Graničar i ženskadija

Darinka Grba- Milojević u ličkoj nošnji

Odmah čim je sedmi vladika Karlovačkog Vladičanstva, Jovan Jovanović primio upravu u svoje ruke...u proljeće 1784. pođe da obiđe vladičanstvo. I gdje god dođi, a on zadaj grditi žene i djevojke: što nose o vratu đerdane i u kosama upetnjake od raznijeh zlatnijeh i srebrenijeh novaca; onda što nose vezenu i ušaranu obuću, pregače i zubune. Sve je to vladici bilo gadno, raskošno i protivno vjeri i zakonu...
U nadi, e će se i ovijem preporučiti državnoj vlasti, pozove je i za to u pomoć. Piše vladika na obje Đeneral-Komande, i karlovačkoj i zagrebačkoj, te se tu najprije onako bolno izjada: kako graničarske žene i djevojke nose silne novce na đerdanima, na kapama, na tkanicama (pojasovima) i u kosama, pa kako je to raskoš i kućni zator; kako ženskadija krade iz kuća žito samo da nabavi novaca za nakit, a koje toga nemaju: one ne će da dođu ni u crkvu.
Ovo je već bilo suviše i državnoj vlasti. Zagrebačka Đeneral-Komanda odgovori vladici... : "politična nasilna sredstva više škode pravoj pobožnosti i rađaju odvratnost; a može biti, da u ponekoj kući žena ili djevojka uzme mjericu žita, da sebi nabave srebra ili zlata za nakit, ali ipak je to novac, koji ostaje u kući i koji u crnijem danima svagda se nađe kod ruke. A dopustite mi, najčasniji gospodine, da vam ovom prilikom i ovo predočim: prosti ljudi vašega zakona drže svoje žene još u vijek u takoj potištenosti, e se žene samo za zeru bolje drže od stoke; a eto je dokazano, da su svi oni narodi, koji ženskinje sa svijem iz društva isključuju, - neprestano divlji, neotesani i više varvari."...
Nestalo je danas po mnogijem krajevima, a nestaje sve to više svuda: i đerdana i upletnjaka, i pulijatijeh kapa i muškijeh toka i ilika zbog zapadne kulture i zbog narodnog siromašenja; a kićenijeh i vezenijeh pregača i zubuna, tkanica i natikača nestalo je i nestaje, jer sve to većma nestaje ovaca – a s njima i vune. Mjesto krasnijeh srpskijeh vezenijeh pregača i zubuna, nose danas Srpkinje kupovne "fertune i rekliće", pa tje već i svilene! Jest bogme! Nosio je negda Srbin, Graničar, našijatu "cvanciku" i na kajišima od opanaka, a našijate cekine nosio je i na kitama za kapama – a danas -  danas i ne pozna više ni cvancike ni cekina! "Zeman kule ziđe, zeman raziđuje!"

Narodne igre

Nedjeljom poslije svete liturgije, koja se svrši svagda kad već davno prevali podne, niko ne ide kući. Mlađa djeca donesu kruva i sira pa to užij, a starija ručaj kod kuće obilato sa ostalom čeljadi, pa odmah udari u narodne igre i zabave. Sve što je mlađe podijeli se prema svome dobu i uhvati se ukolo. Mlađi oženjeni ljudi i mlađe žene uhvati kolo za se pa igraj i pjevaj. Veliki momci i djevojke, udavače, uhvati se opet za se u kolo, a manuje djevojčice same za se sastavi kolo, gdje se ne bi smio ni jedan muškarčić uhvatiti. A starci posjedaj oko kola pa pričaj o starijem dogođajima. A ne daj Bože! da je tu smio i najzorniji momak ma i najmanju reći bezobraznu ili nepromišljenu. Kad se pusti iz kola a ono zapodjene se onda druge nevine igre: umetanja, utrkivanja, preskakivanja i doskakivanja i t.d. Djevojke i djevojčice zametnu opet svoje igre i šale: titranje, piljanje, čelanje i dr. Oko veliko popasno doba, a to je oko 4 sata, sve se raziđe kući, gdje je čekala gotova večera.

