da mi kaže još toga, pa vi čitajte, pitajte i pisiteeeeeeeeee.....

Maja

Danas sam prvi put imala više vremena da prokrstarim čitavim sajtom Plaškog. Nives i Vaska - ako dopuštate da vas tako oslovljavam - bravo!!! Plaščani, sudeći po forumu, energiji, smislu za humor, znanju i svemu ostalom Plaški je prava metropola duha i žive sposobnosti da se komunicira. Verujte, malo je ovakvih sajtova, većinu pretrčim u potrazi za nekom korisnom informacijom, ali sa vama uživam da se družim. Ne dajte se i promenite prvu rečenicu na home page - "Plaški je mali grad...." Napišite mirno - Plaški je grad-biser u srcu Like koji nastanjuju divni ljudi koji vas neće razočarati čak i kada misle drugačije - umeće to da argumentuju. Pozdrav i JK - tražiću da SANU dostavi spisak akademika koji su rodom iz Plaškog direktno vama, ali sudeći po pročitanom možete ili da otvorite istureno odeljenje Akademije u Plaškom ili što je još bolje da organizujete barem jednu godišnju skupštinu u Plaškom. Mi ćemo ih odavde doneti, ako ne mogu da hodaju ja garantujem. A, sad ću ako mi dopustite da budem malo sebična - istoričar sam umetnosti, a ništa ne znam o savremenom likovnom stvaralaštvu i savremenim likovnim stvaraocima iz vašeg kraja. Volela bih komunikaciju sa tim ljudima i mogućnost da ih predstavim široj javnosti. I još nešto - dajte nama sa strane koji nismo Plaščani mogućnost da parlamentarnim glasanjem dobijemo taj status. Bićemo počastvovani.
S ljubavlju
Maja

Maja i Tamara

Poštovani prijatelji,
 gospodjica Maja Jančić me je obavestila o postojanju vašeg zanimljivog sajta prilikom našeg susreta na promociji fototipije Miroslavljevog jevandjelja 26.09. ove godine u Udruženju književnika Srbije. Polaskana sam njenim, a i vašim mišljenjem o mom romanu "Mameluk". Koristim ovu priliku da vas, pre svega, sve srdačno pozdravim, a na kakav sam neraskidiv način vezana za vaš prostor saznaćete kada se u proleće 2005. pojavi moj novi roman "Ožiljci". Istovremeno pozivam sve Plaščane koji se tokom sajma knjige nadju u Beogradu da posete štand SPC u hali 14, kao i štand IP "ART GRAFIK" u prolazu između glavne hale i hale 14. Ima mnogo novih i zanimljivih izdanja. "ART GRAFIK" je izdavač jedinstvenog časopisa na domaćim prostorima koji se zove "FOLKLOR MAGAZIN" i tematski se bavi etno, duhovnim i kulturnim nasledjem našeg naroda. Izlazi kvartalno na srpskom i engleskom jeziku, u luksuznoj štampi i punom koloru. U nedelju 24. oktobra će upravo na njihovom štandu gospodja Bilja Krstić, naša najveća pevačka etno zvezda, potpisivati svoj novi CD, kao i časopis na čijoj se naslovnoj strani nalazi njena fotografija. A ja ću u saradnji sa Informativno izdavačkom ustanovom SPC 21. oktobra u 17 časova predstavljam zbirku 550 posnih recepata iz srpskih manastira u knjizi "POSNI KUVAR za isposnike i gurmane" čiji sam autor. Ovo je prva godina da Ruska pravoslavna crkva izlaže na štandu Patrijaršije SPC i to je izuzetan program sa izvanrednim multimedijalnim promocijama. Podjednako preporučujem novo izdanje kuće "KLIO" iz Beograda o životu naroda u srpskom srednjem veku, kao i briljantno delo Umberta Eka "Istorija lepote". Sajam će ove godine biti više nego poseban, pa ko ima priliku da dodje sasvim će sigurno pronaći lep izbor po meri ukusa i interesovanja, a i sva izdanja su u pravilu na sajmu jevtinija. Toliko od mene za početak.
 Svako dobro Plaščanima
 Tamara Ognjević

maja

Sajam knjiga u Beogradu

Žao mi je što nisam ovih dana imala dovoljno vremena da vam se javim i budem vaš reporter sa lica mesta odnosno sa Sajma knjiga u Beogradu, ali vidim da je gospođa Tamara Ognjević održala reč i pisala vam. Sajam kao sajam, stotine izlagača i hiljade knjiga, mnogo gužve, hteo bi čovek da bude na deset mesta istovremeno, ali je to naravno neizvodljivo. Ima dosta lepih novih naslova, ali i marketing čini svoje, pa su brojne ne baš tako sjajne knjige glasno reklamirane na uštrb onih boljih gde manji izdavači nemaju toliko sredstava da se oglase. Ima impresivnih malih štandova kakvi su bez sumnje onaj Ljiljane Habjanović Djurović i Milovana Drecuna. Zanimljiva su i izdanja kuće "Plavi jahač", "Ezoterije" koja i ove godine ima najbolje opremljene Tolkinove knjige, a za mene koja nisam naročiti ljubitelj fantastike kao žanra prvi, i moram reći sjajni domaći pisac naučne fantastike - Zoran Živković, je omanje otkrovenje. Srpski Stiven King, kako ga naziva domaća štampa je bolji pisac od svog znatno poznatijeg uporednika u čemu je saglasan i amerčki izdavač koji će uskoro izdati njegova dela na tom velikom tržištu. Ipak sam najviše impresionirana IPSA-om i serijom izanrednih monografija iz oblasti nauke i umetnosti, ali i klasične književnosti na štandu ovog stranog izdavača. Ovo je bilo ukratko, a kad se sajam završi šaljem kompletan izveštaj.Veliki, veliki pozdrav iz Beograda

djoko

Hajde da vidimo koliko je nasih ljudi zainteresirano da se vrati u Plaški - posebno što mladi misle o tome!

P.T.

Ja bih se vratio sutra samo kada bih nasao posao !

javorka

Nisam u Plaškom živjela, ali bi isto rado došla tamo kad bi imali posao muž i ja.

Ja ne znam zašto bih se vratila ali znam da bih se vratila uz malo uslova koji su potrebni za     život.

 mt

Čovjek, sto je stariji sve više sliči na -biljku. A biljka voli svoje stanište i tu najbolje uspjeva.
Mi smo, mnogi, iščupani iz korijena i normalno je da se različito primamo na novom podneblju. Mlada biljka se primi lakše na novom staništu.  Starije drvo teško se presađuje, čak često prije uvene nego se primi u novoj sredini. Povratak je upravo proporcionalan (opet matematika) starosti našeg korijenja.

ona

Povratak je jedno od osnovnih pitanja, među ozbiljnima naravno, o kojima bi se moglo i trebalo raspravljati na stranicama ovog sajta, ali i u prilikama kada se Plaščani okupljaju, ma gdje bili. To je pitanje naše budućnosti, ali istovremeno i pitanje našeg odnosa prema onome što su nam ostavili preci. U potrazi za zaključkom kakvi smo ljudi, neminovno moramo da odgovorimo i na pitanje kakav je nas stav u odnosu na moguć povratak. Sa žaljenjem valja konstatirati da je mnogo onih koji o tome i ne razmišljaju zato sto je bilo i prije ovog rata mnogo onih koji su samo vrebali prvu priliku da pobjegnu iz Plaškog. Bilo je i onih koji nikad nisu htjeli otići, ali su bili na različite nacine otjerani. Neki su se vraćali... pa ponovo bježali...
Bez obzira da li se netko podsmjehivao ili lakonski odmahivao rukom i na samu pomisao povratka, treba prihvatiti princip bazične tolerancije po kome svatko ima pravo da o svojoj sudbini odlučuje sam. Bilo bi, međutim, jako dobro kad bi oni koji su se ``snašli`` u nekoj stranoj zemlji ili prebrodili prve i najteže probleme u Srbiji, pa o povratku u Plaški i ne razmišljaju, ako ništa drugo prestali da glasno objašnjavaju onima koji ne razmišljaju na isti način kako je to ``mlaćenje prazne slame``. Naša je realnost i na širem prostoru vrlo teška i opterećena brojnim nimalo povoljnim okolnostima, ali defetizam je jedna od najgorih i najnakaznijih ostavstina sistema ``bratstva i jedinstva naših zbratimljenih naroda i narodnosti``. Valja, zato, biti optimista, pribran i smiren, odlučan i uporan, a na svoje najbliže ne gledati s omalovažavanjem. Tada će i osnova za ozbiljne i pametne razgovore na temu povratka biti mnogo čvršća, a mogućnosti veće

zorica

I ja tako mislim kao ONA, ali nisam toliko sposobna da iznesem svoje misli. Takvi ljudi kao ONA ( a možda i nije žensko, što i nije bitno), bili bi odlični predsjednici Zavičajnog udruženja Plaški. ONA, javi se cešće na ovim stranicama

