PROŠLOST KRAJA > TRAG U SJEĆANJU > BIO JEDNOM JEDAN PLAŠKI > SPOMENAR

KOMŠIJE PREZIMENA, SLAVE RJEČNIK

Drage moje ljepotice iz Plaškog!

Trenutno čuvam mog unuka u Čikagu i puno razmišljam o našoj zeleno Plaščanskoj dolini.
Ovdje je trenutno jutro. Prostor obavijen, čini mi se samo velom tankih paučinastih niti, sve je u nekom ljubičastom tonu, a stvarnost  je drugačija. Jedna moja żelja, jaka kao stvarnost, je to, da ja svu svoju fizičku masu sabijem u misaonu i da se stavim u neku kapsulu i da letim po zvjezdama, a materijalno da se nađem u Plaškom.
Plaški koji mi svako jutro każe:” Dobro jutro, możda nisu propali svi snovi, doći ćeš i u Plaški.”
Plaški! Mnoga sijećanja naviru…
Bio je tamo i Lukijan Mušicki, episkop, koji je tada bio najobrazovaniji Srbin, govorio je nekoliko jezika.
U Plaškom je ostao Lisac, gdje su šetali pradjedovi mog unuka Milovana koji je ovdje i nešto starije unučice koja je sad u Beogradu. Zamišljam ih kako im pokazujem Liščanski Gaj, pun grabića, bukvića, drijena, smreke i drugog grmlja. Što se sve u čas stvori, i nestane u prazno.
Kad se żarko żeli i ostvari se.

Ljubi vas vaša teta Milka Vukelić, apotekarica, Strahinjina mama

Komšije, rođaci, prijatelji kakavih se sjećamo

Beba iz ambulante je koliko se ja sjećam, kćerka čika Jove Lončara , imala je sestru Katicu i braću Miću,Bracu,Ljubana (moj vršnjak,drug, svirao je harmoniku na "plesovima"),Branu i Ninu. .Jest stanovali su iznad stare apoteke i tamo sam proveo dosta vremena sa Lončarevim momcima. Stari ﴿
Da, teta Beba je divna žena, uvijek ljubazna u ambulanti, uz to uvijek lijepo dotjerana, kulturna žena. znanje/neznanje ﴿

Čini mi se da je rođeni brat toga čika Jove Lončara bio rođeni brat stolara Lončara koji bio u zarobljeništvu u Italiji i Njemačkoj s mojim ocem. Kad mu je žena umrla 1944.ili 1945., čak su ga Švabe pustli na sahranu i da vidi četvero male djece. Naši u Plavči ga tada ubili?! Njegova kčer je pokojna Milka Lončar-Sumonja, također divna žena. Maca ﴿

Molim nekoga da mi kaže gde su Surle? Da li je to selo ili nadimak, i kakve ima veze sa porodicom Jančić? k ﴿
Između dva rata tu je doselio čovek sa prezimenom Surla. Od njegovih potomaka niko više ne živi, ali je ostao da živi naziv zaseoka. Inače svi se tamo prezivaju Jančić, a "špicnamet" /sjećate se tog izraza?/ im je ostao Surle M.V. ﴿
Od mog dede sestra, bila je udana "u Surle", pa nešto znam o tome .Dakle ,ta moja ,na neki način baba , udala se za Danu Jančića, koji od davnina nosi nadimak Surla .Po tom nadimku se taj dio zaseoka Jančići u narodu zvao i Surle . Najpoznatiji Surla-Jančić je Mićo "Vodeničar" i njegov brat Đuro , naivni slikar .
Dakle ,ta sestra moga dede je rođena baba  Miće i Đure Jančića.
Jančići (Surle ) se nalaze na poziciji nekako iznad Latina prema Trojvrhu ...
Kad se ide cestom kroz Latin(prođe se želj.stanica ) prema Vojnovcu i baci se pogled na lijevo , gore na brdu u šumarku ,zračne linije 1000-1500 m , vide se krovovi sela . M.G. ﴿

