kk

I ja sam nekršten, ali sam sve manje ateista. Mislim da moja vjera neće mijenjati moju spoljašnju orijentaciju i vjerujem da se nikad neću krstiti zbog nekih čisto svjetovnih razloga, ali sam na neki način uspio izdvojiti ljudsku nesavršenost od vjere i shvatio da nema potrebe da odbijam vjeru (kao sto sam to činio prije) jer su mnogi "vjernici" i njihovi dušebrižnici iznevjerili vjeru i njen smisao.
Pošto si na neki način čovjek okrenut nauci i sistemu provjeri pa vjeruj, pokušaj na vjeru gledati sa čisto filozovskog stanovišta. Kad god se susretneš sa nekim dijelovima svetog pisma pomno ih saslušaj i dozvoli im da žive negdje u tvojoj memoriji. U nekim životnim trenutcima te priče će ti se vraćati u glavu i, gotovo sigurno ćeš biti svjestan da je upravo napisano najbolje rješenje za tu situaciju, kako za pojedinca, tako i za okolinu. U ovom slučaju neće ti biti bitno od koga slušaš vjerske priče jer je Biblija ista za sve, ne slušaj komentare, jer oni često nemaju pravi smisao ili imaju samo jedan od njih, a ako već slušaš komentare slušaj ih od vjernika koji su najbliži tvom biću (u tvom slučaju, vjerujem, pravoslavnih). Postoji veliko i savršeno čudo u Bibliji, ali kao što to biva u našem svijetu savršenstvo se često pretvara u problem. Naime Biblija je knjiga napisana za sveukupan ljudski rod, ali i za svakog pojedinca na osob u isto vrijeme, što je u njoj i naznačeno sa svega četri riječi: "Svima će biti dano". Naime svaka jedinka na planeti je različita i što na nekog djeluje umirujuće drugog razdražuje i obrnuto. Recimo impotentnog čovjeka i sama pomisao na sex razdražuje, dok je kod normalnog upravo sex odličan ventil i dovodi ga do stanja potpune opuštenosti. E vidiš Biblija je jedina napisana riječ i filozofija (nazovimo je tako) koja u isto vrijeme ispisuje istinu ne samo za svaku nama poznatu grupu ljudi već za svakog čovjeka lično i čitajući je svako može doći do različitih zaključaka, ali svaki od tih različitih zaključaka dovodi do sveukupne harmonije, jer je svako u mogućnosti da zadovolji svoje duhovne potrebe na sebi svojstven i po njemu jedini moguć način. Problem je što crkve ili vjerske organizacije bilo kog tipa odabiru modus (najčešće svojstven njenom organizatoru) i postavljaju ga kao modus ponašanja što naravno dovodi do problema u mnogim glavama koje se bitno razlikuju od one prve. Tako nastaju frustracije i kriminal. S tim je vrednost crkve veća što je njen začetnik bio slobodoumniji, a njegovi sljedbenici nastavili tu tradiciju pa se pod istim krovom može naći veća gomila ljud, a da se što manje njih nađe isfrustrirano. Pa impotentni neće tražiti od ostalih da se odreknu sexa, a potentni neće od svoje potencije praviti takmičarsku disciplinu, već ce samo uživati u njoj. Savršena crkva ili vjersko učenje ne po stoji i po ovome što sam do sada rekao ni ne može da postoji, ali savršena istina postoji i ona je u svim vjerskim spisima koji su starijeg datuma.