Graničarima na pir

Mojsije Blagorodni od Mijoković, jedanesti Karlovački vladika (1807-1823) odmah poslije svoje instalacije izda opširan cirkular u pogledu svešteničke discipline..."Mnoge tužbe od visokih vlasti militarskih ovamo dolaze, da Našoj upravi područni parohijalni sveštenici djecu po kućama krste, idu s prostima ljudma na pir, na daću i na svečare, vodicu svete bez svake potreba i tijem Graničarima troškove nepotrebne prouzrokuju". Pa zato naredi "...da u buduće ni jedan ne postupi se djecu po kućama... krstiti nego u crkvi kao što zakon zapovijeda; da se ne postupi ni jedan odlaziti Graničarima na pir, na daću, na krsno ime ili ti svečare, ili na vodicu po dosadašnjem običaju, i kroz takove gozbe i časti graničarima stroškove činiti;..."

A evo povoda ovoj vladičinoj naredbi. U Jasenici, kod Plaškog, krsti paroh Sava Pošmuga dvoje djece u roditeljskoj kući, i tu poslije krštenja ostane na užini. Sazna za to mjesni oficir ili tako zvani "Štacionskomandant" pa, ili što je mrzio paroha Savu, ili što nije i on bio kod krštenja na užini, tuži popa Savu ogulinskoj regementi: da je krstio djecu u kući a ne u crkvi kako je propisano; da je zbog toga bilo velike gozbe i veselja u tijem kućama, i da su te kuće zbog toga mnogo potrošile, a po vrh svega da su parohu Savi još i neke darove u torbu spravile. Ogulinska regementa tuži paroha Konzistoriji, moleći je, da ga za to kazni. Zapitan tuženi paroh zbog ovog, odgovori Konzistoriji: da je on morao krstiti djecu u  kući, po što su po-nj došli djetinji roditelji sa izjavom da su djeca vrlo slaba, pa da ih s toga ne mogu nositi u crkvu na krštenje. Konzistorije odgovori regimenti, da paroha Pošmuge ne može kazniti na njezino zahtijevanje. Ali regementa se s tijem ne zadovolji, nego povodom tijem ljuto optuži Đeneral-Komandi naše sveštenstvo, da je ono jedini krivac, što se u našem narodu ne mogu da istrijebe što kakvi vjerski običaji kao što su: Krsna Imena, pirovi, daće, sveštanje vodice, krštenje djece po kućama i t.d. a svi ovi običaji se vrše  sa sveštenima nekim obredima, gdje dolaze sveštenici u kuće i tijem da velike troškove Graničarima prouzrokuju, zbog čega da su neki sa svijem opotrebili.
Svaki starješina, prije nego izda kakve važne naredbe, mora promisliti: može li se njegova naredba izvršiti ili ne može? To je bez sumnje morao promisliti i vladika Mijoković koji je dobro mogao poznati ne samo crkvene i narodne običaje nego i posebne mjesne okolnosti ovoga vladičanstva. U ono vrijeme još nigdje nije bilo uz crkve parohijalnijeh kuća za sveštenike. Sveštenici su stanovali u svojijem kućama, gdje se koja desila. Bilo je kuća, koje su po više sati od crkve udaljene bile, a bilo je dosta paroha, koji su zbog toga izvan svojijeh parohija stanovali. Sad osuditi narod, da mora nekrštenu djecu najprije nositi u crkvu, pa onda ići po paroha, da dođe da krsti – ne znam: da li bi se to moglo sastaviti! ...