Ako neko prepozna ovak text nek me dopuni jer se baš najbolje i ne sjećam ..Znam da se pradeda moj zvao Ilija Pešut-Vasina i da je imao dugačke brkove. Mislim da je moj tata dobio ime po njemu.. Daliborka ﴿
Prepoznao sam ovaj text pa da malo dopunim: Čukundeda zvao se Vaso a pošto je bio krupan i veliki čovjek izato su ga zvali Vasin. Sa strane pokojne babe Draginje znam  da nabrojim čukundedu Đujana i pradedu Milana Đujana dalje  ne bih znao.. Nikola ﴿

Dakle, ako se malo pomučim "sjetit "ću se moje prababe Jovetić Milice koja je umrla kad sam se rodila ili kad me je ugledala (šalim se). Pradeda Milić joj je bio muž, tj moj pradjed.
Jeremija Remo je bio drugi pradjed, i ne baš sladak čovjek, pa pretpostavljam da je prabaka bila pravo jagnje od žene -kao ja! (ne šalim se)
Filip i Milica Trbojevic-Kosanović, bili su moji pradeda i prababa po tatinom tati, a po tatinoj mami, mojoj baki, prababa i pradeda su bili Marta Vrcelj i Medaković.
Neka me rođaci sirom Svijeta slobodno dopune ili isprave. Mt ﴿

Vrlo korisna tema i želeo bih da pomognem. Javljam se iz Kansas City gde je nekada živelo dosta Plaščana doseljenih početkom 20 veka. Naravno da ih se više niko ne seća ali verovatno su pojedinci slušali od starih iz porodice za rođake u Americi.
Za M
Ovde je isto nekada živeo Đuro Jakšić i mislim da se vratio u Plaški posle 1918 godine. Bilo je nekoliko Jakšića i svi su bili iz Jezera ili Drage, nisam siguran. Dragomir, Petar, Božo, Đuro, Gavro i Vajo, svi Jakšići. Potomci od Gavre i Petra žive ovde a za ostale neznam.

Zanimljivi su nadimci kao Remo, Stoljari, Nogaši, Šmido,...
Reme se prezivaju Dokmanović i bilo je par porodica u KC, danas je živa samo jedna baka. Mislim da su iz Lapta kod Plaškog. Dva brata Đuro i Dušan Remo i sestra Marija udata Trbojević. Stara Reminka se vratila u Plaški 60-tih godina? Dobri su Srbi i crkveni su svi.

Čika Rade Nicin i teta Danica Pešut.Teta Danica mi je bila prva komšinica,uvijek nasmijana i dobronamjerna,sa toplom ljubaznom rječju.
Sto se tiče čika Rade, sjećam se jedne zimske večeri, dok smo sjedili oko tople peći, kako nam je pričao, kako su mu dok je gledao streljali oca i brata a kad je došao red na njega kako je uspieo pobjeći... . ﴿

Marinko Jovetić - Zoro mnogo mi pozdravi Savu, nadam se da je jos uvijek roker. Obožavao sam njegovog ćaleta, iako sam s njim proveo nekoliko kratkih trenutaka. (Kod mojih u kući je stol od orahovine koji je on pravio, jedna od rijetkih stvari, osim knjiga sa posvetom, za kojima žalim. Neke stvari naprosto imaju dušu.)
Ne znam zasto je taj čovjek ostavio tako jak utisak na mene. Imam cijelu teoriju o tome, ali ne želim da je iznosim jer ga ne poznajem dovoljno i mnogo mi je ljepše da nosim u sebi svoje mišljenje o njemu. Meni mnogo znači.(Kompar) ﴿

