Tko poznaje Plaški...
(prilozi s foruma ovog sajta)

Ponekad sam u  nedoumici. Da li da odem u Plaški ili ne? Da ga ostavim u sjećanju kakvog ga pamtim ili da se razočaram  posjetom?
Je li stara tužna vrba na putu za Bunčice, iza Crnjine kuće još u životu, je li željeznički most ofarban, krase li vodoskoci  željezničku stanicu, jesu li noći pune mjesečine, a praskozorja rosna i bijela ......Jesu li ? (Stari Plaščanin)

Tko poznaje Plaški, kada se kaže da  idemo od stanice u grad to znači pored groblja pa u mjesto. 1946. godine od stanice do škole bila je s lijeve strane stara pošta, pa kod potoka kuća tetka Anke (čistila je željezničku stanicu), pa Srdićeva kuća i ruševine.

Sa desne strane bilo je groblje, pa kod potoka kuća čika Vase Bunčića (oca Miće Bunčića), pa crkva.

Groblje

Prvo se gradi šumarska škola (pohađali su je i neki lokalni učenici.) To je na mjestu današnjih kasarni. Bila je to škola i internat. Mladići i djevojke sa svih strana.
Život u Plaškom oživljava. Sport (nogomet, košarka, odbojka i gimnastika), zabava i prve plesne večeri, a dolazi i prva kinematografska aparatura. Grade se nove i popravljaju poruše kuće.
Plaški polako  dobiva izgled malog mjesta  punog topline, nade i obećanja.

Šumarska škola

 Od raskrižja kod ložione kada ideš u grad četvrta kuća bila je Čičinkina. Ja se ne sjećam njenog muža, mislim da je poginuo u ratu, ali se sjećam Milana, Branka Jovanke i Dragice, njezine djece. U njenoj kući prizemno je stanovala Lasta učiteljica sa kćerkom Jelicom, a na prvom spratu teta Milka Zlatar sa djecom Bogdanom, Bogoljubom i Nadom.

Mala kuća preko puta katoličke crkve pripadala je Mirku, mislim Kosanoviću, koji je bio šnajder.On i žena bili su jako fini ljudi.Sjećam se da mu je mati dala da mi sašije "odjelce" kad sam morao ići na ekskurziju. Imao je kćerku Brankicu koja je išla samnom u isti razred. Imala je mlađu sestru.

Također tim putem prema Japagi malo dalje od stare šumarije bio je i drugi krojač,  Marko Kmezić. On je imao kćeri Cicu i Anu a kod njega je bila i Jovanka Dokmanović (Joca Kebina) što je radila u općini u Ogulinu. (Stari Plaščanin)

→

U Buretićima, kad se prođe Kmezićeva kuća, desno je bila kuća jednog čovjeka koji je dugo radio kao podvornik u školi. Znam da mu je i sin na pitanje učiteljice u prvom razredu, kako mu se zove tata, rekao:" Moj tata se zove Podvornik Tata!", što je izazvalo smjeh razreda. Bio je to Marko Buretić - Pljuco.

Dalje, s lijeve strane kuća Grba Mojsije koji je imao lijepe kćeri: Draginju, Milicu, Nadu... Znam da je Milica bila udata za Branka Kosanovića-Čičinkinog i imali su sina i kćer, Đurđu i Đuru.

Jos prema Japagi je bila s lijeve strane bijela kuća, prava vila, s puno cvijeća. Tu je stanovala Ljuba "babičina"s mužem. Moja baka je svraćala k njoj s puno poštovanja, pa sam i ja ponekad vidjela taj mali raj dvoje finih, tihih ljudi. (mt)

→

Niz potoke
Kod Ajmarove kuće je potočak koji dolazi od Japage, a mi smo ga zvali Klipin potok, jer prolazi uz baptističku crkvu koja je nekada bila kuća koja je  pripadala Vasi Klipi

Samo stotinjak metara dalje, kod kuće Bore i Anke Dokmanović, i stare milicijske stanice nalazi se izvor (sa kojega sam hiljade puta nosio vodu) zvani Ušivac. Ispod kasarne se spaja sa Klipinim potočkom, prolazi pored kuće Vase Bunčića, polako teče pored pruge i uljeva se u Dretulju.

Preko rampe

Preko pruge, jedan mali potok, dolazi od Vukelića, a zvali smo ga Kebin potok po Đuri Kebi koji je imao kuću baš kod same rampe. Đuro Kebo je bio željezničar, kao i moj otac, i kuća mu je bila kod rampe uz potok i tako su davno nazvali potok po njemu. 1941. godine ustaše su ga ubile u toj kući. (Stari Plaščanin)

→

 Poslije rata tu dolazi Milan Rapajić sa ženom Marijom, sinom Vladom i kćerkama Brankom i Mioma . Poslije njih kuću je uzeo Milovan i Milka (?).

Kebin potok se kod kuće Pere Latasa (nekadašnji Konzum) spaja sa Verom i od mostića pa do Dretulje zove se Barun. Ispod pilane, kod Delačeve kuće znali smo se kupati, a ja sam jedanput preskakivajući preko potoka skočio na razbijenu pivsku flašu .

I još jedan idući dalje kod Save Milišine opet ima jedan izvor koji se zvao Bećevac.

Na početku Lapta, kod kuće Svete Momčilovića,bio je lijepi ozidani izvor ali je također bio širok prostor za napajanje goveda. Vjerujem da je i danas tako. Legenda kaže : Koja cura dade momku da se napije vode sa Ušivca, Bećevca i Vinkovca, uskoro će je zaprositi.

Još da dodam Rapajićev potok . To je bilo glavno mjesto za pranje veša gdje su žene čekale u redu da dobiju mjesto gdje će instalirati rifljaču. U to vrijeme prakljača i rifljača su bile glavne za pranje veša. Za nas djecu je bilo interesantno sjediti na brdašcu ispod pruge i slušati sto žene pričaju. Pranje veša je  u to vrijeme bilo važno mjesto druženja i komunikacije. (Stari Plaščanin)

→

Milan Rapajić je radio na pilani i poginuo je na poslu. U to vrijeme pilana je radila punom parom, trupci su se dovozili na vagonima sa prugom pored Verskog puta.(M)

Šumska željeznica je vozila trupce na veliku pilanu kod pruge, preko puta zelježničke stanice. Prelazila je cestu negdje iza Cestarove kuce. Cestarova žena je bila Milka iz Jovetića. (-)

Preko puta Rapajićeve kuće stanovali su Pero i Điđa. Dalje pored pruge u stanu nadzornika pruge, stanovao je Glad sa porodicom. ﴾ Stari Plaščanin ﴿

→

Poslije Glada je tamo preko pruge stanovao novi nadzornik pruge Končar, koji je imao dva sina. Jedan je na žalost poginuo kao dijete skačući po balvanima blizu stana. Drugi sin je danas ugledni stomatolog u Batajnici.

Iza pilane stanovao je Vuksan sa porodicom. Vuksanova žena je imala najbolju bašču zahvaljujući truloj piljevini. Na željeznickoj stanici stanovali su šef stanice Karner, Mićo Bunčić i Mane Kosanović (Tešo) sa porodicama. (mt)

→

Stara pošta

U  staroj pošti stanovali su moja porodica i porodica Steve Skendžića. Stara pošta je u to vrijeme radila. Poštari su bili Maca i Radonja. (Stari Plaščanin)

Iznad stare pošte sam se i ja rodila i prvi poklon sam dobila od tadašnje poštarice Ranke Grba-Rackove. Kasnije je tu kuću kupio Sučić a ima i jednu od najlijepših bašča u Plaškom. (mt)

Gore u krovu je jedno vrijeme stanovao i Mile Vezmar, željezničar u tovarnici, sa ženom Milkom i dvije djevojčice Marijom i Milicom. Kasnije su napravili kuću između Pere Kosanovića i Milke Dokmanović-Reminke.