kompar

.., ako želimo dobro Plaškom, moramo prvenstveno uraditi nesto za Plaščane u dijaspori, jer nas je tu najviše i tako ce, na žalost, po svemu sudeći i ostati. Ne može jedan po jedan sramežljivi povratnik da učini ni[ta veliko, a masovnih povrataka, toga smo valjda svi svjesni, neće biti. Dakle treba zapeti svim silama da se Plaščani udruže tamo gdje ih je najviše, da se osjete snažnijim i povrate entuzijazam (koji nije samo lične prirode), pa onda možemo, imajući zajednički cilj, pomoći Plaškom, plaščanskoj privredi, kulturi i svemu ostalom. Tek tada možete očekivati neki ozbiljniji povratak.vjerujem da će proteći mnogo vode Dretuljum dok se sakupi dovoljan broj Plaščana u plaskom da bi nesto ozbiljnije preduzeli.
I ovdje se skupljamo na sahranama, ali i na babinama i svadbama. Gledam te ljude i vidim im u očima da im nedostaju ona naša ogovaranja, naš jezik, naši kafići, ali malo ih je spremno (kao i ja) da sluša tuđa ogovaranja, tuđi jezik i ulazi u neke nepoznate i tko zna čije kafiće. Imaju želju, ali nemaju cilj. Nema čak ni nade da je taj cilj ostvariv.
U pravu je Đoko za ptice i baštu, ali ja imam i ptice i baštu i ovdje, nije li to malo bijedan razlog. I moji su dolje iz sličnih razloga. Svaka čast, dobro je imati stav, ali ja bih, birajući da umrem ispod nekog, meni dragog, starog oraha i moje djece, uvijek izabrao djecu. Možda griješim, možda ću promijeniti mišljenje, danas vjerujem da je tako. Uz to ne može se praznim pričama o ljepoti kraja, bistrim vodama itd., nikog ubijediti da se tamo isplati živjeti. Ljudi pa tu se svakih dvadeset godina javljaju isti duhovi, Kako dovesti pojedinca, kad se ni masa ljudi ne može osjećati sigurno, bar ne na duži period. Da nije želje hrvatske da uđe u EEZ, ne bi li svaki sljedeći izbori bili pitanje opstanka? Možda i nekog nerviram, ali moja ogorčenost nema granica.
Niko, niko kao ja nije vjerovao da su ti duhovi odavno umrli. Niko nije bio toliko sljep i naivan. Volio sam ono što smo imali, zaista sam volio i sto puta bio spreman da umrem za to. Onda jednog dana shvatiš da si žestoko prevaren, da si živio okružen gomilom licemjera koji su kao psi lutalice čekali da se dovoljno nagomilaju, da se pojavi neka velika džukela koja će im pomoći da te izgrizu i oglođu do kosti. Više ne mogu da filozofiram ,više ne mogu da nađem ni riječ isprike, ni misao koja će mi povratiti vjeru. Poznajem gomilu idiota kojima su Tuđamnovi traktati izglodali mozgove preko granice realnog, Više ništa nije bilo sveto. Kako bi rekao dr. Nele Karajlić: "Zaboravili su sve zajedničke derneke". Dobar dio njih me odbacio jer nisam "čist" dobar dio jer sam se usudio i dalje tvrditi da je Pavelić govno. nisam mogao da vjerujem da se to dešava, ostao sam skamenjen, valjda jedini koji se okrenuo žaleći što Sodoma propada. Zašto je počela prodaja "čistog" hrvatskog zraka i raznih vampira na Trgu Republike (boli me k.... kako ga sad zovu), zašto se kupovalo oružje, ko je to bio šikaniran, hapšen i ubijan i zašto, pa se javio "opravdani" bunt naroda na narod,vlasti na narod. tamo je bio ugrožen narod. Da nije bilo pobune, nitko ne zna kako bi se završilo, zašto o svemu tome ćutati, zašto dozvoljavate da se istina zatre, muka mi je od svega.
Ako je iko ikad dobio želju da šutne psa (ja nisam) i to uradio, ako je pas cvilio ili se, ne daj bože, i dalje umiljavao, sigurno, ali sigurno će ga šutnuti opet. Ako pas pokaže zube, ishod je gotovo neizvjestan ili se ipak zna - neće mu ni prići. Nekolicina ljudi je ostala korektna i fer, u glavnom su se i prije svih naših sranja jasno i glasno izražavali, tako da su u početku ludila znali da je sve to sranje. Volim ih i cijenim i vjerujte da shvataju svaku moju riječ. To su ljudi iz moje prve debate, ljudi koji vode dobre bitke, ne boje se, a samo takvi mogu da praštaju, a da u isto vreme ne moraju da zaboravljaju. Njih je čast imati i za protivnika (da se razumijemo ne mislim ovdje samo na ratove, tačnije na njih najmanje).
Gomila Hrvata ne zna istinu, ne može ni da je zna. Blokirane su sve mogućnosti da je saznaju. nema privatnih televizija, ne mogu se adekvatno kontrolisati, kako zamišljaš, Đole, da se otvori srpska. nije li likvidiran čovjek koji je snimio dokumentarac o Oluji. To nije likvidacija iz koristoljublja, kakve su u Srbiji najčešće. Dok se ne otvore sve karte i dok čovjek nema hrabrosti da prizna, nešto je mutno i smrdljivo i samo je pitanje dana kada će taj smrad isplivati.
Đoko kaže da su nas vodili idioti. Tako je, ali šta da se kaže kada su pametni, oni koji su od početka shvatali situaciju, otišli s prvim lahorom vjetra, nisu čekali oluju. Ćutali su sve godine kao ..čke, (isto kao sto su ćutali i oni s druge strane) i čekali da se na prvi nagovještaj nevremena izgube. Bio je to sporazum dželata sa dželatom, a naivna raja je ostala. Ostala da gine i ostala naivna. J.. ga.
Još jednom se izvinjavam ako pretjerujem s ovom temom, ali ponjele me emocije.
Da se vratimo???? Može! Ali da se vratimo, kao što smo i otišli, u gomili, u velikoj gomili, sa svojim vozilima, traktorima i prikolicama, da radimo svoju zemlju i siječemo svoje šume. može li ? Ja pristajem. Ako se ne može, ajde da učinimo nešto da bi se moglo. Nismo mi lopovi pa da se vraćamo noću, skrivajući se, nismo nikom učinili ništa nažao, a da to nije bilo iz opravdanog straha. Nikad Plaščani nisu bajali na raskrscima i prizivali duhove. Pune su nam livade rasutih kostiju i puna su nam groblja naivnih. Zašto zaboravljati? Neka prašta tko treba i ima šta da prašta, ali zašto zaboravljti. u selu u kom živim ima 9000 stanovnika i uvijek je toliko i bilo. Spomen ploča poginulih, prošlog rata, je nešto veća od od otvorene đačke sveske. Zašto se samo naše spomen ploče dovoze kamionima i zašto toliko smetaju? (čitali ste i onaj drugi sajt o Plaškom.) Kakvi komunistički spomenici, to je spomenik klanici, klanici koja ni po čemu nije bila komunistička. Moji djedovi su na tim pločama. Svaki na jednoj strani. Jednom sam i znao grob, ali drugog sam imao samo tamo. Tko god misli da mi je malo puta trebalo da ga obiđem, grdno se vara. Žurio sam u to ime nebrojeno puta i pitao se kakav bi bio prema meni da je živ. Što je sa mojim roditeljima? Nagrcali su se svoje sirotinje kao djeca jer nisu imali očeve. Koliko su oni puta blejali u onaj kamen u parku i ubjeđivali sebe da je tako moralo biti, da je tako bolje, Da je vredilo. vredilo je, i dan danas vjerujem da je vredilo - sve do 1990 i onda puffffff. Zašto smetaju svetinje (jer čak su i "komunistički" spomenici nekom svetinje), Zasto istina toliko boli? Alo, šta je bilo bilo je, ali je bilo i to je nepromjenjivo. Sve dok ne bude tako ja ću biti daleko i čudiću se i diviti u isto vrijeme ljudima koji pristaju na život u licemjerju.
Da bi imali budućnost moramo imati prošlost ili krenuti iz početka.