Dr Radmanovića sretnem povremeno . Ima ovdje (Australija) dobro razraden biznis . Uspiješan je u njemu , kao što je bio i u svemu drugom . Sigurno ga se sjećaš kao jednog od najboljih i najkompletnijih fudbalera plaščanskog "Partizana". Predviđali su mu sjajnu pjevačku karijeru , ali se opredijelio za medicinu . Njegove kolege kažu da je bio briljantan specijalista rentgenolog .
Sada je uspjesan biznismen. Zaista je pravi gentleman . I on i gospoda Dušanka i njihov sin Nenad su puni otmjenosti i šarma . Izgledaju SVJETSKI ! M.P. ﴿

Rado se sećam drugarica i drugara koji će me se verovatno setiti kada ih pomenem .
Znam davno beśe, Branko Vukelić /Bogdanov i Macin/, Zoran PopoviĆ , Nikica i Ljilja Skadarka, Nikola i Miloś Škoric, Rora smo ga zvali, Bogdan Biga, Željko Vulić, Rada Kosić, Milica Šupica, Milka VečerinovIć, Milka Vukelić i mnogi,
A za kraj evo i par reči o meni. Branislav Bata Dragić. Tata Nikola, mama Anka, kuća između plovanije i katoličke, u to vreme sruśene, crkve. Kao śto rekoh zavrśio osnovnu u Plaśkom a posle odselio za Zemun, a sada u Arizoni. Bata ﴿

Sjeća li se neko Svete Starodubčeva? On je bio vječiti apsolvent agronomije. Roditelji pravi intelektualci, u to vrijeme rijetki u PlaŠkom. MeĐu prvima imao najsavremeniji radio i televizor.()
Jest, kod Svete sam često gledao TV i slušao radio, a i često pozajmio bicikl pa je onda  kupio moped "Tomos".
Sveto je imao foto-aparat ( sredinom pedesetih ). Među prvima je nosio " šuškavac " . Uzgajao je ribizle i imao malog psa neobičnog imena - Cana(Mile)
Jest, sjećam se. Čak me učio kako se prave fotografije i danas imam neke od tih slika.(-)
Sjećam se da je to prvi čovjek u Plaškom sahranjen bez ijedne oproštajne riječi. Bila sam mala i to mi je bilo samo čudno. Kasnije sam puno o tome razmišljala, ali ni sad mi nije jasno šasto je tako ispalo. Zar je toliko bio neshvaćen u Plaškom?(xyz)

Momak , koji je u Plaški rado dolazio ranih 60-ih godina i provodio ljeta kod svoga ujaka Pere Klipe i ujne Djidje , je Gojko Canadžija . Njegov otac je tada bio visoki oficir JNA i živjeli su u Beogradu . M Vukas ﴿

Familija Škorjanec je dugo godina bila u Plaškom cijenjena familija visoko školovanih ljudi sa primjernim ponašanjem. Ovo naglašavam jer sama škola nije ništa ako se neprimjerno vladaš.
On šumarski inžinjer a ona profesor francuskog. Bili su uzor mladim ljudima, motivacija da se uči, uči i postane takav intelektualac. Kasnije su preselili u Ogulin pa negdje oko Virovitice. Nada ﴿

Kad si pomenula teta Danicu čika Milana Pešuta, sjetila sam se prela kod teta Danice.
To je bilo početkom 60-tih godina. Kod tete Danice u ljetnoj kuhinji se čijalo perje. Na prelo smo išle ja, moja mama i tvoja majka. Na prelu je bila teta Barka, Mane Pošmuga, Braco Pošmuga... Pila se rakija  i kava i pričali vicevi. Teta Barka je znala lijepo pričati viceve. Bilo je puno smija. Žene bi se skoro "zacenile" od smija. Kao dijete, ja nisam razumila sve viceve. Uživala sam biti u toj atmosferi.
Za mene je bio vrhunac večeri kad su teta Danica i njena majka Marija vadile pune tepsije krafni iz pećnice. Ne mogu ti opisati te krafne. Gordo su se dizale iznad tepsije. Bile su žute od puno jaja, tople i mekane kao spužva. Osjećala se u njima korica od limuna i bile su dobro napunjene domaćim pekmezom. Mogu ti reći da u svjetu još nisam vidila/jela takve krafne.