 Oko 1954.g.došao je za šefa stanice Karner Rade, sa ženom Brankom i dva sina. Karneri su aktivno učestvovali u kulturnom životu tadašnjeg Plaškog (mt)

Stanica nekad i… … sad

Meni su bile smiješne gospe prometnikovice, koje su visile na prozoru svojih stanova u zgradi željezničkih stanica, i tako ispraćale sve vlakove. To im je bila glavna razonoda. ﴾milan ﴿

→

U kući nadzornika vodovoda stanovao je Matić sa porodicom. Iza toga je bila kuća Ilije Šupice. Nakon Ilijine kuće, prema rampi, bila je domaćinska škola. Mislim da je to bila kuća  Boje i Pište. (Stari Plaščanin)

→

Sjećam se te Domaćinske škole, a posebno jedne njihove izložbe, ne samo ručnih radova, već na temu zdravog života. Tada sam prvi put vidjela kako treba da izgleda dnevna ishrana zdravog čovjeka srednjih godina, pa ishrana djece i staraca... I sada se sjećam kako je stajala čaša puna mlijeka i pola limuna kraj toga.
Šteta što je škola prestala s radom, ta  i uopće takve škole u cijeloj državi. (mt)

→

 Sredinom 50-tih  su se doselili penzionirani oficiri i napravili kuće od rampe prema Plaškom (Bajna, Vukelić, Jukić, Brujić, Šupica).

U to vrijeme nas je fascinirala parnjača koja je uzimala u Plaškom ugljen i vodu. Forameri su imali puno posla, jedan od njih je bio Miško Mikulica.

1954.  Tito se zaustavio u Plaškom i držao govor između stanice i stare pošte. U to vrijeme bilo je nategnuto oko Trsta. Sjećam se da je baba Zidarica vikala: "Ne daj Tito Trsta". (M)

→

Kako da krenemo, od Kneje pa gore. Prva kuća sa desne strane Pešut Tode sa leve strane Čubra a onda Lugarova . Tamo je kuća od Krnića i jos tri kuće ne znam imena, dopunite. Znači u Tuku ima samo sedam obitelji. Nadam se da je tačno, ispravite i dodajte imena.
Neka neko nastavi put prema Kosanović Brdu. ﴾ DP ﴿

Prvi TV, radio, asfalt....

Prvi TV je bio Banjalučki Čajevac, prvi radio 1948 "KOSMAJ" sa magnetskom iglom kako smo zvali iglu za stanice,a onda 1962 moderniji "SLAVICA" (Stari Plaščanin)

→

Da ti ispričam moja sjećanja o televiziji u Plaškom.
Prva televizija je stigla krajem 50-tih godina i bila je smještena u domu. Stajala je na pozornici. Tu su se uglavnom gledale vijesti uveče. Slika je bila crno-bjela.

Poslje toga je jedna televizija bila smještena u baraci kod pilane. Tamo je bila jedna društvena prostorija gdje su ljudi uvečer dolazili gledati televiziju. Sjećam se da je bio vrlo aktualan puč u Kongu 1961. kada je ubijen Patrick Lumumba. Moj tata je pratio te događaje svaku večer na televiziji kod pilane. Tamo smo isto ponekad pratili nogomet. Sjećam se jedne utakmice između Zvezde i Dinama. Najvatreniji navijač je bila teta Marija Rapaić. Ona je navijala za Dinamo. Mislim da je ona bila više zainteresirana za nogomet nego njen muž Milan. Ostali su navijali za Zvezdu.
Sredinom 60-tih godina su tvoji roditelji kupili televiziju. Jednom sam sa mojom babom Zujom došla kod vas. Kad je baba Žuja prvi put u životu vidila televiziju, gledajući osobu koja čita vjesti, dobila je ideju: "Da mu je prići blizo i opsovati mater, kozna bil' čuo". Tvoja mama se ovome slatko nasmijala. Kod vas sam gledala natjecanje za pjesmu Evrope 1966. kad je pobijedio Udo Jürgens sa "Merci Chérie".
Vremenom su i moje bliže komšije kupile televiziju. Kad je bilo nogometno prvenstvo Evrope u Italiji 1968, gledala sam utakmice kod tete Mare Svetine. Tada smo imali jako dobar tim predvođen Draganom Džajićem. Teta Marina kuhinja je bila puna navijača. Sjedili smo na sećiji i stolicama oko televizije. Tu su dolazili uglavnom muški penzioneri. Od ženskih smo bile samo ja i teta Mara. Najžešći navijači su bili čika Pero Šupica (Peraka) i čika Miško Mikulica (bivsi foramer). U toj kuhinji je bila puno napetija atmosfera nego na stadionu u Italiji. Komentirao se svaki pokret igrača, padale psovke na račun nepravednog sudca i protivničkih igrača. Čika Miško se najviše palio. Teta Mara mu je znala reći: "Miško, kad ti umreš, ubacicu ti loptu u škinju kod glave". (Ovo obećanje se nije nikad ostvarilo jer je teta Mara napustila svijet prije čika Miška).
Vremenom su i moji roditelji kupili televiziju. Početkom 70-tih je tvoj tata dolazio kod mog tate da gledaju boks. Bili su veliki navijači Cassius-a Clay-a (Muhamed Ali). Boks se direkno prenosio iz Amerike i počinjao bi oko 3 sata u noći. Našim navijačima nije bilo teško da  ustanu u to doba noći i žestoko navijaju za Clay-a "Ajde, ajde,... drži, drži,... bome ga pošteno opali". Pogotovo su bili napeti dueli Clay - Frazer.
Sve u svemu, televizija je u tim godinama puno doprinjela druženju ljudi u Plaškom. - Mv

***

Sjećam se dobro tih klupa u radničkom restoranu na pilani. (Je si li bila sa mnom u Zagrebu na "Predstavi Hamleta iz sela Mrduša Donja?" Tamo su bile iste takve klupe.) Išla sam na pilanu s mamom i tatom gledati prijenos sleta 25. maja iz Beograda. Dođemo ranije da uhvatimo bolje mjesto, bliže televizoru.
Među prvima su kupili televizor nastavnici Puhar Milan i Ljuba, pa Pešut Milan i Danica. Kod tete Danice smo gledali prenose klizanja i nezaboravnu komentatoricu Milku Babović. Prvi put sam čula za šljokice po haljini što svjetlucaju...Muškim gledaocima se valjda zavrti "bururet u glavi" od tih šljokica i golih butkica, pa samo mrmljaju:"Eh, da je ja uvatim oko onog pasića..." Žene se smijulje i ćute. Ponekad su nas i Puhari zvali na TV prenos nekog od dobrih muzičkih festivala. Rado sam gledala Zagrebački i Opatijski festival, sa pjevačima iz cijele velike države.
Naš prvi crnobijeli televizor je bio iz tvornice "Rade Končar" iz Banja Luke, kupljen pred kraj 1963. Popratno pismo je imalo prozorčić pa se unutra papir pomakao a greškom napisali PLAŠKO. P je bio sakriven i poštar je uputio televizor u LAŠKO u Sloveniju. Bila je panika u kući što ne stiže televizor a stiže Nova Godina... Nekako smo mu ušli u trag i uživali uz Novogodišnji program.
I danas novinari često napišu Plaško, što me puno nervira – Mc (kume Mv i Mc)

→

Dolazak asfalta u Plaški smatram RAZVOJEM. Asfalt dolazi u Plaški početkom 60-tih sa izgradnjom tvornice. Prva dionica od Crnje do tvornice a poslije prema
Plavča Dragi odnosno na drugu stranu prema Latinu. (Stari Plaščanin)

→

Josip Kotnik je 1973, dao prilog za izgradnju asfalta od Josipdola do Plaškog u visini autorskog honorara jedne svoje knjige, a to je bila cifra od koje se "vrtilo" u glavi.   (M.G.)