djoko

Drago mi je da ste mi kazali svoje mišljenje! Iz razgovora sa većinom Plaščana saznao sam ono što je rekao jedan američki sociolog i sindikalist Bogdan Denić da je rat pomogao prelasku ljudi sa sela u grad i da oni normalno je neće nazad. Razumljivo: Plaški je bio mjesto bez bazena, bez sportske sale, a turističku agenciju niko nije nikad ni vidio.
Isitna je velika da je Tuđman ustvari Srbima u Hrvatskoj dosta i pomogao. Hrpa ljudi je otišlo van u inostranstvo što je učinilo njihov život raznovrsnijim.
Kompare ti živis u Pančevu! Bio sam u BG i znam da je to ipak puno raznovrsnija i progresivnija sredina u svakom pogledu za mladog čovjeka kao ti nego što je to bio ikad Plaški.
No međutim ipak mislim da nikad ne treba zaboraviti svoje mjesto i ljude koji su imali hrabrosti da se vrate u njega i \ive.
Svoju iskrenu počast dajem svima koji su se vratili u Plaški poput Save Jovetića i ostalih. Ali ni ne kažem ništa protiv toga što su ostali posebno mlađi otišli iz njega.
Ja sam pomalo ne pravi Plaščanin. Ja se u njemu nisam rodio i iskreno reći nisam ga previše volio. Bio mi je uvjek previše mali da se nađem u njemu. Dobro se sjećam "mora" kad sam bio mali i kad sam se morao truckati 2 sata u vlaku da dođem u njega iz Ličkog Osika.
No ipak svi moji pretci su iz PLAŠKOG. I Ja sam imao u njemu od malena svoje igralište na bunkeru u Jovetićima a kasnije ispred žute zgrade kao i iza škole. Kada sam napustio Plaški i proveo neko vrijem u 4 države shvatio sam što to znači ići na ručak u komšiluk kad mi je mama otišla negdje ili imati toplinu rodbinskih odnosa koje sam imao u Plaškom (tetke, striceve, ujake, baku), te komšije iz žute zgrade i slično.
Razumijem vas sve ostale da se morate orijentirati životu tamo gdje jest. Evo ja sam u Kanadi, Kanadski sam državljanin. Moj primarni cilj je da mi bude ovdje dobro. Ali dio mene je i Plaški. Ovdje svi u Sjevernoj Americi imaju rodoslovlje . U mom rodoslovlju je Plaški. Ja lično želim da svim PLAŠČANIMA GDJE DA JESU BUDE BOLJE a posebno onima koji su imali hrabrosti da se vrate pored svega nazad u Plaški!
Kad sam rekao da želim da Hrvatska uđe u EEZ mislio sam da olakša i poboljša odnos prema povratnicima kao i da isplaćuje penzije i promoviše toleranciju prema manjinama jer na tim je načelima bazirana EEZ. Suprotno tome je Balkanska zaostalost.
Isto tako želim i zalaguću se da Srbija poboljša odnos prema Srbima iz Hrvatske posebno PLaščanima jer mislim da i tu ima puno stvari o kojim se može pričati.
Da li ja zelim da Srbija uđe u EEZ ?Da i te kako. I još više želim da kad se vratim u Srbiju vidim masu uspješnih Plaščana na svim mogućim pozicijama. Da imaju restorane, biznise i da me sačekaju sa osmjehom na licu

kompar

Mislim da se po malo ne razumijemo, ali pametni ljudi i vode dijaloge da bi izgladili nesporazume.
Pomalo je uvredljivo reći da nam je Tuđman učinio uslugu. Ti Djoko kažeš da pametan i vredan čovjek uvijek može doći do para - u glavnom si u pravu (ne i u potpunosti, ali to nije tema). Ja ti na to kažem da čovjek treba da bira svoje mjesto boravka po sopstvenoj volji. Ti se pitaš da li bi danas bio u Kanadi da nije bilo Tuđmana, a ja ti odgovaram da bih ja vjerovatno bio tamo baš da ga nije bilo. Dobro si rekao da tamo nije bilo nekih posebnih satisfakcija, ali moje satisfakcije nisu ni bile, niti su sad, bazeni i ostala tehnička pomagala. Nedostajale su mi biblioteke i pozorišta. Shodno tome sam i odlazio da ih nađem, ali sam i svojevoljno, vraćajući se na iste one bunkere i igrališta o kojima si pričao, kad mi se za to javljala potreba. Samo Đole, nikad se ja po tom kamenjaru nisam šetao sam, ni jednu kolibu nisam izgradio sam, nikad se nisam vraćao u Plaški da gledam zemlju, već ljude na toj zemlji, ali prvenstveno ljude.
Pančevo nikad nije bilo, niti bi bilo, moj izbor. Ovdje sam silom prilika i igrom slučaja, ali se trudim da ga zavolim i iskreno da ti kažem već ga volim. Volim ga kao što sam volio Plaški, kao što sam volio Zagreb, kao što sam volio sva mjesta u kojima sam se zadržao dovoljno dugo da upoznam nekoliko dobrih ljudi. Oni su me "tjerali" da zavolim ta mjesta i hvala im. Bez njih sve bi to bile samo pustopoljine. (Uzgred rečeno ja sam i sad u nekom selu udaljenom od Pančeva 20 km.)
Kada je Branko Šupica zadnji put bio kod mene pričali smo o ovoj temi. Složili smo se da je Plaški tog trenutka tu, sa nama u mom dvorištu. Jedini Plaški kog ja poznajem je takav, rasut po dvorištima sirom svijeta, pa čak i u plaščanskim dvorištima, da se razumijemo. Svi koji me poznaji znaju da ne bih ostao u Plaškom da se rat završio i drugačije. Ipak vraćao bih se s vremena na vreme, sada više ne mogu da stignem. Obilazim ga kod Vukelića, Miščevića, Grba, Večerinovića, Jovetića, Bige, Dokmanovića ...........................................................
Obilazim i druga krajiška sela: Plitvice kod Šuputa, Glinu kod Jaredića, Dvor kod Tepšića...................................
Dođe i Plaški kod mene da vidi Plaški i ne ostane više vremena da se prevali put od 600 (kako si sam rekao:"dalekih") km. Valjda nam učinjena "usluga" od strane Tuđmana ne bi bila dovoljno dobra da je bliza.
Da se razumijemo, ne plačem ja zbog toga što su oni uradili. Ljudi su imali cilj i ostvarili su ga. Svi smo, manje - više, imalji mogućnost izbora, da branimo ono do čega nam je stalo i da biramo stranu (ili možda nisu baš svi mogli da biraju, razmisli). Ja sam izabrao i branio. Nije mi žao ni zbog čega. Mogo toga sam naučio i mnogo toga shvatio. Prvo i osnovno da čovjek u zivotu prvenstveno treba da bude hrabar i da ne beži ni iz jedne svoje bitke, samo tako će prošlost ostajati iza njega i on će moći slobodno da ide dalje, ma kakav ishod tih bitaka bio (ne može uvijek da se pobjeđuje). Rane bole neko vreme i postaju ožiljci, ožiljci koji se nose sa ponosom, jer potsjećaju čovjeka na neke dobre bitke i ono što su u njima naučili. (Pročitaj "Ratnika Svijetlosti" od Paula Koelja). Ja samo kažem da treba da se okrenemo budućnosti, da nam djeca odrastaju u nekim drugim gradovima i selima, u nekim drugim državama i da je jedini Plaški koji im je ostao, na žalost, onaj koji im uspijemu uliti u dušu. Oni ga u većini neće ni vidjeti, ni čuti, ni okusiti (sve i da odu tamo, ostaće im samo gorčina "Nemoj mnogo da pričaš ovdje se tako ne govori., U onaj kafic nemoj ići., Ovo je nekad bila tvoja kuća..........................)
Divim se ljudima koji mogu živjeti na ovaj način. Kad pitaš kako je, kažu: "Dobro je, niko nas ne dira, čuva nas milicija..." Pa zašto mora milicija da vas čuva? Mene ovdje ne čuva nikakva milicija, NEMA POTREBE. Niko me nikad nije pitao šta sam i kako se krstim, niti da li se u opšte krstim. Gospođo Z…, volio bih ja. možda i više od vas (da ne važemo), da se u Plaški vrate svi koji bi to željeli, ali mislim da je to veća virtualnost od svih. Jesam ja i za suživot, uvijek sam i bio, imam ga u svojim venam od dana moga rođenja, imaju ga moja djeca. Nikad nisam palio ratne buktinje i vređao ma koga, ne bih ni mogao, a da ne uvredim sebe. Imao sam potrebu da pomognem da se probije ekonomski embargo uveden na Vjetrenicama 1991, da sačuvam svoja uvjerenja i da se borim za njih. Živio sam u miru i slozi, dvadeset godina, (barem sam ja to tako doživljavao), živio sam slobodan i niko me nije mogao, od jednom, ubijediti da je tamo bilo nekog nipodoštavanja, osim komunističkog, ali i to je druga tema. Može se opet pričati o mirnom životu, ali ne dozvolite da vas ja učim povijesti, MIR UVIJEK NUDI POBJEDNIK. Poraženi ne može da traži ništa, njegovo je da sluša i trpi. (Ja ne mogu i neću, pogotovo jer nemam prava da osudim svoju djecu na takav život.) Ako mu se pak ponudi mir i dostojanstvo, prihvatiće ga, odreći se svih svojih negativnih smjernica i suživot je moguć. Postavlja se pitenje, da li je to ono što imamo u Plaškom. Jedina činjenica koja je aktuelna i odlikuje današnju političku scenu onih krajeva je odnos nataliteta i mortaliteta Plaščana po porijeklu. Pokušajte ga izračunati, pa se upitajte koliko je vremena preostalo našem Plaškom i nije li on ipak negdje drugdje. Negdje gdje se i pored svega obnavlja, podmlađuje, negdje tamo u dvorištima i stanovima (kako sam već rekao) za većinu kojih, na žalost, ni ne znamo. Ako se ikad vratim to će značiti da sam se predao od života. Ne može ČOVJEK da podigne dvorac - za to su potrebni LJUDI.
Ovaj sajt je prvi Plaški, veći od jednog dvorišta ili kafane, od 1995 i voleo bih da bude još veći, pa s obzirom na to veliko, veliko hvala domaćinima. Vjerovatno postoji i želja da se što veći broj Plaščana vrati kućama, ali ja ovaj sajt smatram domaćinskim (jer samo tako ima smisla) i ne vidim razloga za skrivanjem identiteta, ili se mozda nečega plašite. Ako se plašite, s kojim pravom pozivate ljude da se plaše sa vama, da vam drže strah, što li? Ako su vam namjere iskrene kažite tko ste (ne bih mogao da se dopisujem sa Đokom da ne znam tko je, ne bi me interesovao), ako nas ložite da se vratimo samo da bi imali glas više, ja sam za ANARHIJU (i to može biti tema), dosta je cimanja.
Mnogo pozdrava svima.

