Na forumu se protekle tri godine dosta pisalo o raznim temama, o sebi, drugima, a ponekad bi se samo poslala pjesma kao ova koja je u odredjenom trenutku sve govorila

Već sam ti pričao to...

Da li znaš? I ja sam nekada imao grad, ulice...                                                                             
druga lica u dvorištu...                                                                                                             
pod kestenom sto...
nekada...
Prašnjava slika i cesta od sna...curice...
drugova pjesma...u duši se budi djetinjstvo...
zamisli...miriše lipa i ljeto je tu...
kasnije snjegovi...
Pramen sam magle pod neonskim svijetlom u zimi...
pričam ti...imao sam druga k'o brata ja...
sada pustinja...
Čežnjiva pjesma...pacifik od tuge i sjećanja...
kažu sudbina...
Ta kurva, bol, ime mora imati...i razlozi...
milion priča...ali svaka vodi samo do pustoši...
pitam da li znaš, a znam da ne znaš,
niti ćeš ikad shvatiti...a i zašto bi?
Oprosti, ta gorka tečnost iz mene gluposti govori...
nije nostalgija...
to je romantično, nevino čedo, spram ovih stanja...
neću da spominjem rat i užase,
politiku i slična sranja...
Neću da ponavljam...pravda ne postoji...
ta to je jasno bar...
Neću da pustim suzu ljubavi,
sa njom sam divan par.
Kasno je, znam...curi noć...
svaka je mala vječnost za mene.
Da, znam moraš poći...
O kako nervira kad zadnji autobusi se izgube...
Pitam...Da li znaš? I ja sam nekada imao grad,
ulice...druga lica u dvorištu...pod kestenom sto...
oh...pa već sam ti pričao to...

(pjesmu poslao posjetilac forumaN.N.)