→

Vidi: Trag u sjećanju → Josip Kotnik

→

Sjećam se da je moj ujak govorio ranije:" Da nemam mamu u Plaškom, ne bih ni lud dolazio ovim uzasnim putem". ﴾ mt ﴿

→

Mislim da je asfalt stigao u Plaški oko 1972.  ﴾javor ﴿

Sjećate li se, vi stariji, do kakve je nagle promjene došlo 70-ih godina kada je Plaški  postao asfaltom spojen sa ``ostatkom svijeta``? Sjećate li se kako je odjednom počelo drukčije i da se živi i razmišlja kad su makar i uske lokalne seoske ceste i puteljci prevučeni famoznim asfaltom? Pa još sela dobila i struju! Asfalt nije značio samo mogućnost brze vožnje, to je značilo mogućnost da sela ostanu povezana sa svijetom po prvi put u svojoj historiji tokom cijele godine. Asfaltnim putevima, naime, ralice mogu proći i zimi, pa snijeg ne sprečava uobičajen protok ljudi i roba i, što je posebno važno, snijeg ne sprečava privredne aktivnosti. Mlječne stanice, na primjer, nisu mogle da rade bez struje, a bez asflata nisu zimi do ličkih sela mogli doći kamioni karlovače mljekare KIM i drugi, pa ljudi dok nije bilo struje i asfalta nisu mogli planirati da se intenzivnije bave stočarstvom na nekim novim, perspektivnijm osnovama.(ona)

→

Prvi kvalifikovani radnici tvornice po  završetku  1. razreda, u ŠC uBanjaluci 15.06. 1961.

Plaščanska tvornica je priča za sebe, ali ne može se negirati činjenica da je Plaški puno dobio zaposlenjem toliko svojih ljudi, a istovremeno su ti isti domaći ljudi imali i kuću i imanje, dakle dvostruki prihod. Standard ljudi u Plaškom je jako porastao. (mt)

→

Kad smo već kod tvornice da vam ispričam jednu malu zanimljivost. Početkom rada tvornice 1963/64 Upravni Odbor je raspisao natječaj u novinama (mislim u "Vjesniku") za zaštitni znak tvornice. ‘Ajde, rekoh da probam, pa pošto sam bio zaljubljen u Plaški, i jos uvijek sam, nacrtam moj znak i pošaljem na konkurs pod šifrom, i na moje iznenađenje moj znak je pobijedio.Još čuvam taj nacrt i jednu značku  koja je napravljena prema njemu.(Stari Plaščanin)

→

U kontekstu priče zašto se iz Plaškog odlazilo, moram da dodam da je dobar dio odgovora već u temi o tvornici. Ona je više ljudi otjerala nego zadržala, bila je decenijama simbol plaščanskog jada i nemoći, da se ne upuštamo u dublje i mnogo delikatnije analize, uključujući i one čiji su autori ugledni psiholozi. Koknretno, riječ je o pitanju kako određena vrsta industrije utiče na ljude koji u njenoj blizini žive.
Plaški je imao predispozicije da bude pravi biser Like, ako ne i šire, jer je imao najbolju vodu koja se zamisliti može, oštru ali zdravu klimu, divan krajolik, fenomenalana geografski položaj. Dosta je toga ostalo, ali je propušteno bezbroj prilika, a velika je nevolja i to sto je Plaski ostao bez većine ljudi koji su ga iskreno voljeli, a to je neprocjenjiva šteta. (ona)

→

1962-1969, Plaśki, osnovna śkola, prijatelji, komśije, rodbina, tatina kafana, pazarni dan utorkom, druśtvo i skupljanje ispod terase veterinarske stanice, zvasmo je Veljkova terasa, pa do kriśom branih ribizla ispod Zlatareve kuće, (Bata)

→

Stambene zgrade

Tko god je bio plaščanski gost priznaće da smo bili najbolji domaćini na svijetu. Zašto? Zato što smo strance dizali na prazne pijadestale sa kojih smo nemilice skidali sve one naše ljude kojima je tamo bilo mjesto. Uvijek smo u međusobnim odnosima zanemarivali i odbacivali sve dobre namjere i neprekidno tražili, ispod žita, ispod kolja i kukolja, neki nagovještaj, neku slučajnu riječ, za koju bi se uhvatili kao pijani plota pa porušili čak i ono što još nije ni izgrađeno.
Ljudski mozak, vremenom, na misteriozan način, pravi čudnu selekciju. Potiskuje u zaborav sve one životne situacije koje nas ničemu nisu naučile i koje, samim tim, nisu vredne pomena. Tako sam i ja zaboravio sve gore navedene primjere i dobrim dijelom iziedealizirao Plaški (baš je bio lijep, nmnogo lijepsi od vašeg, slava mu, ali šta je tu je, ne valja ništa cifrati). U pravu je domaćica ovog sajta kada kaže da mnogo toga nismo uradili, ali nije u pravu ako misli da nismo uradili baš ništa.

Osoblje restorana i motela na Vodicama

Imali smo svojevremeno i Motel na Vodicama i jedno od ljepših igrališta za djecu i najposjećeniju diskoteku u općini, svake godine se kupovala mlađ pastrve i ubacivala u plaščanske potoke da bi se kad ojača strujom vadila i prebacivala u Dretulju i lovci su bili na zavidnom nivou, izgrađjeno je više stanova nego u svim ostalim MZ-ovima općine (osim grada Ogulina), imali smo dvije moderne škole, svi brzi vlakovi su se zaustavljali u našoj varošici, građena su dva nogometna terena od kojih ovaj postojeći sa vrlo zavidnom drenažom, nogometni klub sa dugogodišnjom tradicijom, egzistirala su dva košarkaska igrališta (otvoreno i zatvoreno), a košarkaši su pokazivali neočekivano dobre rezultate i u košarci i u organizaciji, vođenju i samofinansiranju kluba, imali smo ambulantu i lekare koji su sada, ovdje u Srbiji. mnogo cijenjeni, imali smo čak i operacionu salu u ratu, imali smo dva ribogojilišta, imali smo dom kulture, kino, ne znam ni sam koliko hektara pošumljene površine, priobalna zona uz Dretulju i Vrnjiku se čistila svake godine i bila je u nadležnosti ribolovaca, krivolov se kažnjavao, vjerovao to neko ili ne, imali smo maraton, izložbu ručnih radova, poštu i banku, šumariju i kamenolom, propisno uređenu stočnu pijacu, fabriku, imali smo KUD, umjetnike naivce, knjigu o našoj povijesti (kakva je takva je, ipak je mnogi koriste kao dokument, ali to nije ni bitno, bitno je da je bilo ljudi da nešto urade), imali smo talentovane i pametne ljude i entuzijaste, mnogo njih, dovodili su u sred rata, o vlastitom trošku, u Plaški novinare, glumce i pjesnike iz Srbije koji su nosili pun kombi knjiga za našu djecu, čak je stigla i potpisana zbirka sabranih djela Dobrice Ćosića od njegove kćerke lično, ti ljudi su se oduševili kulturnim programom koji je bio pripremljen za njih, (mnogo toga sam vjerovatno preskočio) ali tvrdim vam da smo imali mnogo entuzijasta i mnogo predatora koji su učinili puno toga i koji bi učinili još puno više da nije plaščanskih vukova i zavidnika, onih na koje sam zaboravio, a na koje me sad podsjećate. Nije bilo čamaca na Dretulji, ali samo iz jednog razloga, to nije rijeka pogodna za splavarenje i vožnju čamcem, vjerujte mi probao sam. Dretulja je uska rijeka koja može da se pregazi gotovo na svakom mjestu i duž cijelog svog toka je prohodna, a sada nek mi neko kaže koliko ima mostova i mostića, pa i to je neko gradio. (Kompar)
Vidi: Bio jednom jedan Plaški (čamcima niz Dretulju i Vrnjiku)

→

Učitelj, doktor, pop…

Po završetku rata život je bio pretežak. Imanja opustošena, domaćinstva  bez hranitelja, ranjeni gradić ponovo je tražio dušu. Trebalo je sve ispočetka. Najmanje se mislilo na školovanje. Ali željnih je bilo. Moralo se polagati razrede da bi se nastavilo bilo kakvo školovanje. Mlade Plaščanke spremala je za ispite Lasta i neke od njih nastavile su školovanje u Karlovcu, Osijeku, kasnije i fakultete u Zagrebu... Bio je to mukotrpan posao pun odricanja, hladnih domskih sobetina, internatske hrane, bez knjiga, bez dovoljno odjeće.