Isus je možda stvaran lik, a možda samo legenda, ali to u opšte nije "point" priče. Snaga savršenog duha, ili misli, ili kako ti je lakše je u onome što je prenosila priča o njemu. Učinio je revoluciju na svim poljima ljudske svijesti, a da toga niko nije bio svjestan. Činjenica je da ni njegovi sljedbenici nisu vjerovali u ono što on jeste, a sigurno je da su umrli nemajući ni djelić predodžbe o veličini onoga što je uradio za budućnost čovječanstva. On je bio jedini revolucionar i miritelj na svijetu od njegovog postanka (jedini pravi). Njegove riječi su bile da donosi mač i oganj, a nikad nije uzeo u ruku ni štap, ali je jezikom spalio i sasjekao mnoge stvari i donio razmišljanje koje je u velikom unapredilo čovječanstvo. Ne mogu sad o detaljima, treba poznavati istoriju, običaje i kulturu naroda prije njega, pa treba pažljivo (točnije opušteno) čitati Bibliju. Naravno ništa ti se neće reći odmah. Nakon svega treba dozvoliti vremenu da učini svoje i istina te u jednom trenutku zdrma kao malj. (Osjećaj koji zovu prosvjetljenje ili nešto slično tome) kad se najmanje nadaš.
Jedna od istina koju je Isus propagirao je vjera u čuda. Ona su zaista tu, svuda oko nas, samo im se treba otvoriti i nevjerovatne su životne prednosti koje čuda donose. Da se razumijemo čuda nisu samo pretvaranje vatre u vodu i tome slično, mada ponekad vjerujem da je i to moguće, ali ako smo ikad bili u stanju da pravimo čuda tog ili bilo kog drugog tipa ostali smo bez tih mogućnosti kad smo se počeli baviti naukom. Nauka, koliko god da je konstruktivna, toliko je i destruktivna i odvaja čovjeka od prirode gdje je sve to možda i imao. To ti je od prilike sinonim za izlazak čovjeka iz raja. Imao je sve, pazi sve, a htio je znanje. Dobio je znanje i sad sve ono iz raja mora da traži ponovo. Kao da si imao moć telepatije, pa si je zaboravio lupajući svakodnevno glavom o formule u pokušaju da izumiš mobilni telefon. Naravno da si na kraju uspio, ali da li se isplatilo? Djeca vjeruju u čuda i čuda im se dešavaju, a ljudski život je slika života cijele planete, djeca odslikavaju njena početak, smrt nam pokazuje da će svemu doći kraj.
Dilema o vjeri. Zamisli da si na brodu u tihom okeanu izgubio pamćenje i da nigdje nema nikoga, sam si. Ako budeš imao vjeru da nije moguće da si jedini stanovnik planete i usmjeriš svoje kormilo u bilo kom pravcu možda, ali i tad samo možda, ćeš jednog dana stići do kopna i tvoja vjera će se isplatiti. Trud je minimalan, imati vjeru i privezati kormilo. Ako ipak kažeš sebi da si jedini i da ti je svejedno, tvoj brod će plutati nošen strujama do tvoje smrti. E sad ono najvažnije, možda će i u tom slučaju neka čudna struja odnjeti tvoj brod do obale i ti ćeš se naći zatečen i oduševljen. To je vjera i sistem vjere. Vjeruj i možda će ti se posrećiti, u svakom slučaju tvoji dani će biti ispunjeni, ali i ne moraš vjerovati ne znači da si proklet i tad postoji nada. Kažu da je Bog ljubav i to je tako. Ništa sem savršene ljubavi. Bolesti i ratovi nisu njegove kazne već produkt pogrešno izmješanih hemikalija, ali on ne snosi odgovornost za naše gluposti, dao nam je slobodu. Dao nam je vodu da bismo mogli živjeti. Da bi to uradio morao je spojiti vodik i kisik, jednog dana neka budala se sjeti da to razdvoji i doda tome malo vatre i puf, nema ga više. Tko je za to kriv? A koliko hemikalija ima u nama i našim mozgovima, što misliš koliko često rade u skladu za koji su namijenjene? )

     Bobo

Nekoliko dana nisam zbog posla mogao da provjeravam šta se novo ``zdogađa`` na novom plaščanskom saborištu, kad tamo... pitanje vjere. Nažalost, nemam vremena da ``oduljim``, ali da pokušam u nekoliko riječi.