djoko

Kompar kaže:
”Može se opet pričati o mirnom životu, ali ne dozvolite da vas ja učim povijesti, MIR UVIJEK NUDI POBJEDNIK. Poraženi ne može da traži ništa, njegovo je da sluša i trpi. (Ja ne mogu i neću, pogotovo jer nemam prava da osudim svoju djecu na takav život.) “
A ja odovaram:
To je istina ali Hrvatska u očima svjeta posebno Evropske Ekonomske zajednice nije i ne smije biti pobjednik. Posebno nakon Kosova. A Hrvatska hoće da bude dio Evrope! Jer u protivnom je na Balkanu, što se ovima po gradovima Hrvatske ne sviđa. Znaš ono pa bogca ti Slovenci su Evropska Zajednica a mi ko Srbija. E tu smo!
Ono što je problem to je  da nažalost Srbi u Hrvatskoj slabo to prezimaju u svoju korist. Mi ovdje govorimo o 700 000 ljudi koji su negdje danas na svjetu! Srbima u Hrvatskoj naročito nedostaje prava advokatura na svim nivoima u Hrvatskoj (za prava onih koji su tamo), u Srbiji da se izbore za prava onih koji su u Srbiji, te posebno na internacionalnim koji bi mogli uroditi sa dosta plodova od financijske pomoći u razvijanju ruralnog i ratom poharanog prostora do izgradnje medijskog prostora u Hrvatskoj ( Serb TV, Radio, Škole pa ;ak i univerzitete!)
Trebaju ljudi koji znaju jezike koji znaju što hoće koji su sposobni da se pojave u medijima , koji su sposobni da održe inspirativni govor! A toga nema!
Nema ama baš nijedne veće publikacije koja prati problematiku Srba u rvatskoj. Niti jedna osim jednog malog časopisa koji se zove PRAVI ODGOVOR ali to je izbjeglička tematika.
Netko (pretpostavite tko) hoće da razbije mogućnost da 700 000 ljudi ( što je oko 12 % Srba iz Hrvatske) a moguće i više imaju zajedničku problematiku, da se politički ujedine i rade za svoju korist bilo gdje da se nalazili. (i u Srbiji, i u Hrvatskoj i u Svijetu)
Ja Kompare kao što i znaš nisam bio tokom rata u Plaškom. Nisam ispalio metak niti na jednoj strani ali ipak smatram da su ljudi imali razloga da se pobune jedino što nisu to trebali putem oružja i nisu trebali dati ljudima koji su neodgovorni da ih vode u propast.
A kad ti kažem da je Tuđman učinio korist izvini me ja sam rođeni Optimista iz svakog zla izvačim najbolje što mogu! Eto takav sam. Meni i mojim roditeljima niko ne može oduzeti optimizam. To je urođeno!
Izvinite me na malo političkom govoru jer ovo je ipak samo forum za druženje.

zora

Sigurno su dvije generacije Amerikanaca razmišljale kao ti, a treća je promijenila mišljenje. Ove zime su nas posjetili otac Aleksandar, paroh srpske pravoslavne zajednice iz Kanzas Cytija, te Kevin potomak Latasa iz Janje Gore i Nestor potomak američkih Indijanaca. Njihov posjet nas je osokolio i učinio važnim u vlastitim očima. Puno ih pozdravljam, ako otac Aleksandar prati ovu prepisku.
Ja ne pokušavam mijenjati tvrdoglave, niti vas nagovarati na povratak. Samo kažem da Plaški živi, naravno ne isti. Vi ste ostali isti??? Svaki narod na ovom svijetu ima svoju kulturu i tradiciju, pa i naš. Tradicija nema veze sa politikom. Mudri narodi kažu sistemi se mijenjaju a običaji ostaju. Vi stalno miješate ove dvije stvari. Solženjicin je 1999. rekao «Na žalost vlast u Rusiji nisu osvojili vizionari nego strvinari». To je dakle ne samo naša realnost. Zbog toga ne treba omalovažavati svoju postojbinu i sve one koji su odlučili živjeti u njoj.
Krivo su ti rekli ne čuva nas policija, a ja i ovdje uvijek govorim ono što mislim. Istina, često smo na sprovodima. U zadnjih petnaest dana četiri. Od početka godine rođeno je samo četvero djece. Međutim od Korde do željezničke stanice imamo deset dečki između osamnaest i dvadeset godina (cure javite se ), a to je samo dio nove mladosti. Vjerujam u našu budućnost jer ova djeca jako vole svoje selo i nemaju barijere koje vas muče