Ponovo u školu

→

U Ogulin su dolazila tri vlaka sa đacima. Jedan je bio naša ˝Škola˝ drugi iz Moravica ˝Školica˝, a treći iz Dubrava i ne znam kako su zvali taj lokalni vlak. ﴾nada ﴿

→

Direktori škole su bili ugledne ličnosti i nekako su davale svoj pečat cijelom gradu. Pamtim Puhar Milana (Milanček), Milana Sedlara, Manu Stanića. (MT).

→

O toj porodici mogu pisati do mile volje jer me veže puno lijepih, nezaboravnih uspomena. Posebno za seniore, mislim na gospodina Milančeka Puhara, mog prvog direktora škole, i njegovu ženu Ljubu, učiteljicu.
Nisam se družila s njihovom djecom, jer mi se Braco činio tada "prestar", a njegova sestra mi je izgledala tada "premlada". Iz ove perspektive smiješni su ti moji zaključci, ali djeca kao djeca imaju neke svoje fiks-ideje...
Sjećam se da ta mala Bracina sestrica još nije pošla u školu kada su oni već imali televizor u kući. To je bio prvi ili drugi televizor u Plaškom. (Jedan televizor je bio u radničkom restoranu na pilani kod željezničke stanice). Ponekad smo dolazili gledati festivale zabavne muzike i mladog Arsena Dedića...
Nastavnici i supružnici, Milan i Ljuba, nikad nisu bili namršteni; ni u školi, ni na ulici, ni u svojoj kući. Ljubazni i stalno uredno obučeni bili su uzor Plaščanima i svoj djeci i roditeljima naše zelene doline.
Sjećam se kako su kćerku pripremali za školu i crtali joj razne stvari iz života i opisivali ih, tako da su te crtanke izgledale kao današnje djecje enciklopedije. Možda se ne bih sjećala tih crtanki, da nisam i sama tada prvi put vidjela nacrtan zub u cijelosti, s korijenom i svim gradivnim slojevima.
Prvi put sam čula uživo kako zvući violina u rukama gospodima Puhara...veličanstveno je zvučala...
Prvi put sam vidjela pravi brušeni kristal iz njihove staklene vitrine, a oči su mi ostale na tim šarama...
Jednom smo se našli na moru u Kaštelima, druženje je bilo ugodno i korisno. Uvijek sam nešto naučila od njih, neku životnu sitnicu a ipak važnu, na primjer - manikiranje nokata. U to vrijeme malo je žena u Plaškom znalo tu, ni malo jednostavnu a važnu vještinu.
Širili su blagost oko sebe, a ja sam kao spužva upijala svaki pokret, svaku riječ dragih i cijenjenih nastavnika. Hvala im za sve. ()

→

Generacija 1959. s razrednicom Miler Amalijom

Svakako, prosvijetni, kulturni i politički radnici Plaškoga dali su doprinosu usmjeravanja puta razvoja Plaškog i doline  i ostavili žig na tom vremenu.
Za direktore škole znam da je prvi poslijeratni bio Duško Kovačević do 1953. pa Milan Puhar i onda Milan Sedlar, do 1968. kada sam otišao.

Od nastavnika se sjećam Zatezalo Milke,Tica Lidije. Vikice Smetana, Tos Nevenke. Škorjanac Vere, Nikše i Stanka Kodrić, Laste, Marije Moretti i drugi. (Stari Plaščanin)

Vl b 1963. razrednica  Nada Zlatar

Poslije rata nije bilo domađega prosvijetnog kadra pa je dolazio iz drugih
krajeva. Naši Plašćani su početkom 50-tih pošli u Karlovcu u učiteljsku skolu. Bile su to Nada Zlatar, Mira Savina,Tito Skadarka, Milica, Maca i tako se pomalo obnavljao
prosvjetni kadar. (Stari Plaščanin)

→

Meni je samo Lasta kratko vrijeme predavala njemački, ali je tada već bila odavno u penziji. Lasti ne znam pravo ime i prezime, ali znam da je i mom tati predavala a on je 1914.godište? (_)

→

Lasta je bila iz Like, mislim iz Korenice, uzrečica joj je bila"veljo". Imala je kćerku Jelicu. Stanovala je kod Čičinke, majke Jovanke, učiteljice, Dragice ( bila udata za Radu Nicina), Milana  i Branka Čiče (otac Đure­Mone). (Stari Plaščanin)

→

Jelica je bila siroče koje je Lasta usvojila. Na žalost Lasta je umrla sama, napuštena i u velikom siromaštvu. (jk)

→

Generacija 1969.

Stanko Stanić je bio profesor muzike. U Plaškom je puno dobra ostavio iza sebe na kulturnom planu. Školski pjevački zbor u 4 glasa izvodio je komplicirane pjesme i djelove opera i opereta.
"Ero s onoga svijeta" je odnio drugu nagradu na takmičenju amaterskih kazališta u Hvaru (čini mi se). Mnoga djeca su naučila svirati razne instrumente, pa i flautu koja je rijetka u našem kraju.
Poslije je odselio u Split, a sin Đuro(ili Jure), rođen u Plaškom, oženio je jednu poznatu Splitsku glumicu i pjevačicu. Đuro sada nije dobro sa zdravljem pa se povukao u Velebit i živi kao samotnjak. (Milica)

→

Generacija 1957. s učiteljicom Čiča Jovankom

Sjećate li se naše učiteljice Čiča Jovanke? Na kraju godine nam je poklanjala lijepe knjige. Meni je bila učiteljica sve četiri godine. Pravi pedagog, otmjena i posebno lijepa žena. Prava gospođa!
Posjećivala sam je i kasnije sve do njenog preranog kraja. Sjećam se svake njene riječi, savjeta.... Bila je uvijek odmjerena, onako kako je i nas  učila: " Ispeci pa reci ".
I danas, kada neko spomene ime Čiča  Jovanka, ja se zamislim i sasvim spontano stanem mirno kao da svira državna himna.  Slava ti, u tvojoj besmrtnosti, moja draga učiteljice! ﴾Nives ﴿

→

Vlll b  1965.razrednica Nada Ogrizović i Jovanka Grba

Rado se sećam mojih učitelja Milke Karapandže, Nine Grojića, moje Jovanke Grba, stanovala preko puta mene ili ja preko puta nje, Nene , Mace, Radmile, Tihomira, Milice, Milana Sedlara, Dare i svih drugih . Nadam se da mi ostali neće zameriti ali sam i njih volio i cenio. (Bata)

Generacija 1958. sa razrednikom Grojić Ninom

→

Moja prva asocijacija kad se spomene rije; geografija, je prelijepa nastavnica geografije u Plaškom Nada Zlatar. Kasnije se udala za svog kolegu Ogrizovića. ﴾mt ﴿

→

Kad neko spomenu profesoricu Nadu, znam da mi je predavala u Domu Zavnoh-a jer se škola adaptirala. Tada sam prvi put u životu vidjela lijepo oblikovane i lakirane nokte moje profesorice. Kao djevojčica sam maštala danima kako ću i ja kad porastem imati takve nokte. Na žalost, nikad nisam uspjela. No važnije je da sam zavolila geografiju, možda i zbog nokata... ﴾anon ﴿

→

Nešo Varda (sin popa Varde) i ja išli smo u školu zajedno od prvog razreda, sjedili u istoj klupi, i na kraju postali kumovi. VIIa razred smo završili 15. juna 1953. Razrednik nam je bio Milanček Puhar, a dirktor Duško Kovačevic-Keso. Još su sa nama u razredu bili Đuro Pešut, Gojko Kraguljac, Kneževic Radovan i Nevenka, Marija Popović… ﴾Stari Plaščanin ﴿

→

Generacija 1975.