Ne bih da pišem o vjeri, da tumačim ono što su drugi učinili bolje. Kako je ovo ``plaščanski sajt``, svaki put kad ga otvaram kao da me neko prekapča na liniju naših lokalnih interesa, na ono što nam je svima trebalo biti zajedničko, na minimum oko kojeg nije trebalo da bude bilo kakve vrste natucanja i naklapanja. To što ``nije trebalo``, međutim, ne znači da nije i bilo. Vidjeli smo kako je završio projekat suludog trošenja dragocjene energije na ``otkrivanje tople vode``.
Treba li poslije svega bilo tko pametan da počinje od čuvenog ``svatko ima pravo da bira šta će da bude i kome će da pripada``? Bože, kako smo dobri, tolerantni, uviđavni... Da li smo i zaboravni? Da li bi nasa novija istorija izgledala upravo ovako kako je izgledala da je i neposredno po završetku Drugog svjetskog rata bilo samo pola od ove tolerancije kojom se danas ponosimo?
Kompar je vrlo lijepo naređao nekoliko misli od kojih bi se moglo krenuti dalje, u vječito istrazivanje i preispitivanje ne samo sebe sama, nego i svijeta koji ga okružuje.
S druge strane, žalosti me uvijek iznova kad samo naslutim neku temu ili pitanje koje me tako neodoljivo podsjeća na cuvenu parolu ``i poslije Tita - Tito``. Naravno da svatko ima pravo da misli sto hoće, da radi što hoće... Koliko je to pametno s jedne, a koliko se time zaista ima razloga ponositi sa druge strane, potpuno je novo pitanje.
Đoko je drag momak i kao i svi drugi koji slično razmišljaju na temu našeg odnosa prema vjeri, mogu samo da ga zamolim da pored svega sto je do sada pročitao, uzme i neko djelo besmrtnog vladike, sada svetog Nikolaja Velimirovića, za koga je drugi velikan, Ava Justin, ``srpski zlatousti``, rekao da je ``najveći Srbin poslije Svetog Save``. Kamo sreće da smo svojevremeno u redovnom školskom programu imali bar neko od njegovih djela, umjesto svih onih besplodnih, bezbožničkih naklapanja i suludih namišljanja. Čitajući božansku literaturu, postaje nam i Bog bliži, a pitanje njegova ``postojanja`` apsurdnim, jer se ne vidi ni ljudska pamet, a osjeti se, ne vide se ni nebrojene kemijske procesi, a oni se ipak dešavaju, mnogo je toga ljudskom oku nedostupno i daleko, a ipak živi... vrlo intenzivno i oplemenjeno.
Bog je zaista ljubav, a zašto su nam ga tako ocrnjivali, zašto zabranjivali i sam pomen imena njegovih najvjernijih slugu, dakle onih koji su služili najuzvišenijim idealima kroz cjelokupnu istoriju civilizacije, drugo je pitanje.
Jedno od najljepših i istovremeno najpoučnijih djela napisanih u posljednje vrijeme, a za koja sam i ja čuo, svakako je po mom skromnom uvjerenju, ``korak iza granice ovozemaljskog`` dragog profesora Vladete Jerotića. Knjiga je u stvari njegov zamišljeni intervju sa vladikom Nikolajem, rađen - ovih dana. Dođe mi da onako, za svoju dušu, napravim intervju sam sa sobom, gledajući iz ove perspektive momka koji je bio, doduše, pošten i otvoren, ali i sklon ``lijevim skretanjima`` i kojekavim budalaštinama, uključujući i neke kao apsolutnu privilegiju bezbožnika. Srećom, zahvaljujući jednom dragom stvorenju  kršten sam, da bih tek mnogo godina kasnije otškrinuo vrata nepregledne imperije suštinskog dobra, opisanog u bezbroj predivnih djela filozofskog, umjetničkog, poetskog karaktera kojima je zajedničko ime Stvoritelja i Spasitelja - Isusa Hrista. Ponekad, da bi čovjek postao nešto drugo, možda bolje, treba da doživi nešto ružno i teško. Otjeran iz najljepšeg mjesta na svijetu, shvatio sam da je vrijeme za promjene...