kompar zori

Poslaću unuke u zavičaj, kunem ti se. Šalim se, ali nije daleko od istine. Zoro mislim da me ne razumiješ u potpunosti. Htjeo sam samo da odgovorim na Đokinu raspravu, ako želimo dobro Plaškom, moramo prvenstveno uraditi nesto za Plaščane u dijaspori, jer nas je tu najviše i tako će, na žalost, po svemu sudeći i ostati. Ne može jedan po jedan sramežljivi povratnik da učini ništa veliko, a masovnih povrataka, toga smo valjda svi svjesni, neće biti. Dakle treba zapeti svim silama da se Plaščani udruže tamo gdje ih je najviše, da se osjete snažnijim i povrate entuzijazam (koji nije samo lične prirode), pa onda možemo, imajući zajednički cilj, pomoći Plaškom, plaščanskoj privredi, kulturi i svemu ostalom. Tek tada možete očekivati neki ozbiljniji povratak.Vjerujem da će proteći mnogo vode Dretuljum dok se sakupi dovoljan broj Plaščana u Plaškom da bi nešto ozbiljnije preduzeli.
I ovdje se skupljamo na sahranama, ali i na babinama i svadbama. Gledam te ljude i vidim im u očima da im nedostaju ona naša ogovaranja, naš jezik, naši kafići, ali malo ih je spremno (kao i ja) da sluša tuđa ogovaranja, tuđi jezik i ulazi u neke nepoznate i tko zna čije kafiće. Imaju želju, ali nemaju cilj. Nema čak ni nade da je taj cilj ostvariv.
U pravu je Đoko za ptice i baštu, ali ja imam i ptice i baštu i ovdje, nije li to malo bijedan razlog. I moji su dolje iz sličnih razloga. svaka čast, dobro je imati stav, ali ja bih, birajući da umrem ispod nekog, meni dragog, staroh oraha i moje dijece, uvijek izabrao djecu. Možda griješim, možda ću promijeniti mišljenje, Danas vjerujem da je tako. Uz to ne može se praznim pričama o ljepoti kraja, bistrim vodama itd., nikog ubijediti da se tamo isplati živjeti. Ljudi pa tu se svakih dvadeset godina javljaju isti duhovi, kako dovesti pojedinca, kad se ni masa ljudi ne može osjećati sigurno, bar ne na duži period. Da nije želje Hrvatske da uđe u EEZ, ne bi li svaki sljedeći izbori bili pitanje opstanka? Možda i nekog nerviram, ali moja ogorčenost nema granica.
Niko, niko kao ja nije vjerovao da su ti duhovi odavno umrli. Niko nije bio toliko sljep i naivan. Volio sam ono sto šmo imali, zaista sam volio i sto puta bio spreman da umrem za to. Onda jednog dana shvatiš da si žestoko prevaren, da si živio okružen gomilom licemjera koji su kao psi lutalice čekali da se dovoljno nagomilaju, da se pojavi neka velika džukela koja će im pomoći da te izgrizu i oglođu do kosti. Više ne mogu da filozofiram, više ne mogu da nađem ni reč isprike, ni misao koja će mi povratiti vjeru. Poznajem gomilu idiota kojima su Tuđamnovi traktati izglodali mozgove preko granice realnog, više ništa nije bilo sveto. Kako bi rekao dr. Nele Karajlić: "Zaboravili su sve zajedničke derneke". Dobar dio njih me odbacio jer nisam "čist" dobar dio jer sam se usudio i dalje tvrditi da je Pavelić govno. Nisam mogao da vjerujem da se to dešava, ostao sam skamenjen, valjda jedini koji se okrenuo žaleći što Sodoma propada. Zašto je počela prodaja "čistog" hrvatskog zraka i raznih vampira na Trgu Republike (boli me k.... kako ga sad zovu), zašto se kupovalo oružje, ko je to bio šikaniran, hapšen i ubijan i zašto, pa se javio "opravdani" bunt naroda na narod,vlasti na narod. Tamo je bio ugrožen narod. Da nije bilo pobune, nitko ne zna kako bi se završilo, zašto o svemu tome ćutati, zašto dozvoljavate da se istina zatre, muka mi je od svega.
Ako je iko ikad dobio želju da šutne psa (ja nisam) i to uradio, ako je pas cvilio ili se, ne daj bože, i dalje umiljavao, sigurno, ali sigurno će ga šutnuti opet. Ako pas pokaže zube, ishod je gotovo neizvjestan ili se ipak zna - neće mu ni prići. Nekolicina ljudi je ostala korektna i fer, u glavnom su se i prije svih naših sranja jasno i glasno izražavali, tako da su u početku ludila znali da je sve to sranje. Volim ih i cijenim i vjerujte da shvataju svaku moju riječ. To su ljudi iz moje prve debate, ljudi koji vode dobre bitke, ne boje se, a samo takvi mogu da praštaju, a da u isto vreme ne moraju da zaboravljaju. Njih je čast imati i za protivnika (da se razumijemo ne mislim ovdje samo na ratove, tačnije na njih najmanje).
Gomila Hrvata ne zna istinu, ne može ni da je zna. Blokirane su sve mogućnosti da je saznaju. Nema privatnih televizija, ne mogu se adekvatno kontrolisati, kako zamisljaš, Đole, da se otvori srpska. Nije li likvidiran čovjek koji je snimio dokumentarac o Oluji. To nije likvidacija iz koristoljublja, kakve su u Srbiji najčešće. dok se ne otvore sve karte i dok čovjek nema hrabrosti da prizna, nešto je mutno i smrdljivo i samo je pitanje dana kada će taj smrad isplivati.
Đoko kaže da su nas vodili idioti. Tako je, ali šta da se kaže kada su pametni, oni koji su od početka shvatali situaciju, otišli s prvim lahorom vjetra, nisu čekali oluju. Ćutali su sve godine kao pičke, (isto kao što su ćutali i oni s druge strane) i čekali da se na prvi nagovještaj nevremena izgube. Bio je to sporazum dželata sa dželatom, a naivna raja je ostala. Ostala da gine i ostala naivna. Jebi ga.
Jos jednom se izvinjavam ako pretjerujem s ovom temom, ali ponjele me emocije.
Da se vratimo???? Može! Ali da se vratimo, kao što smo i otišli, u gomili, u velikoj gomili, sa svojim vozilima, traktorima i prikolicama, da radimo svoju zemlju i siječemo svoje šume. Može li se Zoro? Ja pristajem. Ako se ne može, ajde da činimo nešto da bi se moglo. Nismo mi lopovi pa da se vraćamo noću, skrivajući se, nismo nikom učinili ništa nažao, a da to nije bilo iz opravdanog straha. Nikad Plaščani nisu bajali na raskrscima i prizivali duhove. Pune su nam livade rasutih kostiju i puna su nam groblja naivnih. Zašto zaboravljati? Neka prašta tko treba i ima šta da prašta, ali zašto zaboravljti. U selu u kom živim ima 9000 stanovnika i uvijek je toliko i bilo. spomen ploča poginulih, prošlog rata, je nešto veća  od otvorene djačke sveske. Zašto se samo naše spomen ploče dovoze kamionima i zašto toliko smetaju? (ćitali ste i onaj drugi sajt o Plaškom.) Kakvi komunistički spomenici, to je spomenik klanici, klanici koja ni po čemu nije bila komunistička. Moji djedovi su na tim pločama. Svaki na jednoj strani. Jednom sam i znao grob, ali drugog sam imao samo tamo. Tko god misli da mi je malo puta trebalo da ga obiđem, grdno se vara. Zurio sam u to ime nebrojeno puta i pitao se kakav bi bio prema meni da je živ. Što je sa mojim roditeljima? Nagrcali su se svoje sirotinje kao djeca jer nisu imali očeve. Koliko su oni puta blejali u onaj kamen u parku i ubjedjivali sebe da je tako moralo biti, da je tako bolje, da je vredilo. Vredilo je, i dan danas vjerujem da je vredilo - sve do 1990 i onda puffffff. zašto smetaju svetinje (jer čak su i "komunistički" spomenici nekom svetinje), zašto istina toliko boli? Alo, šta je bilo bilo je, ali je bilo i to je nepromjenjivo. Sve dok ne bude tako ja ću biti daleko i čudiću se i diviti u isto vrijeme ljudima koji pristaju na život u licemjerju.
Da bi imali budućnost moramo imati prošlost ili krenuti iz početka. Njemci su dijelili boračke penzije ratnicima iz drugog svjetskog rata, pa čak i borcima iz drugih zemalja koji su bili mobilisani. Priznali su svoju povijest (koliko - toliko) i samo tako su mogli izgraditi budućnost. Ako je moja alternativa da i dalje punim plaščansko groblje zdravom krvi, radije ću se odreći dragih mi (samo meni znano koliko) kostiju, i započeti lozu od svog imena. I moji mrtvi će biti sretniji, vjeruj mi.
Da rezimiram i pojasnim (suviše je emocija u meni i ne mogu biti siguran da se najjasnije izražavam). Ja bih kao i ti voleo da smo svi opet tamo, ili bar većina, ili bar svi oni koji bi tu bili da nije bilo rata i da svi osatali mogu dolaziti i odlaziti kako to žele. Voleo bih da mojih dvoje lijepe, zdrave (hvala Bogu) i pametne djece živi u jednoj mladoj, lijepoj i pametnoj državi, korist bi bila obostrana. Na žalost, po mom skromnom ubjeđenju, mislim da Hrvatska nije pametna država i zbog toga razmjena kvaliteta ne bi bila pravedna. Uložimo sav trud u tom pravcu, ali ja vam kažem da je prva stepenica u građenju nove budućnosti istinsko priznavanje prošlosti, druga je oprost svih svakome i na svim nivoima, treći ekonomija. Dalje ćemo lako. Tko god želi nešto da zaboravi, ili nešto da preskoči, ja ću mu platiti kartu i opijelo. Nek mu se nađe, za njega ili neke njegove buduće generacije.

djoko

Akcija-reakcija

Pa bilo bi dobro da pop kao i općina u Plaškom imaju kompjuter te da nam pišu o plaščanskoj problematici. Zamolio bih da se ove diskusije pokažu njima u bilo kojoj formi.

Ukoliko su financije problem možemo sami skupiti da im se ti kompjuteri kupe. To nisu neke vleike pare a imali bismo uvjek svježe informacije iz Plaškog kao i iz đitave moguće dijaspore.

Ima tu masa tema koje možemo obrađivati od navodnih pljački novca kad su ljudi prodavali imovinu APN-u ili da li je baš ispravno da se Pravoslavna crkva nalazi u Saborćanskoj ulici koja se nije tako zvala. I da li baš Domovinski rat zaslužuje biti TRIJUMFALAN kao u Plaškom da po njemu promjeniš sve ijednu ulicu?! I što je sa penzijama nekih ljudi u Plaškom? Moj stari nije dobio ni kunu od početka a radio je u Hrvatskoj citav svoj život i izdvajao u fondove od zdravstva do građevine... Iz fondova koje je on doprinosio izgrađena je Ogulinska bolnica.
Da li je u Plaškom sve med i mlijeko? Ko brsti skorup šume? Može li on neku kintu pljunuti da se kupi kompjuter onima koji se bave politikom u Plaškom? I ko i koje stranke se bave politikom u Plaškom? Koliko para dobivaju i na što odlazi?
Zatim možemo vidjeti da li su Plaščani politički na pravi način pretstavljeni u Hrvatskom parlamentu. Svaki problem u Plaškom može biti podpomognut od ljudi van Plaškog.
Znači ovdje bi se trebali javljati pop, jer zna što se dešava u Plaškom, zatim neko iz općine itd. Pa onda ako ima neki problem možemo pisati EEZ-u (svim članovima parlamenata, članovima parlamenata u Hrvatskoj itd.), novinarima, diplomatskom koru u Zagrebu. Hvala bogu ima nas koji pričamo jezike i koji se baš ne boje reći što misle.
Na taj način ćemo pomoći da Hrvatska uđe u Evropsku zajednicu!
Približimo Hrvatsku zvjezdicu EEZ-u!