Rođena sestra dr Gojka Nikoliša, Mileva Nikoliš r.1900., bila je učiteljica u Plaškom između  dva rata. Umrla 1994.Gojko je posjećivao sestru u Plaškom."Dobri doktur Gojko" kako su ga zvali njegovi zemljaci iz Sjeničaka(kod Karlovca), gdje je rđjen 1911., iz popovske je porodice. Studije medicine završava 1936 i prvo radi u Nišu. U španski rat odlazi kao dobrovoljac i postaje upravnik bolnice u Pontonesu. Španski jezik mu postaje kao drugi materinji jezik. Tamo je dobio nadimak Medico.Po završetku rata u Španiji Medico je u činu poručnika španske republikanske vojske proveo 19 mjeseci u internaciji u logorima u Francuskoj. Od augusta 1941 učestvuje u NOB-u. Više puta je Josip Broz rekao za njega:" Ovaj Gojko mi liči na vuka. Žestoko se bori za sanitetsku službu."Medicu su bile nepune 32 godine kada je zavrsio 2.svj.rat. Za njega "rat " tek počinje, jer je imao narav koja se teško mirila s mnogim nepravdama, a naročito ga je razočarala "nauka o genima" , jer je rano saznao kako uslovi života stvaraju i mjenjaju ljude: "Neki korijeni se počeli sušiti, stabla prelamati, a pavetina divljački rasti i ispreplitati." Tako je jednu knjigu nazvao "Korijen, stablo, pavetina". Puno je radio, čitao i pisao. Inicijator je osnivanja VMA u beogradu. Umro 1994 u Francuskoj.Dostojni nasljednici velikog oca, nastavljaju njegova uzorna djeca: Tonka, Vesna, Dušan i Ana. (mt)

Dječji vrtić, genracija 72-74

→

Poslijeratni prvi doktor bio je Ivan Sladkov zvani Rus. (Stari Plaščanin)

Poznato mi je da je Plaški imao "rentgen" aparat u vrijeme kada ga nisu imali ni mnogi veliki gradovi (mt)

→

Značajna ličnost koja je također ostavila  utisak na žitelje Plaškog i okoline bio je posljeratni sveštenik Milutin Varda.

1946/47 ja idem u prvi razred osnovne u Plaškom. U neko doba dolazi učiteljica Mira Kovačević (direktorova žena ) i dovodi jednog dječaka, stavlja ga pored mene u prvu klupu. Bio je to Nešo Varda, sveštenikov sin.Postali smo dobri prijatelji pa čak i kumovi. Dok se je popravila parohijska zgrada, razrušena poslije rata, sveštenik je s porodicom stanovao  kod Rade Nicina.               
(Stari Plaščanin)

→

Bilo bi veoma nepravedno  ne spomenuti plaščanskog veterinara Novak dr Franju. Znam da je bio veoma cijenjen i poštovan, te izuzetno pošten čovjek . Njegov doprinos razvoju stočnog fonda u Plaščanskoj dolini je svakako vrijedan pažnje. (M.V.)

→

Ugledni politički radnici Mane Pešut, Mile Šumonja, Mića Pesut,  Rade Pešut …. (Stari Plaščanin)

 Igre, šale

Mačkare ispred restorana Lika18.02.1973. Miloš Šumonja (Braco Kara),

Stevo Egić, Ilija Koralija, Rade Malbaša-Češo, Mile Kraguljac-Keljac,

Mane Grković, Pero Klipa-Čejina…

→

Kojih igara ste se najviše voljeli igrati?

Ja se sjećam predivnih toplih ljetnih večeri u našoj Plaščanskoj dolini kada bi se okupila gomila djece iz tri ulice, igrali bi se žmire na loptu, u toplim popodnevima igrali bismo se "neka puca, neka puca", ili 'care care govedare' da bih poslije 30 godina doznala da smo trebali reci 'care care gospodare' LOL ajde ko se jos sijeca interesantnih igara? cini mi se da se danasnja djeca ne znaju vise igrati al opet se sjetim da je to moja mama nekad govorila isto to za nas ;) ﴾taraba ﴿

Titranje, love (kod stanice), prasičanja, dum-dum, u starom dvoru pored crkve, poslije kupanja
na Vrnjici ﴾ Stari Plaščanin ﴿

→

Jedna od najjačih igara u Šoru je bila ˝cjepiguz˝ (generacije 65 /72) ﴾ŠOR ﴿

→

Igrali smo se dum-dum, kauboja i indijanaca, turaka, vozali se vagonićima šumske železnice, fudbal, sankanje(Stanko Dokmanović je imao željezne sanice-bile su najbrže), skijanje, lovice u vodi, a za Novu g. i Božić pucali na karabit i na prangije napravljene od čaure, olova čavala i žice.Bilo je tu još mnogo drugih igara -mačevanje, kamena sa ramena ... ﴾ T ﴿

→

Ja pripadam mlađoj generaciji, iz 80-tih, pa nam je omiljena igra, nažalost bilo igranje rata, ponekad i sa pravim puškama, praznim naravno.Preko zime sankanje na Klasnici,a preko ljeta kupanje na Dretulji, ispod Stolica kod ponora, gdje je nekada bio mlin. Fudabal do zadnjeg atoma snage, što od igre,  što od bježanja kada naiđe Šmide, jer nam je njegova njiva bila najravnija i uvijek redovno pokošena.....Pravljenje kolibe na Veri.... ﴾Nenad ﴿

Na Japagi je jedno vrijeme mislim dva ljeta bilo do ludila dovedeno igranje kauboja i indijanaca.Izrađivali smo lukove i strele koje bi mogle ubiti omanju životinju a kauboji su imali praćke. Indijanci su imali šatore koje smo pravili od 3 duža štapa i i lišćem smo to pokrivali.Imali smo i stub za mučenje i toteme. Kauboji su pravili kolibe od istog materijala. Ponekad bi se toliko zakrvili da, sada kad razmislim o tome, pravo je čudo što nitko od nas nije ostao bez oka ili slično.
Jednom su se čak i roditelji posvađali i to oštro zbog naših ludorija.
Zimi je naravno bilo aktuelno sanjkanje i skijanje i to do promrzlosti. Sjeća li se netko od posjetilaca kad je Konjek Vlado pao sa sankama u Japagu tamo gdje se kopa pjesak?
Za 1. maj samo redovno palili kres na vrhu Japage i uvjek bili ubijeđeni da je to najveći u okolini. Jedne godine smo se namučili ko blesavi vukući uzbrdo kamionske stare gume koje smo dobili od pokojnog Arse Bobića ( jedno 15 komada). Znam da su gume bile skoro veće od nas. I onda su dan ranije došli neki iz zgrada i sve nam to poslali nizbrdo u raznim pravcima. Nešto smo vratili iz čistog inata samo da bi imali uvečer što zapaliti. ﴾Nenad ﴿

Lovačke priče

Dobio Mićo "Bajs" pisak za jelene iz Njemačke. Poslje par dana pitaju ga kakav je pisak? "Oša' ja ušumu, zavuka' se u grm, ja pisnu a jelen skoči navr' mene", priča Mićo.  (Nenad )
Priča Bogdana Pešuta Smrdalja -  on je inače volio lovačke priče:
Gone psi zeca, a zec bježi ko vjetar, ja nanišanim i puče, a zec se prevrnu mrtav. Pritrčim ja i dignem ga za uši, kad ono sačma pada po meni.