A kakvijeh muka i napora imadijahu naši sveštenici o Krsnijem Imenima, sveteći vodicu u 20 – 30 kuća jednoga dana, i to u našijem rastresenijem parohijama, jer tada još svaka je kuća slavila svoje Krsno Ime – o tome ne treba ništa da kažem. Pa ako je sveštenik i u trijest kuća svetio vodicu, užinao je samo u jednoj, a sve ostale slavile su svoje sveto Krsno ime bez sveštenika, veseleći se i trošeći na taj dan koliko je i kako je mogao. Sve su to podadirali siloviti kapitani i ostali oficiri, ponajviše tuđinci, koji ne mogoše gledati, gdje narod još neprestano rado primaše i darivaše svoje sveštenike za učinjene usluge, ne držeći se u tome ni propisane štole ni kapitanske grožnje. Ta narod se sramio svoga sveštenika, da mu sveti vodicu o Krsnom Imenu, u kuću zvati, pa mu onda po Deklaratoriji sedam krajcara za to dati! Ko nije mogao više dati, nije ga htio od sramote ni zvati. Jest bogme, davao Srbin svome svešeniku o Krsnom Imenu neko kapom a neko šakom a neko i punom vrećom, a davao je jer je mogao i imao; jer Srbin ne će molitve mukti; jer je vjerovao u onu: "Ko Krsno Ime slavi, onome i pomaže"... Nešto ovakve zabrane, a nešto siromaštvo pridonijelo je to, da je slavljenje Krsnog Imena vrlo oslabilo i ponestalo. Seljak još donese koljivo i  liturđiju u crkvi da mu se blagoslovi, ali varošani mnogi i mnogi više i ne znadu za svoje Krsno Ime. Nema toga susjed druge vjere, pa ne treba ni njemu. Ali za to se slave i skupo plaćaju imendani i godovna. Otuda je malo po malo nestalo i onijeh divnih srpskijeh zdravica o Krsnom Imenu, pa onda krasne "Slavne", gdje su stari naši sveštenici i učitelji unijeli i u kitnjaste riječi obukli sve što je glavnije u hrišćanskoj nauci... Sad se već vrlo rijetko čita "Slavna" o Krsnom Imenu. Baš su danas naše krsne slave spale na golo gošćenje i pijanku. Na našem je sveštenstvu velika zadaća, da krsne slave i opet oživu, ali u onome i pravoslavno-crkvenome i srpsko-narodnome duhu i smijeru, kako su one od starina bile.

Ličanin
Rad slikara Nikole Mašića (1852 - 1902) "Nikola Mašić, Srbin iz Like, zaljubljenik idiličnih stanja koja oplemenjuju i preobražavaju svaku ružnoću ovoga sveta.." (Iz knige Dejan Medakovića " Srbi u Zagrebu")

Teško zemlji...

Francuzi biše i prođoše, ali u ovome vladičanstvu osta poslije njih grdna jedna nevolja...
Tri godine uzastopce (15.16. i 1817.) bila je opšta nerodica na ovijem krajevima i otuda nastane mrtva glad po narodu. Ispunila se na nesreću ona narodna riječ: "Teško zemlji kuda vojska prođe i djevojci koja sama dođe!" Narod je kopao svakojako korijenje i mlio je osušenu koru sa drveća, pa je tako zavaravao samo, a ne hranio, pregladnjeli želudac. Dosta je naroda, osobito u Primorju, pomrlo od ljute gladi. Uzrasni ljudi povrve u cijelijem rojevma dolje u Slavoniju i u Srijem "na delo", ne bili što zaradili, da sebe i svoje spasu od najužasnijega neprijatelja...
Tri godine dana, mučeni ljutom glađu, ipak nijesu Ličani u rojevima u donje krajeve odlazili. Oni ljube svoja ognjišta tako jako, e su voljeli u divljim travama i u korijenju spasenja tražiti, nego li se odlučiti, da ognjišta napusta. Pa i oni, koje je ljuta nevolja nagnala, da po drugijem krajevima svoju hranu potraže, ostavljali su sva bogatstva tijeh krajeva, čim su saznali, da je samo zob rodila u njihovoj domovini...

(Tekst preuzet iz knjige:
"KARLOVAČKO VLADIČANSTVO"
Prilog k istoriji srpske pravoslavne crkve
Napisao
Mihajlo Grbić
Katiheta i profesor Srpske učiteljske škole u Karlovcu
(prva, druga i treća knjiga)
Reprint izdanje "Sava Mrkalj",Topusko,1990)