kompar

Ovo je definitivno moje zadnje javljanje na ovu temu. Podsjetili ste me na sve one ružne i davno zaboravljene plaščanske tripove (ogovaranja, bespotrebne prepirke, neslogu i sve ostalo). Tko god je bio plaščanski gost priznaće da smo bili najbolji domaćini na svijetu. Zašto? Zato sto smo strance dizali na prazne pijadestale sa kojih smo nemilice skidali sve one naše ljude kojima je tamo bilo mjesto. Uvijek smo u međusobnim odnosima zanemarivali i odbacivali sve dobre namjere i neprekidno tražili, ispod žita, ispod kolja i kukolja, neki nagovještaj, neku slučajnu riječ, za koju bi se uhvatili kao pijani plota pa porušili čak i ono što jos nije ni izgrađeno.
Ljudski mozak, vremenom, na misteriozan način, pravi čudnu selekciju. Potiskuje u zaborav sve one životne situacije koje nas ničemu nisu naučile i koje, samim tim, nisu vredne pomena. Tako sam i ja zaboravio sve gore navedene primjere i dobrim dijelom iziedealizirao Plaški (baš je bio lijep, nmnogo lijepši od vašeg, slava mu, ali šta je tu je, ne valja ništa cifrati). U pravu je domaćica ovog sajta kada kaže da mnogo toga nismo uradili, ali nije u pravu ako misli da nismo uradili baš ništa. Imali smo svojevremeno i motel na vodicama i jedno od ljepših igrališta za djecu i najposjećeniju diskoteku u općini, svake godine se kupovala mlađ pastrve i ubacivala u plaščanske potoke da bi se kad ojača strujom vadila i prebacivala u Dretulju i lovci su bili na zavidnom nivou, izgrađeno je više stanova nego u svim ostalim mz-ovima općine (osim grada Ogulina), imali smo dvije moderne škole, svi brzi vlakovi su se zaustavljali u našoj varošici, građena su dva nogometna terena od kojih ovaj postojeći sa vrlo zavidnom drenažom, nogometni klub sa dugogodižnjom tradicijom, egzistirala su dva košarkaška igrališta (otvoreno i zatvoreno), a košarkaši su pokazivali neočekivano dobre rezultate i u košarci i u organizaciji, vođenju i samofinansiranju kluba, imali smo ambulantu i lekare koji su sada, ovdje u Srbiji. Mnogo cijenjeni, imali smo čak i operacionu salu u ratu, imali smo dva ribogojilišta, imali smo dom kulture, kino, ne znam ni sam koliko hektara pošumljene površine, priobalna zona uz Dretulju i Vrnjiku se čistila svake godine i bila je u nadležnosti ribolovaca, krivolov se kažnjavao, vjerovao to neko ili ne, imali smo maraton, izložbu ručnih radova, poštu i banku, šumariju i kamenolom, propisno uređenu stočnu pijacu, fabriku, imali smo KUD, umjetnike naivce, knjigu o našoj povijesti (kakva je takva je, ipak je mnogi koriste kao dokument, ali to nije ni bitno, bitno je da je bilo ljudi da nešto urade), imali smo talentovane i pametne ljude i entuzijaste, mnogo njih, dovodili su u sred rata, o vlastitom trošku, u Plaški novinare, glumce i pjesnike iz Srbije koji su nosili pun kombi knjiga za našu djecu, čak je stigla i potpisana zbirka sabranih djela Dobrice Ćosića od njegove kćerke lično, ti ljudi su se oduševili kulturnim programom koji je bio pripremljen za njih, (mnogo toga sam vjerovatno preskočio) ali tvrdim vam da smo imali mnogo entuzijasta i mnogo predatora koji su učinili puno toga i koji bi učinili jos puno više da nije plaščanskih vukova i zavidnika, onih na koje sam zaboravio, a na koje me sad podsjećate. (nije bilo čamaca na dretulji, ali samo iz jednog razloga, to nije rijeka pogodna za splavarenje i vožnju čamcem, vjerujte mi probao sam. Dretulja je uska rijeka koja može da se pregazi gotovo na svakom mjestu i duž cijelog svog toka je prohodna, a sada nek mi neko kaže koliko ima mostova i mostica, pa i to je neko gradio).
Ne želim da djelujem napadan, ali sam ogorčen i to ne na domaćina ovog sajta u ličnom smislu već na to [to dozvoljava sebi da radi upravo ono što bi oni drugi od nje i svih nas htjeli. Nije Plaški počeo od njih, kako bi oni htjeli da predstave i uvijek ću se boriti protiv tih bezočnih laži. mi jesmo u velikoj mjeri bili neorganizovani i nepovezani, ali mnogo, mnogo toga je urađeno, mnogo je uništeno, ali je mnogo i ostalo (u čije kuće i stanove su se uselili i zašto su u opće tu dolazili ako je iza nas ostao samo lom i krš) i sami kažu da su Turci protjerali živalj sa tih prostora, da dugi niz godina tu nitko nije živio. (pa na što je ličila ta zemlja poslje sto godina? Znaju povratnici kako su im izgledala imanja poslje svega nekoliko godina. Neko je očistio tu zemlju od korova, prosjeko prilaze rijekama, otvorio izvore najčistije evropske vode, sazidao kuće, crkve i mostove, održavao šume i punio groblja. Neko jeste, neko ko je nosio ista imena i prezimena kao njihovi potomci koji se danas smucaju po svijetu, a to sigurno nisu bili oni, oni koji danas pokušavaju da izbrišu sva ta imena i kažu da sve počinje od njih. (prva utakmica nk plaški, odigrana je, po njima, koliko juče. Alooooooo gdje su to i u kom klubu igrali nogomet Crni, Vezda, Čedo, Baja, Vrabac .......... ??? nije im teško spomenuti da se NK Plaški nadovezuje na tradiciju NK Saborski ,a i taj je jedinu povijesnu egzistenciju imao samo na našem terenu, ali je zato preteško spomenuti da je još stariji bio FK Plaški iz vremena rata, pa još stariji NK Partizan Plaški od prije rata, a možda sve nije počelo ni sa njim - ne znam.)
Ako ste otvorili sajt da poništite njihove laži i kažete istinu onda i radite u tom duhu. Ako krijete indentitet iz straha, onda to kažite jasno i glasno da svi budemo svjesni stvarne situacije, ako "dečki" rade u rukavicama i to nam kažite da znamo. Zora kaže da može reći što hoće. Možda se njeno htjenje razlikuje od mog ili bilo čijeg drugog. Može li se reći baš sve? Zar me ne bi nosili na duši kad bih se vratio (na osnovu vaših priča) i kad bi me, zbog neke neodmerene rečenice, pojeo mrak. Budite iskreni i doći čete te do mog stava da se plaščanski lobi treba organizovati ovdje u Srbiji, gdje nas je najviše i gdje smo najslobodniji. Pa i ovaj sajt je prijavljen u Srbiji ako se ne varam.
Tamo je podvig što sva djeca idu u školu izimješana (zamisli), oni vam usađuju u glave da je to podvig, da je to vrhunac demokracije i vi ste na to ponosni. Već tamo u Vukovaru nema ni toga, srpska djeca se ne miješaju sa hrvatskom kao da su kužna. Vaš slučaj ste doživjeli kao povlasticu, ne kao pravo i to je maksimum do kog ćete ići. Upravo to je ono što njima treba, jer kako da iko išta promjeni kad sami Plaščani koji tamo žive tvrde da im je odlično. To se, gospodo, zove rušenje standarda, srušili su vam sve životne standarde i niko više ni ne pojmi da sve može i treba da izgleda drugačije. U mom selu postoji samo osnovna škola (a veće je i mnogobrojnije od Plaškog u najboljim vremenima), ali u toj osnovnoj školi, u Srbiji koja je ozloglašena u svijetu zbog navodnog proganjanja nacionalnih manjina, postoji rumunsko odjeljenje u svakoj generaciji. Odjeljenje u koje mogu, a i ne moraju, da idu djeca rumunske nacionalnosti. MnoRi rumuni šalju svoju djecu u mješovita odjeljenja iz praktičnih razloga (bolje će savladati srpski jezik, bolje se uklopiti u okolinu i imati bolju podlogu za dalje školovanje, a samim tim i bolju perspektivu), ali mnogi se opredjeljuju za školovanje djece na materinjem jeziku, što naravno podrazumjeva i mnogo bolju obradu matične kuluture. TV Novi Sad koja je u sklopu RTV Srbije, većinu svog programa emituje na mađarskom jeziku. Nije li to standard na koji imate pravo i koji vam je po svemu sudecć neophodan? Sme li neko i da ga spomene?
To i takve stvari su me navele da se javim na ovaj sajt. Ima nas ovdje koliko hoćete koji smijemo da kažemo sve što je potrebno. Treba samo da se organizujemo, da se malo povezemo i da sa bezbjedne distance učinimo sve da se i naši zemljaci u Plaškom osjete jednako bezbjedno. Onda ćemo i mi početi da dolazimo, vraćamo se ili posjećujemo kraj iz kog smo ponikli.
Ali eto problema. Đoko je lijepo započeo temu, odlično, pohvalno, nemam riječi. Uskočio sam objeručke. Moja iskrena namjera je bila da se na osnovu njegovog izlaganja nešto i praktično preduzme, jedino sam imao zamjerku što mi se učinilo da je njemu nešto više stalo do hrvatske nego što je to, po mom mišljenju, potrebno. Ja mislim da Hrvatska mora svijetu da se predstavi u punoj njenoj tami, makar je to koštalo ulaska u EEZ, ali samo tako, pritiskom iz vana, ona će pristati da Srbima u Hrvatskoj da i prizna njihova prava. Prava na imovinu, penzije, školovanje itd.