Vjera, to je vječna nada i samopouzdanje. Za mene to znači - povratak! Vjerujem, znam... Vratiću se u Plaški, vratiću se u Vrelo. Hoćete li i oni koji su sad daleko, negdje na drugoj strani svijeta? Vjeruju li u to nešto ako ne vjeruju u Boga?
Do neke druge prilike, pozdrav... s druge strane svijeta.

Kompar

Slažem se da je tema preljepa, ali i preopsirna da bi se o njoj govorilo u nekoliko rečenica. Slažem se i sa svim sto je Boba napisao samo mi nije jasno kome je upućen komentar o titoizmu i sl.
Ja i dalje stojim iza toga da svako ima i treba da ima pravo da se osjeća i da radi ono što misli da treba da radi. Anarhija je ispljuvana od strane vlastodržaca jer ona direktno ubija njihov (i po meni samo njihov) integritet. Anarhija nije bezvlašće kako se to prodaje već život bez nametanja tuđih ideja i nameta, život po vlastitom i izboru i vlastitom osjećaju. Nema osnove za razmišljanje o nesgledivo povišenoj stopi kriminala, kriminal se pojavljuje kao odraz stanja u društvu. Čovjek se brani od nametnutih mu obaveza, sistema i ideja onako kako umije i za što ima snage, a sve zajedno je prozvano kriminalom. Po Hrišćanstvu, Bog ljudima nije dao hijerarhiju vlasti. Židovi, koji su prenosili riječ Božiju, nisu imali vladare i činovnike. Bog je javljao svoju riječ preko proroka i bilo je dovoljno slušati njegove poruke i živjeti u skladu i sreći. Židovi su naknadno tražili od Boga ustoličenje cara, po uzoru na druge narode. Dakle postavili su ljudsku misao ispred Božije, a valjda je svima jasno da ishod ne može biti pozitivan. Isus je došao na svijet da podrži zakone (bilo ih je samo deset) i nije odstupao od svog zadatka iako se činilo drugačije. Dozvoljavao je ljudima da ne svete subotu, ali je ostao kategoričan kod praznovanja sedmog dana. Nije Bogu bitno da li će se praznovati subota, već mu je bitno da čovjek sedmi dan u nedelji odmori, a i to je zbog čovjeka. Prvi hrišćani su bili oslobođeni nameta subote i mogli su odabrati neradni dan koji odgovara njihovom metabolizmu. Crkvena institucija uvodi nedjelju (nije konj nego magarac) Dozvolio je da se jede meso koje je bilo zabranjeno, a njegove riječi glase: "Onaj koji ne jede neka ne jede u slavu Boga, a onaj koji jede neka jede u slavu Boga" Sve što se u slavu Boga radi ne može biti pogrešno. Problem nastupa kao što sam rekao kad moja misao postaje tuđa i obratno. Za mene je ljubav najveća slava Bogu, za nekog drugog pokolj nepoželjnih. Ako moja opcija pobijedi i neće biti baš toliko loše, ali ako pobijedi ona druga dobićemo vjerske ratove, a za ratove je potrebna rulja, rulja okupljena oko nečeg promjenjivog, dakle zamaljskog, a to su naravno vladari i na žalost često crkve. Isus nije gradio crkve niti svojima apostolima savjetovao takvu rabotu, znajući slabost ljudskog duha, moć njegovog učenja i zla koji iz toga može prizići. Slao ih je da se potucaju po svijetu i šire riječ Božiju. Ni jednom nije rekao objasnite im riječ Božiju, vec širite je, a razlika je drastična. Kad su ga učenici pitali što će reći kada ih neko nešto upita, odgovorio im je da otvore svoj duh i da ce im riječi same izlaziti iz usta, tj. da će on govoriti kroz njihova usta. To je vjera, vjera u Boga, u sebe, u istinu. Ja smatram da je crkva okvir, okvir u koji je teško i neizvodljivo, smjestiti baš sve duše ove planete i da je sam Bog toga bio mnogo više svjesniji nego smo mi danas. Muftija beogradski je jednom prilikom rekao: "Da je Bog htio da na svijetu bude jedna vjera, tako bi i bilo" Skeptici će na to reći, Bog je