Da ribolovcima ne bude krivo
Stojimo ti mi u "Lici" za šankom i pijuckamo kako ko, neko "gemišt", neko šljivku, svako nešto. U Plaškom su bili podijeljeni ribolovci na one iz "grada" i one "kod stanice". Uvijek su se prepirali koji su bolji ribolovci. Iz grada su bili Ljuban Orlić, Đuro Gedžo, Ravo Šumonja. Čedo Skadarka, dok su sa stanice bili, Dušan Latas (Prica), Dušan Šupica, Pero Klipa i Ljuban Latas.
I sada Ljuban Orlić priča: "......i tako ti ja bacim - ne grize, bacim - ništa, spustim se malo niže do brzaka, (svi smo znali za brzake na Dretulji, prema Kraguljčevom mostu), opet bacim-gricka, još jedan put - zagrizeeee, a ja vuci, motaj, motaj, vuci, i kad sam je privukao da izvučem-otpade, a bila je (i raširi ruke da pokaže) - ovolika.
Na to ce Čedo Skadarka: "E, ta ista je juče i meni spala sa udice", na što smo svi prasnuli u grohotan smijeh....
Dušan Prica nastavlja pa kaže Čedi: "Ma ti ne bi uhvatio pastrvu nego da ti sama skoči u košaricu", (opet smijeh), a sad Đuro Gedžo postavlja pitanje Prici, pa kaže: "Kad si ti zadnjI put uhvatio koju pastrvu?", a Dušan veli: "Bogami juče i to toliko da ne znam što ću sa njima, pa sam počeo da ih nasoljavam i spremam u kačicu, eno kačica skoro puna....." Smjeh do suza.......
Eto, tako su otprilike izgledala prijateljska nadmudrivanja ribolovaca, u ondašnjm "kafićima" "Lika", "Mravinjak", "Kod Crnje", "Kod Gojka".
Jedna izrečica kaže: "Svi ribolovci su lažovi, osim mene i tebe, samo što nekad nisam siguran u tebe!." (Stari Plaščanin)

Sjećanje na Miću Vejića
Ispred željezničke stanice u Plaškom putnici ćekaju "devetak". Podijelili su se u tri - četiri grupice . Mirno primismo obavještenje Miće Bunčića da voz kasni pola sata. Dan je lijep, a navikli smo i na veća kašnjenja .
U grupi uz česmu stoji u plavoj kuti i sa željezničkom kapom na glavi Mićo Vejić - magacioner .
"Evo ti ove današnje omladine. Koliko se god mi žrtvovali za njih i što im god dali, oni ništa ne priznaju i nikad im nije dovoljno "- započe starija žena temu.
" E…to si vala u pravu. Životinje pamte kad im nešto lijepo učiniš, a od ovih mladih ne očekuj nikakvu zahvalnost "- podrža je druga žena iz grupe.
" Da su životinje ZAHVALNE tu si apsolutno u pravu " - uključi se Mićo u razgovor .
" Kad sam ja lani na Vodici tražio Ranka Špiru, spazim odmah više Bijelog Potoka međeda gdje sjedi na panju i previja se od bola. Odmah ugasim motorić i kad sam prišao njemu on pruži šapu prema meni i pokaza ogroman trn koji mu se zabio izmedu kandži. Probao je on, jadan zubima vaditi trn, al' ne'jde .
Odem ja do motorića, izvadim kombinirke iz alata ....i kad sam mu izvadio trn, on se meni klanjao do zemlje i ljubio mi i ruku i kombinirke " - priča Mićo i pažljivo prati reakcije žena.
Vidjevši da je "mamac" progutan i da ih je ganuo, nastavi:
" I evo prošli mjesec sam opet išao motorićem na Makovnik, kad istrča pred mene onaj isti međed. Bio se jako zapuhao, jer je još iz daleka prepoznao zvuk mog motorića. Pokaza mi šapom da sačekam i ja ga posluša. On odjuri u šumu, kad evo ga nakon jedno desetak minuta i donese mi i dade veliku šuplju granu, punu meda. I ponovo me poljubi u ruku "- završi Mićo priču. " Vidiš kako nije zaboravio i kako je zahvalan ' - prokomentira starija žena .
Danica S. izvadi maramicu i obrisa suze. (MV)

Biseri

Godina 1952. Osmogodišnja škola Plaški. Razred VI a.
Plaški je osvanuo pod bijelim plaštom snijega koji se naslagao na prošli pali snijeg. U školi u našem razredu kaljave peći zagrijavaju učionu na jugoistočnoj strani škole.
Podvornik škole čika Mojsije pobrinuo se da nam bude toplo i naložio dobro. Prvi sat je bio srpskorvatski, bez problema-mali odmor-drugi sat matematika bez problema-veliki odmor-treći i četvrti sat treba da bude povijest i zemljopis koje je predavao Nikša Kodrić. Bio je jako strog i nismo ga voljeli. Društvo i ja smo donijeli snijega bacili podrvima i tako je zadimilo cijelu učionu, hodnik. Panika i raspust, ajde kući.

Iduće godine netko nas je otkucao tako da nam nije više uspjelo. ﴾Stari Plaščanin ﴿

Godina 1962, peti razred, uči se njemački.

Pita nastavnica Dragana Drelja (zaboravih pravo prezime):
Was ist das?
Dragan se smije i odgovara: ˝Krepa kuja osta pas˝.
Razred pada u smjeh a nastavnici nije ugodno. ﴾ M ﴿

Osnovna škola " Branko Latas " Plaški
Razred VI a
Šk. god. 1963/64

Na satu Likovnog odgoja , nastavnica Maca Pogrmilović (kasnije Adamović ) zadaje likovnu temu " Lov ". Kistovi raznose vodene boje po papirima i naše vizije i mašte metamorfoziraju u interesantne crteže . Pred kraj sata nastavnica proziva Manu Kosanovića (Copana) da dode pred tablu i pokaže svoj crtež .
Stoji Mane ponosno uzdigavši crtež iznad glave. Nasta tajac. Na crtežu samo tri stabla i neka dva grma (ili obrnuto).
" Ali Mane, gdje ti je tu lovac? " upita nastavnica
" Sakrio se u grmu i čeka ."
" A gdje ti je životinja ? "
" Nije došla . " . ﴾ M ﴿

Godina 1964, VII razred.

Sjedim u klupi sa Nadom Radojčić i razred čeka da nastavnik uđe.
Ulazi Nešo (sin popa Varde). Nešto je neobično obučen, na njemu crni pleteni džemper, kopča se sa puno malih dugmića koji su na razmaku od 2-3 centimetra.
Šapće mi Nada Radojčić: "Vide Nešo obuko popadijinu majicu!".
Mi smo se obadvije gušile i plakale od smjeha, mislim da bih platila taj moment sve na svijetu da me je neko pustio da se glasno i pošteno ismijem . ﴾ M ﴿

 Živio život…

Išli smo u kino čim dođe novi film, jer se isti prikazivao više dana.
Plesnjak je bio u mlinu, tj.kod mlina na Dretulji, u Šoru. Plesne večeri u Domu kulture. Ponekad je bila dosta jedna harmonika u dobrim rukama. Mislim da je Braco Puhar odlično svirao. Pa neki Petko. Pa i Dobre Šolaja.
Omladinski sastanci u Mjesnom uredu na prvom spratu, pa ples poslije.
Postojalo je Amatersko kazalište, a kulise su pravljene tako stručno kao da je za neko profesionalno kazalište u velikom gradu. Vodio ga prof muzike Stanić Stanko.
Pionirsko kazalište je bilo aktivno i kvalitetno, a vodile ga Jovanka Čiča, Šušnjar Milica, Stanić Maca, Sedlar Milka.
Cvjetni korzo, za Dan škole.
Trčanje Titove štafete.
Trčanje Maratona od Balinke do Kunića za Dan ustanka.
Razna narodna veselja povodom državnih i crkvenih praznika. Igralo je kolo u cimiteru više puta godišnje, pa na Verskom brdu, Suvoji, Kuniću i Ličkoj Jesenici.
Kupanje na Vrnjici, na Begovačkom jezeru, na Plitvicama, Karlobagu… (sve blizu)
Izleti na Vukelić Vodicu, Vrelo Dretulje, Vrelo Vrnjike, na spilju Balinku, na Gradinu...
Prela sa čijanjem perja, komušanjem kukuruza, bilo što se izmisli i okupi društvo za rad i zabavu do ponoći. (Milica)

Da se sada vratimo u dane djetinjstva i igre. Znaš li da smo ljeti znale davati kućne ili dvorišne predstave u kojima je imala ulogu i tvoja Seka. Tvoja mama je bila režiser i snabdjevala nas  tekstovima. To su bile uglavnom recitacije. Seka je imala recitaciju o nekoj mačkici koja je bila zločesta i nekud otišla, pa se vratila kuci kad kad je izgladnila.
Jedna strofa je zvučala ovako:
"A sada si dotrčala,
hoćeš tanjur toplog mleka,
e da znadeš, nećeš dobit,
ne voli te više seka"

Ti si imala ulogu doktorice (čudno?).
Mi smo došle k tebi sa bolesnom lutkom.
Sjećam se tvog dijela pjesmice (moj dio sam zaboravila)
"Influenca velika, al umreti neće,
nemojte je ljubiti, da na vas ne pređe,
limunadu pravite u velikim čašama,
ako joj se ne pije, popiću ja s vama"

Znale smo se isto igrati balerina, praviti haljinice od krep papira i mazale smo usta crvenim krep papirom.