U našem posljednjem telefonskom razgovoru koji sam imala sa mamom, sjetile smo se tete Danice i njezine majke Marije. Mama je spomenula kako je baka Marija znala ljepo popričati. Sjećam se trenutaka kad smo sjedile u cvijećnjaku, ispred tete Daničine kuće i baka Marija nam je pričala vrlo interesantne priče o ljudima i događajima u Plaškom. Posebno su mi godile one domaće postapalice "štono reka benasti". Mv ﴿

Evo jednog od tih događaja. 1943 talijani su bombardovali Plaški i jedna bomba je pala do same naše "brvnare", skoro uništena. U tom momentu javlja se veliki čovjek, velikog srca. Pored svoje djece Danice, Ranka i Zore, prima moju majku i njene troje djece i dijeli sa nama dobro i zlo. Bila je to teta Marija Pošmuga. Tu smo ostali sve dok se naša brvnara nije malo popravila. Dio svoga djetinjstva provedenog u Pošmugama ostavio mi je sjećanja na Bracu Pošmugu i njegovu mater, teta Jeka, Mile i Mane Pošmuga, Čedo, Maca, njihova sestra i mati (ne mogu se sjetiti imena) Pero Šupica-Peraka, žena i Danica, i teta Sava, Marinko i Branka Jovetić. Do kraja svoga života moja majka nije propustila priliku a da se ne zahvali teti Mariji po ko zna koji put. Kako kaže ona stara: "U muci se poznaju junaci". (Stari)

Baka Mara Bunčić rođ. Kosanović  maja 2003. godine napunila je 100 godina. Malo teže hoda, ali izvrsno vidi, čuje, voli se šaliti i vrlo je prijatna. Nikad  nije napuštala Plaški." Nisam ja bazala ko vi sada. Samo u rod i nikuda više. " Zora ﴿
(Umrla je 24. jula 2004.)

Sanja Borić , r. Vukelić bila je jedan od najboljih plaščanskih učenika.1991. bjeżi  iz Zagreba gdje je studirala medicinu  i upisuje petu godinu  u Beogradu, ali je ne završava . U međuvremenu se u Korenici zaljubljuje u Jovu Borića, svog budućeg muża,  napušta sve  i vraća se u Krajinu da żivi s njim na Plitvičkim jezerima. U aprilu 1995. dobivaju sina Emilijana i za vrijeme "Oluje" bjeże u Srbiju. U Srbiji su se selili mnogo puta od Apatina, preko Kosova, do Beograda gdje su napokon i ostali. Sanja je izvrsno slikala i obożavala je Plaški. Jedna od njenih posljednjih żelja  bila je da je tamo i sahrane. Na żalost ta joj se żelja nije ispunila. Počiva na novom Beżanijskom groblju u Beogradu pridrużivši se  tako  mnogim  Plaščanima koji su tu pronašli svoj vječni mir.

Đuro Knežević, rođen je 1933. godine u Kneževićima – Ćaba. Đuro je iz Plaškog otišao davno, ali rodni kraj nikad nije zaboravio. Ostaće u sjećanju brojnih prijatelja da je uvijek bio spreman, zajedno sa svojom suprugom Marom, da pomogne kome je pomoć bila potrebna, posebno novodošlim izbjeglicama.
Pored supruge Mare, Đuro je od najbliže familije u Australiji imao kcerke Nadu i Ranku, tri unuka, a od onih koji nisu u Australiji najbliži su mu sestra Ranka i brat Dušan.
Đuro je sahranjen na groblju u mjestu Elaine, pored srpskog manastira ``SVETOG SAVE``, 2004.