stvarao nove vjere jer su se stare pokvarile, a uz to ih je koristio i kao pokoru tim istim iskvarenim vjerama. Tko može vjerovati u to. Bog jeste ljubav, pokora dolazi od čovjeka i zbog čovjeka, a Bog može sve, ne treba mu da šalje ljude na ljude, sami nasrću jedni na druge zbog svojih gluposti i opravdavaju svojom nesvješnošću svaku njegovu riječ. Biti slobodan u izboru, ne znači izmišljati toplu vodu, već otvoriti svoj duh direktno Bogu, bez posrednika, koji često mogu pomoći, ali i veoma odmoći u tom procesu. Biti slobodan u izboru znači, isto tako biti i pravoslavac i nositi sve one divne uspomene koje Boba nosi i, da ne zaboravi, prenositi ih dalje. Na žalost njegove uspomene ne mogu biti uspomene nekog muslimana ili protestanta ili na kraju krajeva nekog ateiste kog su takođe, ni kriva ni dužna, odgajali neki jednako dragi ljudi i prenosili mu ljubav na jedini, sebi poznat, način. Može li se reći da je njihova ljubav manje vredna? Bog ne zamjera ljudima što ga ne sljede, ako ga nisu upoznali. U Bibliji se kaže da onaj koji nije upoznat sa riječima Božijim neće biti kašnjen za grijehe počinjene u neznanju, ako mu je život išao u pozitivnom pravcu, dok će oni koji poznaju zakone biti kažnjeni. To je, i sa psihološke strane gledano, jednostavna istina. Ponavljam rečenicu iz Biblije:"Biće svima dano". Odnosi se dobrim dijelom i na činjenicu da će do svršetka svijeta riječ Božija biti dostupna svim ljudima planete. Dakle po logici stvari, naš zadatak, između ostalog, je i da upoznajemo ljude sa Božijom riječi, ali ne i da im određujemo stavove. Za to će se Bog sam pobrinuti, kako je god spreman staviti nam u usta prave riječi u izvršenju njegove misije, tako je spreman uputiti svakog od nas u tor kom pripadamao. Krštenje je svetost nad svetostima. Čovjek tim činom simbolizuje svoje dobrovoljno umiranje u grešnom životu da bi se rodio u Bogu i nastavio život sa Duhom Svetim u sebi. Po tome apsurdno je krstiti dojenčad. Djeca su Božija (te riječi se kroz Bibliju protežu nebrojeno puta), djeca su bezgrešna i imaju u sebi Duh Sveti. Zašto ubijati, makar i simbolično, Bozije bezgrešno dijelo i kao onda ga ponovo vraćati Bogu. U neku ruku to se može smatrati svetogrđem. Čovjek pri odrastanju gubi duh u sudaru sa gresnim i nesavršenim svijetom i čin krštenja ima svoj stvarni smisao samo ako se uradi potpuno svjesno, tj. ako je to dobro promišljen i dobrovoljan čin, tek u tom slučaju ima snagu i smisao zbog kojeg je postavljen. Mnogo je vjernika kršteno po porodu koji su ostali dobri vjernici, ali ih je dosta i onih koji to nisu bili. Može li Bog biti ponosan na tradicionalna krštenja? On sam kaže da nam je dao život na korištenje i jedino što traži od nas je da ne upropaštavamo taj dar i da mu se radujemo. Ne miješa nam se u izbore i odluke. Kojim pravom roditelji preuzimaju na sebe odgovornost za jednu od najvećih životnih odluka i krste potpuno nesvjesnu i nemoćnu djecu? Misle li da im pravo roditelja daje pravo da donose odluke koje ni opšti tvorac, tj. Otac nad Ocima ne uzima za sebe. Krštenje u tom stilu ima samo tradicionalni smisao ili smisao održavanja tradicionaliuzma, ali i to je apsurdno jer od korijena niko ne može pobijeći, a rijetko ko i želi. (Omer Paša Latas je bio Mićo i to je nepromjenjivo, ne vjerujem da je ikad pokušao pobjeći od te činjenice.) Uz to kakav je to trip o cjenovniku krštenja, predajemo li se mi Bogu ili kupujemo mjesto pored njega. Nije to samo cašćavanje crkve, to je klasičan cjenovnik kao za pečenu sniclu u restoranu.