***

Te kućne dvorišne predstave sam skoro zaboravila... Mora da nam je za to bila inspiracija naše školsko Pionirsko kazaliste a i Cvjetni korzo. Ta dva društvena događaja (a bilo ih je više) su uzdizali Plaški na viši kulturni nivo, viši nivo postojanja. Moram spomenuti vrijedne organizatore tih događaja, nastavnike: Jovanku Čiču, Milicu Šušnjar, Macu Stanić, Danicu Sedlar, Ljubu Puhar, pa i njihove kolege i prijatelje: Bogdana Sušnjaar, Stjepana i Manu Stanića, Karner Radislava, Milana Sedlara...
Sjećam se da smo goste iz Zagreba vodili na jednu predstavu u Dom kulture i da su bili oduševljeni igranjem a i kulisama koje nisu zaostajale za onima u velikom gradu...
E, da, sjećam se da je Seka jako volila da se penje na stolice kad recitira (baš čudno), i da širi haljinicu:"Ja sam mala princeza, suknjica mi od veza, cipelice na šnjir, slamnati šešir, haljinica od krepa, pa zar nisam lepa?!"
Njezinog Boška smo oblačili u princa, navukao bi rukave nekog džempera na noge pa bi tako imao uske prinčevske hlače. Najviše smo uživali u teškoj kazališnoj šminki.
Sječaš li se majkinog prasećaka? Imao je finu zidanu ploču skoro ravnu, zgodan kao pozornica....
(kume Mv i Mc)

Gumenjarima na zbor u Suvoju za Sv.Iliju

Pa Ljuban Lončar, Mićo Šupica, Marinko Jovetić. Svi su oni svirali i zabavljali nas. Sjećam se kad je svirač nekada naglasio: "Dame biraju",  a ja sam čekao moju damu ali nikako da mi dođe. Šta se može, nekada i u zabavi život može da bude surov. (Stari Plaščanin)I

Sjećam se Plaščanskih svadbi i pjevača na svadbama. Obično su to bili individualni harmonikaši koji be svirali i pjevali. Jedan od najboljih harmonikaša/pjeva;a bio je Uroš Vezmar-Roso iz Begovca, koji je odavno otišao u Ameriku.
Omiljena pjesma na svadbama (prije 40-tak godina) bila je "Trepetljika trepetala puna bisera".
Isto pjevač/harmonikaš na svadbama bio je Mile Batukan. Sjećam se kako je pjevao "Na potoku usred gaja vodenica melje stara". (Mv)

 Neznam da li je na svadbama pevao, ali moja je generacija obožavala Stevu Tronjca …
A Pavlica pokojni njega se ne sjećate?
A Dujo Kokan? 

Jesenička legenda što je omladinu okupljao i zabavljao svi ga znaju sigurno iz Jeseničkog "disca" - doma.: Mićo Opsenica – Čvole    (Lički vuk)

 U Ličkoj Jesenici je lijepo svirao i pjevao Dobre Šolaja. Imao je kuću kod crkve. (mm)

Samo da dodam još nekoliko imena od pjevača i harmonikaša iz Plaščanske doline. Ta imena su Rade Malbaša - Češo, koji je samnom dugo svira po zvabama i zabavama prije nego što sam krenuo za Ameriku 1970 godine. Još se sjećam Mane Koralije, Miće Opsenice, Branka Vezmara ( mislim da mu je to ime - živio ispod Huma ), on je uzeo moju harmonik (Dallape) kad sam odlazijo za Chicago. Znam da mu je otac prodao kravu da je kupi. Još se sjećam našeg Borislava Zorića. Mi smo nekoliko puta skupa pjevali i svirali. (Roso)
Bilo je dobrih harmonikaša u Plaškom. Pavlica, Brko Poštar, Vezmarić, Mićo Češo, Kokan, Branko Čuka… Njih sam slušao kako ro rade, a od mlađe generacije kojoj i sam pripadam bilo je manje. Za Rosu sam čuo ali ga nisam imao prilike čuti. Jedino možda ovdje u USA.

Jedan mladić iz Zebića ili Budimlija, bio je menadžer nekim dobrim sviračima i pjevačima. Dovodio je i poznate muzikante u Plaški pa su bili koncerti u Domu.(Gojko)

Mislim da je to Ljuban Tamburica, ali nisam siguran…

Ja se sjećam jednog sastava iz osamdesetih u vreme kad je pokojni Pavlica žario i palio, bili su isto dobri, ne mogu da se sjetim imena, ali mislim da je "Jelen" ili tako nešto. Svirao je i pjevao Milorad "Laca",bili su tu još i Mićo sa Trojvrha, Kalajica Pero i Čikara Ratko. Sjećam se svirki u kafani "Jelen" u Jesenici kao i svirki na Trojvrhu u Domu i na Plavči Dragi, bilo je ludo i nezaboravno, ostajalo se i do 4 ujutro. Mislim da je sa njima jedno vreme pjevala mala Ljuština ne mogu se sjetiti imena. (Boki)

Kad se samo sjetim pješke preko Pogrmlovića u Plaški u disco klub "Timeout" iza samoposluge. To je bilo glavno sastajalište omladine 80-ih.
Ali prije dolaska u disco  svratimo do Gojka u gostionu na po jednu za zagrijevanje. A po završetku oko 2 poslije ponoći opet pješke za Janju Goru preko Pogrmilovića s pjesmom.
Kasnije kako koji kupi auto potrpamo se koliko može stati i bilo je interesantno a družili smo se više nego današnja omladina (bez uvrede). To su stvarno vremena za nezaborav, prve ljubavi,sastanci iza škole, prva pijanstva, ali sve nekako spontano i prirodno i uvijek veselo.
E sad malo o prelu. Nakon sastanka u Tuku promrzao i ogladnio svraćao sam u Tronjce kod Dušanke na vruću bijelu kavu I tople uštipke, a nakon toga preko Pepinog voćara kući.
(Miki Janjogorac)

Da,to je bilo zlatno doba Plaškog ! Živjelo se za tu subotu. Dolazilo se iz Rijeke, Karlovca, Zagreba... Najzaslužniji su, a ima ih još, da je projekt "Timeout" pokrenut , i da je sve to radilo kako treba, Nikica Skadarka i Žika-kapetan . Bilo je tu još puno dobrih ljudi, a među njima treba spomenuti i pok. Duška Zlatara – Tulia. (Zaslužni svjedok)

Bilo je to najljepše doba moje mladosti i još mnogih.Ko je odlazio tad u disco sjeća se kako su plesali Duba-Vrabac, Brkić, Njofra. Živjelo se za subotu i lagalo se za godine! (Anonimno)
→

Da, sećam se da su moje rođake svake subote išle na ples, ali ne sećam se imena diskoteke, tada sam jos bila u osnovnoj školi, pa mi samo ime nije ništa značilo! Sećam se kad bi vikendom došla u Plaški, da sam navlačila mamu da me vozi u Odže da gledam sestre kako se šminkaju i oblače. Onda bih ostala da spavam kod njih, sa njihovom najmlađom sestrom, pa smo ih onako u polusnu čekali da se vrate, noću u sitne sate! (Lumpi)

Sjećam se "Timeout-a" bila je neka nazovi tradicija da se u 'Time out' prvi put ide na dan prijema u omladince, pa tako i ja, sjećam se svi su bili nekako stariji, nama bi oni stariji iz ulice pričali kako su se provodili u "Timeout-u", ko je s kim bio te večeri, ko je koga poljubio ispred samoposluge, iza vrtića, ko je šta nosio te večeri. Nisam dugo izlazila u "Timeout" iza samoposluge jer je ubrzo prešao na drugo mjesto, i istina, svi smo živjeli za subotu i radovali se i družili se i bilo je nezaboravno.
(Koala sa sjevera)

Ulaznica košarkaša KK Partizan Plaški, za besplatan ulazak u disko.