I eto ti vraga. Ispadne da je tamo super i da ništa ne treba. Zora izjednačava naša razmišljanja sa zvijezdanim stazama. Treća generacija odseljenih Plaščana, tako stranaca ponovo postaje sinonim za bolju plaščansku budućnost. Šta znamo mi Plaščani (provincijalci u svojim glavama) šta treba Plaškom? Zašto smo provincijalci? Nije Plaški samo vaš, ne polazete pravo da sve što smo zajednički stvarali, a gore sam naveo samo deo toga, zadržite za sebe ili u bescijenje rasprodate novim komšijama da bi ste dobili packu manje. Odgovorno tvrdim da dobar dio Plaščana u Plaškom ne smije da kaže šta misli, ako vi smijete onda bi možda trebalo da preispitate svoja razmišljanja. (nisam imao namjeru da budem grub, ali ako se situacija smiruje samo sa jedne strane to ne vodi ničemu.)
Ja poznajem mnogo povratnika koji su na sva usta zvonili da šahovnica neće ući u Plaški. Ne kažem da to treba i danas raditi, glupo je, ali da li smiju reći da je to nekad bio njihov stav. Znam ih mnogo koji su postavljali noćne straže i barikade po selima, (jedna od tih barikada mi je gurala cijev u potiljak, a druga me poslala da spavam u šumi). i tada i sada sam bio svjestan i opravdanosti i apsurdnosti tih barikada. i tada sam jasno i glasno govorio o tome, zašto ne bih i sada, ali da li Plaščani u Plaškom mogu da se izjasne, da budu iskreni, da ponesu svoj teret odgovornosti koji je u glavnom zanemariv ili prebacuju sve na one koji su mrtvi, one koji nisu tu, pa se njihov teret neosnovano i neprekidno povećava.
Srbi kao da traže novog Isusa koji će preuzeti njihovu odgovornost i okajati njihove grehe, a ja vam kažem da su srpski gresi mali i lako ih je okajati. ne treba za to novi mesaja, vec samo malo svjesnosti. Koljući Isusa, puštate lopova na slobodu.
ja nisam bio, niti sam sada, ratni huškač. Odrao sam grlo raspravljajući na obe strane o idiotizmu nacionalne euforije. Niko nije htio da sluša. I jedni i drugi su me doživljavali kao propagatora suprotne strane, ulazio sam u konflikt sa pijanom ruljom u sred Zagreba bez truna ustezanja, žena mi je umirala od straha, Raspravljao sa Plaščanskim studentima o apsurdnosti podizanja tenzija do te mjere da su istu tu ženu poslje napadali da sam ustaša. Jako malo tih studenata sam poslje vidio da brane svoje teze. Znao sam i tad da će tako biti, znao sam i tad da ću ja ostati da ginem i zato sam pokušao da smirim situaciju, koliko je u mojoj moći.
Ne zamjeram ja nikome ko nije ostao da "šeta uniformu i svira marš na drinu kalašnjikovom" kako to kaže domaćin sajta, Zamjeram im što su zagovarali tu opciju pa otišli, a vama zamjeram što nemate časti. Zar zaista mislite da su se tamo samo pekli janjci i šetale uniforme? (i to je samo hrvatska propaganda koju želite da prihvatite.) Obiđite naša groblja, zar su se svi oni međusobno pobili pekući janjce. Većina tih ljudi je bila i nevina i časna, većina nije imala izbor, nije imala mogućnost nego da prihvati situaciju takvu kakva je i da pogleda sudbini u oči. Neke sam sakupljao jer su bili razneseni granatama, ali neke sam sakupljao jer su bili raskomadani nožem (da li ste znali da ljudsko uho stane u kutiju od šibica). Pustite ih da počivaju u miru, barem toliko zaslužuju. Strašno je ovakve stvari čitati, strašno je i pisati o njima, još je strašnije bilo doživljavati ih, ali zar neko misli da je mnogo bolji od onih koji su bili deo te priče, da je napravljen od nekog drugog materijala, da je on ljudsko biće, a mi nismo. Nad svakim mrtvacem u ratu, našim ili njihovim, kroz moju glavu je prolazio lelek njihovih majki i očeva, zar neko misli da su se nad leševima igrale ratničke igre? Tvrdim vam da je ljudski život svetinja i da je svaki podjednako vredan, ali znam da je mnogo lakše sahraniti neprijatelja nego prijatelja, nije svejedno.
Želim svim silama da sve to postane dio povjesti prokletog balkanskog ludila i zato vam govorim da o svemu tome treba otvoreno govoriti, otvoreno istupati prihvatati odgovornost za učinjeno drugima i tražiti da se prihvati odgovornost za učinjeno nama. Svi snose krivicu za ratno ludilo, u svakom ratu je tako, ali Srbi nisu inicirali ovaj rat i to mora da ispliva. Razmislite zašto Hrvatska uporno želi da predstavi ovaj rat kao odbrambeni od srpske agresije, JNA kao agresorsku stranu silu, kad svi znamo da je mjesecima šikanirala istu tu armiju, izgladnjivala i napadala golobrade klince po kasarnama, prije nego što je armija išta preduzela. Zato što se hiljadu puta ponovljena laž pretvara u istinu, a samo takva "istina" može donekle da opravda ono što je učinjeno.
Odazvao sam se na Đokinu temu iz najbolje namjere i smeta mi ako me neko naziva provincijalcem, smeta mi ako neko nipodoštava sve one drage mi ljude koji su izginuli ni krivi ni dužni, ni ja ne omalovažavam ničije žrtve. Mogli smo biti neprijatelji i sto puta, mrtvi su mrtvi, učite od Rimljana, u najvećem broju su nevini i slava im svima. Istina je da ih niko nije direktno spomenuo, ali vređate ih omalovažavajući njihove cčasne namjere i žrtve koje su silom prilika podnjeli. Za nikog nisam rekaoda je licemjer, naučite da slušate i da čujete, rekao sam da se čudim i divim ljudima koji mogu živjeti u licemjerju, razlika je drastična.
Nikad nisam bio ketman i nikad to neću biti. Iako nisam kršten, odgojen sam u duhu kršćanstva. Svi smo, bez obzira na sav komunizam. Kršćansto je odgovorno za sve moralne principe našeg vremena. Jedna od odlika kršćanstva je zastupanje svojih teza bez obzira na prilike. Ketmanizam je pojam poznat samo muslimanskoj vjeroispovijesti. Kada je islam bio u povoju, Muhamed je, poznavajucžći ljudsku prirodu i ljudske slabosti, dozvolio svojim vjernicima da se u susretu sa snažnijim protivnikom odriču svoje vjere, tj. da je negiraju, pa je čak predlagao da u javnom istupanju budu veći protivnici islama od samih protivnika, da bi što sigurnije i bezbjednije preživjeli do dana kada će biti dovoljno jaki. Ketmanizam u svim oblicima postaje pravilo ljudskog ponašanja i to je odgovor svima onima koji se boje da će islam zavladati svijetom, on već vlada. Priče i bajke koje sam ja slušao kao dijete opravdavaju žrtvu, a ne laž.
O komunizmu sam se izjasnio, ali i to je izgleda preskočeno. U petnajstoj sam shvatio kakvo je to sranje i već tada to i rekao svakom tko me je pitao za mišljenje. mislite da je bilo lako 1985 u sred vojne škole, bastiona komunizma, reći takve riječi i to ne jedanput. Žao mi je zbog sveg zla koje su komunisti uradili, ali iako je taj rat na kraju pretvoren i u socijalističku revoluciju, ljudi nisu u njega otišli da se bore za komunizam. Ogromna većina je tu bila da odbrane gole živote i to prvenstveno od ustaškog terora. Prčcitajte malo ratne knjige između redova. zato sam i rekao da su to spomenici klanici, a ne komunizmu.
Moja ideja da se nađe mjesto sastanka je jednostavna i vidim da nije samo moja. Ne može da se održi na bazi idealizma već praktičnosti. Možemo osnovati nevladinu organizaciju kao što je udruženje građana, sakupiti članarinu i sredstva i tražiti od države da nam dozvoli otvaranje internet kafea, kao sredstvo samofinansiranja i eto ti jeftino mjesto za sakupljanje i povezivanje Plaščana širom svijeta.
Možemo početi i jednostavnije. Na dan naseg egzodusa organizovati veliko okupljanje na Košutnjaku ili nekom sličnom mjestu, naći će se neko ko će imati računicu da po pristojnim cijenama prodaje pečenje i piće, odigraće se neka utakmica ili turnir, otplesati neko kolo. Možda i neće, ali vredi pokušati, ako zaživi za nekoliko godina će Plaščani dolaziti i iz drugih zemalja, pa i iz samog Plaškog, da se vide sa zemljacima. Samo tako možemo da se podsjetimo na naš duh i način života i poželimo da ga opet vratimo. Samo ovdje u Srbiji je to moguće. Samo tako ćemo ponovo nešto uraditi za Plaški i dobiti volju da se takvi skupovi jednog dana prebace tamo gdje im je i mjesto u Plaški. na taj način može se izroditi mnogo toga, pa čak i kancelarija u briselu. mi imamo mnogo pametnih i predanih ljudi, samo ne dozvolite vukovima da ih proždiru. dajte im nadu i vjeru pa ćete vidjeti šta su sve u stanju da urade.
Jedino sto vas molim je da budete iskreni i da ne iznosite informacije koje baš i nisu u potpunosti provjerene, da ne moraju drugi da prevode i objašnjavaju vaše postupke jer će se jednog dana ti drugi umoriti, Đoko možda neće biti tu da kaže kako "dečki" ponekad rade u rukavicama, neko neće biti dovoljno strpljiv i uporan da tu činjenicu izvuče od vas samih i onda.... ovo nije igra, neko može biti ozbiljno povređen.
Možda sam bio malo grub, ali isprovocirali ste me, i ja se eto izvinjavam, već me je prošlo.
Internet novine - genijalno, super, odlčcno. Daj da se radi. Tu sam koliko god budem mogao. Slobodno me kontaktirajte direktno ako imate neke konkretne zahtjeve, biće uradjeno.
Đole, Đole, štreberčino stara, baž smo se utripovali.