Naravno, naravno i opet naravno, postoji i postojalo je unutar crkvene institucije nebrojeno pametnih, mudrih i gotovo savršenih ljudi, čija riječ je vrijedna zlata i nosioc istine, takvi ljudi iznose crkvu na svojim plećima već vijekovima, ali postoji mnogo iskrenih vjernika (u koje se skrušeno usudim ubrojati) kojima smetaju mnogi propusti (neiskrenost i promišljenost katolicizma, agresivnost islama, pretjerana ceremonijalnost pravoslavlja, sektaška napaljenost.......) i ne mogu se pronaći  ni u jednoj od ponuđenih opcija, a da budu u potpunosti iskreni. Mnoštvo takvih ljudi je otjerano i od samog Boga u pokušaju da ih se uokviri ili osudi. Takvi ljudi traže Boga u sebi, a ne na nebu, pokušavaju da žive u miru sa njim i sa cijelim svijetom i osjećaju ga punim plućima. Takvim ljudima se još uvijek dešavaju čuda, ili bolje rečeno u stanju su da ih prepoznaju gotovo svakodnevno, a osjećaj je zaista nevjerovatan, ali čudo koje se prikaže meni za sve ostale ljude je obična svakodnevna pojava i obratno, zato treba ljudima dozvoliti da se okrenu Bogu na svom jeziku i mnogo bolje će ga razumjeti. Kada je Bog u Babilonu pobrkao jezike nije ih pomješao na tri i četiri, već ih je pomješao svima, da se ne razumiju. Vrijednost vjere jeste u tome sto je u stanju da okupi mnoštvo tih jezika pod jedan krov, ali na žalost nije u stanju da razumije baš sve pa je Bog storio više vjera ne bi li što bolje zadovoljio sve duše na zemlji i prenio im istinu na sto jasniji način. Možda svi mi koji lutamo još nismo naišli na vjeru koja objedinjuje jezike među kojima je i naš, ili takva vjera tek postati kada Bog odluči da je prevelik broj jezika koji nemaju svoj krov. Pronalaženje tople vode jeste, upravo, pokušaj da se svi stave pod jedan krov i poništavanje Božije volje.
Po mom skromnom mišljenu vjera treba da bude stvar izbora, a krštenje najsvetiji čin u životu svakog vjernika, čin za koji je čovjek spreman tek po izlasku iz puberteta jer je tek tad sposoban da sagleda stvarnu stranu života sa svom njegovom ozbiljnošću i obavezama, ali i savršenstvom i ljepotom i jer je to vreme kad mogu da se napuste svi gresi počinjeni u mladim i neozbiljnim danima, a ne zaboravite, nitko nije bezgrešan i savršen do sam Bog i s obzirom na to čitajte i slušajte ljude oko sebe, vjerujte im jer je to u ljudskoj prirodi, ali ne smatrajte to potpunom istinom jer je i nesavršenost u ljudskoj prirodi i nepromjenjiva.

Žaklina Komparu

Hvala na ovako dobrom i plemenitom poimanju svega što je ljudsko, a što je srž onoga za šta se Bog žrtvovao za nas male.
Nažalost onih loših ljudskih osobina tj. neosobina je dosta ali ja se još uvek nadam da je više nas plemenitih i spremnih da one što su umislili da su "veliki" saslušamo i da ako je to moguće odvratimo od njihovih loših i prekih namjera.Zato sam zahvalna Bogu i molim se da ima samilosti za naše greške