Od otvaranja pa nadalje, "Timeout" je iz subote u subotu, iz mjeseca u mjesec dobijao na kvaliteti i rasla mu je popularnost . Najveća posjeta je bila za vreme ljetnih i zimskih praznika , 1.maj , 29. novembar ... Blagajna je nekad bilježila prodaju karata i na više od 300, a mnogi su po prijateljskoj vezi upadali bez ulaznice.
Obično je bilo manje djevojaka nego momaka, pa su djevojke imale veći izbor, a momci su se trebali više potruditi da zadobiju njihovu naklonost. Na neke djevojke, koje su se isticale svojom privlačnošću atakirala su ponekad i četvorica. Naprosto je bilo pravo dežurstvo i morao si biti u neposrednoj blizini da uspiješ dobiti djevojku za ples nakon "brzog bloka". Bilo je "tko prvi - njegova djevojka ".
Zato sam pribjegao jednom dobrom štosu. Unapred sam dogovorio sa "lovinom" da ću doći do nje kad počne "sentiš", a ona neka u međuvremenu pleše sa svojim obožavaocima, koji će ostati praznih ruku i u čudu kad se promijeni muzika na podiju.Eto, moralo se ! (Zaslužni svjedok)

Disco-bar "Timeout-"....Sada već toliko daleka 1990.
Ljepo ljetno vrijeme, u Kuniću bila proslava, svi su se najeli prasetine i lubenica koje smo valjda uvjek, svake godine prve tu pojeli.
Ponekad se zapitam, šta bi sa onim muzejom u školi koji je bio neizbježan dio dana tadašnjeg, mada sad da me neko upita, sjećam se nekih šljemova i starih bajoneta i svog osjećaja da mi to ne znači ništa i da boli briga za sve te stvari u staklenim vitrinama koje je neko donio tu. Bože, kako mi je bila smiješna ona stara zarhrđala pegla na žar, nije mi bilo jasno šta je tu toliko bitno, kad moja baba ima takvu na svom šporetu i bar još dvije neđe na dvorištu koje služe za podbačanje vrata ili kao teg za gnječenje sira.
No, Kunić je taj dan, prije 15 godina bio sasvim nebitan, što bi klinci rekli "totalno OUT", bitno je bilo to ljetno subotnje veče, i izlazak u "Timeout".
Stokuća na vratima, provlačim se bez karte, Njofra za pultom D.J. i neka muzika, koju je Boris donio tog ljeta iz Vinkovaca....
Dva kruga po sali, dva zavirivanja u separee, čisto da vidimo koga ima novoga, i između svih ONA,  za glavu viša od svih....
Dobro...
Dobro...
Dobro...........
Ma, idemo viditi šta radi ekipa i šta se pije večeras.
Stevo Šakic je već odavno izbacio pivu iz ponude jer jednostavno nije mogao prikupiti praznih flaša u onolikom broju koliko je bilo razbijenih, a Lika-promet nije imala sluha za njegove zahtjeve da nabave plastične čaše od pola litre, pa nam je preostalo jedino vino koje smo cugali u krug iz flaše.
Ispred D.J. kabine vrijeme i vino su uradili svoje, a i razina naših očiju  i pravci pogleda su se nevjerojatno podudarali.
- Daj, Njofra pusti neki sentiš, vidi kolko je sati!!!
- Čekaj još malo vidi da masa igra...
Još jedan krug lošeg vina...
"Uaaaaa D.J. ....!!!!
- Evo sad ću, čekaj da nađem nešto!!!
Već sam izgubio svaku nadu da bi Njofro mogao da se umilostivi i da pusti nešto lagano i.... onda se začulo:
"Kao ptica na mom dlanu , sapućeš,
Priznat ću ti zašto volim proleće...˝
- Hoćeš li plesati samnom?
- Hm....da!!!
15 godina, prođe od tad

Da li se sjećate, 22 decembar Dan armije.
Poslije drugog svjetskog rata Plaški se počeo oporavljati od ratom razrušenog mjestanca. Kao prvo počima izgradnja dvije "ogromne zgrade koje će biti veće od crkvenog Dvora i škole" kako se govorilo među narodom.
Tu se otvara srednja šumarska škola, pristižu mladići i djevojke iz cijele Jugoslavije a i iz okolice i mjesta Plaški. Kulturni, sportski i zabavni život pomalo počima da se razvija.
Formira se i prvi nogometni klub "Partizan". Sjećam se dobrih igrača: Vojvodić, Keser, Pantelić,
a od domaćih Marinko Jovetić, Braco Pošmuga, Mićo Šupica, Ljuban Orlić, Ljuban Latas, (kasnije trener), i dr. Nedugo, taman nakon lijepog početka škola se zatvara,verovatno iz političkih razloga, i tu dolazi vojska, dvadesetak vojnika a škola postaje skladište vojnog veterinarskog materijala i lijekova. Dolaskom vojske mislili smo da će se razvoj Plaškog  nastaviti, ali vojska je imala svoje obaveze, pa je bilo manje komuniciranja sa civilima.
Tako smo za Dan Armije odlazili u krug kasarne, gledali kako starješine vrše smotru i kakvu paradicu, a navečer bi možda bio kakav ples u vojnim barakama. Prve starješine koliko se sjećam bile su: Adam Tomčuk, kapetan, Sobić Svetislav, poručnik, Dušan Veljanović, potporučnik, Rade, zastavnik, Alojz, Aleksić i dr. Jedna od naših djevojaka, ako se sjećate Milice Egić, udala se tako za jednog od vojnika koji su tamo služili vojsku.
Eto, samo malo da se podsjetimo Dana Armije....
(Stari Plaščanin)

Danas je 29 .novembar Dan Republike, a ja sam učenik 7.a razreda Osmogodišnje škole "Branko Latas" - 1952. godine, razrednik mi je  Milanček Puhar, a direktor škole Duško Kovačevicć (Keso). Večeras je priredba u Domu kulture, na kojoj će pored recitacija kao na primjer “Stojanka majka Knešpoljka”  od Skendera Kulenovića, svirati i tamburaški orkestar Škole pod upravom M. Puhara. U orkestru sviraju Gojko Kraguljac, Mićo Savin, Nešo Popov, Mito Tešo, Bođo Pište ja i još nekoliko momaka. Poslije priredbe bit će ples za odrasle a za nas - balkon.
29. novembar,je doba kada je snijeg sa svojim kristalim plaštom pao na obronke Male Kapele, kad su svi krovovi izgledali okrugli, iz kojih se dizao plavi dim. Sankanje je bilo tih dana glavna zabava, kod groblja, kod šumarije, kod škole, prema mostovima na Dretulji i još puno mjesta.
Bođo Pište imao je najbolje saonice koje mu je otac, čika Mile savio od cijevi.
Bili smo mladi i veseli, puni sreċe i topline koju nam je davao bezbriżni mladi żivot u rodnom Plaškom.
(Stari Plaščanin)