...

Najbolje je da  novi Plaški  bude u virtualnom obliku. Mislim da se u Srbiji može i materijalizirati jedna prostorija sa roštiljem, internetom i kuhinjom te naravno razglasom za muziku i da to bude okupljalište Plaščana kao i mjesto gdje mogu naći pomoć i međusobno jedni drugim pomagati. % ljudi skupa koji složno misle uvjek je jače od jednog. A ljudi koji su zajedno živjeli znaju jedni druge!

bobo

Plaški je čudo

Dragi moji,
Nisam se do sada uključivao u rasplamsavanje diskusija na novootvorenom plaščanskom sajtu, ali to ne znači da nemam svoje mišljenje o pokrenutim temama, još manje da ne želim u svemu tome da učestvujem. Priznajem da mi je prvi problem bio nedostatak vremena, ali ima još nešto. Previše sam uživao posmatrajući kako se na jednom mjestu, pa makar i samo posredstvom tehnološkog čuda zvanog kompjuter, ponovo okupljaju ljudi koje definitivno veže ono drugo ``čudo``, istorijsko, geografsko, vjersko, nacionalno, ljudsko i osjećajno, ``čudo`` poznato po imenu Plaški, a da bih svojim intervencijama na bilo koji način odlučio rizikovati narušavanje ove tek začete idile. Što bi rekao jedan od najoštrijih mojih životnih kritičara - ``ne moraš svakom loncu biti poklopac``. Upravo tako, iako se nikad nisam volio motati oko ``lonaca``, još manje ``poklopaca``.
Djelomično je moja višednevna apstinencija od uključivanja u pozdrave, poruke, prve rasprave, pa i neizostavne polemike (uz izuzetak kratke poruke čuvenoj ``Vaski``), bila i posljedica činjenice da sam među rijetkima znao da je ova web-prezentacija u rađanju, bio svjedok koliko je potrebno iskrenog entuzijazma i napora da se pokrene nešto čemu je nemoguće predvidjeti budućnost, ali zato nema sumnje da li je ili nije trebalo nastati. Otprilike kao kad se roditelji raduju svom novorđenčetu, ne znajući hoće li izrasti u dobro, zdravo čeljade, kompletnu ličnost, ili će postati ruglo i sramota porodice, ali osjećaju da moraju preuzeti na sebe taj rizik. Slično ``procesu`` začeća i rađanja djeteta, nastao je i plaščanski sajt - kao posljedica iskrenih, uzvišenih osjećaja, uz mnogo muke i napora, ali i sa mnogo nade. Priznajem da sam bez najmanjeg prisustva cinizma, ili bilo kakve vrste zlobe, uživao u novoj prilici da vidim da se Plaščani ponovo okupljaju, a da pritom ne znaju ko se to usudio da ih - pozove na takvo okupljanje! Pa onda, u svom tako prepoznatljivom stilu, počinju kopati po identitetu nepoznatog ``počinioca``, ljute se što se nije predstavio punim imenom i prezimenom (iako bi bilo dovoljno samo pažljivo pročitati i druge tekstove, a ne samo svoje i odgovore na njih, pa odgonetnuti o kome se radi), pa onda na trenutak zaborave zašto su se naljutili, pa se onda opet sjete... Red šunke, pa sira, pa opet šunke... Čudo su ti Plaščani, ali zaista čovjek treba da ih izgubi da bi shvatio koliko ih voli i koliko mu nedostaju. Ne samo kad su pametni i dobri, plemeniti, kad znaju razlikovati bitno od nebitnog, važno od manje važnog ili nevažnog, nego i kad su maliciozni, svadljivi, ogorčeni, pretjerano impulsivni...
``Izuzetan narod čijim je prepoznatljivim i tako osebujnim karakteristikama kumovao isto tako osebujan, zdrav, lijep krajolik. Možda baš (i) zbog te ljepote tako tragičan...``
Nije trebalo mnogo pa da isplivaju na površinu glavne teme sto se vrzmaju plaščanskim glavama danas, bez obzira da li te glave nosile šešire u Parizu, pokrivale se kišobranima da se obrane od dosadne londonske kiše, bunile se na promjenljivost melburnske klime, ili se ogledale za novom generacijom ``zdrave rase`` koja redovno izlazi u šetnju Knez Mihajlovom. Da li razmišljati o povratku u Plaški ili to idilično mjesto zadržati samo u srcu, kako se postaviti prema onima koji tvrde da se povratak mora planirati i izvesti masovno, a ne pojedinačno, a kako prema onima koji bi da se vrate čim ostvare neke pretpostavke po vlastitom nahođenju i isključivo u skladu sa vlastitim vizijama svog interesa, neovisno o širem, zajedničkom?
Smijem li, bez namjere da namećem svoje mišljenje, naravno, na trenutak uključiti u razmišljanja na zadatu temu, htio bih najprije istaći kao posebno važno, a zatim nešto i zamoliti. Zato što znamo kakvi smo i da je teško pretpostaviti da se većina toliko promijenila da nema razloga za strahovanje s obzirom na toliko uobišajeno ponašanje kao posljedicu karakternih osobina i davno stečenih navika. Želio bih potsjetiti da je najvažnije da se razgovara i dogovara, kad se već desilo da zahvaljujući upornosti dvije šarmantne Plaščanke imamo mjesto i mogućnost za ovakvu vrstu okupljanja, da se pokuša krenuti od onog postojećeg, malo volje i minimalnih tehničkih sredstava, pa mirno i tolerantno nešto zaključiti, a onda se zaključaka dr\ati i pokušati ih provesti u djelo. Isto kao što su se prije koju godinu sastali Plaščani u Beogradu, zaključili bar nekoliko stvari, da bi kasnije od svega zaključenog uradili ono čega su se prihvatili samo ``neki`` od njih. Tako je nastao plaščanska Internet prezentacija.

neko

Ja vam svima savjetujem da ne prodajete stvari u Plaškom već da se svi vratimo nazad...
Lijevo Krsto, desno Čubra,
Lijevo Kosanović Biban, desno Mira i Bogdan
Lijevo Vezmarovu kuću kupio Letica (ili slično prezime)
Desno je Nikola Shima
Lijevo Dokmanović kuća čuva jedan čovjek, Desno ????
Lijevo Seja sa sinom
Lijevo Zuhra
Lijevo Zora Pešut
Lijevo Danica Pešut s porodicom, desno kuća njenog rođaka
Lijevo Štefa, desno Jovetić
.....
dalje su Pošmuge....