***

Varošica Plaški

Popis iz 1700. godine pokazuje da u Plaškom postoji 110 pravoslavnih domova, te da imaju i vlastitu parohiju. Velika glad u 1715. godini dovela je do iseljavanja u Srijem većeg dijela naroda iz mjesta, sveukupno 80 kuća, što vojnim vlastima  nikako nije odgovaralo jer se time slabila odbrana granice, ali zbog sveopće raširene korupcije nisu mogli zaustaviti odseljavanje. Mjesto se na kraju ipak oporavilo, ponajprije zahvaljujući smještaju sjedišta episkopije u njega, te je početkom 20. stoljeća brojalo oko 1500 stanovnika. Tada je osim episkopalnog kompleksa središte gradića krasila zgrada osnovne škole izgrađena od tesana kamena sagrađena od strane generala Molinarya. Us Sabornu crkvu smjestio se manji parohijalni dom, a u istoj se ulici nalazila i župna rimokatolička crkvica Svetog Antuna sa župnim stanom.  Mjesto je imalo i svoju oružničku i poštansku stanicu, te je bilo središte Kotarske šumarije. Izgradnja ličkog željezničkog pravca pomogla je uvelike daljnjem razvoju gradića. Iako su se puni efekti ove pruge počeli osjećati nakon njezina potpunog završetka 20-tih, do Plaškog je ona došla već 1906. godine učinivši tako vrlo pogodnom za koncentraciju stanovništva iz okoline, privučenih željenicom i zaposlenjima koje je ona nudila.

(Tekst preuzet iz knjige:
SABORNA CRKVA VAVEDENJA PRESVETE BOGORODICE U PLAŠKOM
Povijest episkopalnog kompleksa
Napisao Dragan Damjanović
SKD "Prosvjeta", Zagreb, 2005)

***

Prije II Svjetskog rata , Plaški je bio GIGANT u Pilanarskoj preradi drveta. Otvaranjem "Ličke pruge" stvorile su se pretpostavke za korišćenje ogromnog šumskog fonda. Na siječi, vuči , prevozu i preradi drveta bilo je stalno zaposleno oko 1200 radnika. Toj cifri se mogu dodati i povremeni radnici (seljaci) koji su vršili usluge "Jugo-šumi" svojim zapregama (konjskim ili volovskim), kada su bili slobodni od poljoprivrednih radova (kirijaši). Svaki dan su iz šume tri kompozicije uskotračne šeljeznice dovozile trupce na stovarište veoma moderne pilane, locirane pored željeznicke pruge. Dnevno se formirala puna željeznicka kompozicija piljene građe, koja je odlazila za izvoz (uglavnom brodovima za Veliku Britaniju).
Plaški je u tom periodu vrvio i bujao  od života . Razvijalo se zanatstvo, trgovina, ugostiteljstvo, stočarstvo i ostale "male inicijative˝. (MG)

(Tekst preuzet s Foruma ovog sajta)

Učitelj, pop, doktor

Od 1744. godine u Plaškom djeluje pravoslavna crkvena škola, a osnova se i crkveni sud.
U sporazumu sa kostajničkim vladikom Aleksijem Andrijevićem godine 1746. Episkop gornjokarlovački Pavle Nenadović osniva u Plaškom za obe eparhije «centralno učilište», neku vrstu bogoslovije. Slična škola osnovana je  i i Zalužnici kod Vrhovina. Obe bogoslovske škole izdržavale su crkvene opštine i sveštenstvo, uplaćujući godišnje od tri do osam forinti.
Vladika Pavle osniva u Plaškom i eparhijski arhiv. Raniji je, kako izgleda, bio uništio unijatski episkop Teofil Pašić 1748.
1773. godine, kad je izišla naredba o osnivanju škola u Vojnoj krajini Plaški je već imao školu.
Episkop Petar Jovanović Blagorodni ot Vidak   u proljeće 1802. osnovao je u Plaškom «Iličersku školu» u kojoj je lično predavao. 1804. osniva u Plaškom «Srpsku školu».
Episkop Mojsije Blagorodni ot Mioković  pravi plan da se od priloga sveštensva i naroda kao i njegovom ličnom dotacijom otvori u eparhiji nekoliko srpskih škola, «Iličersku školu» vladike Vidaka bila je zatvorena. Vojne vlasti nastojale su da što više odvoje sveštenstvo od naroda. Zabranjivano im je da idu po slavama, da krštavaju po domovima, pa i osvećivanje domova.
Za vrijeme vladike Miokovića desili su se krupni politički događaji. Mirom u Šenbrunu 1809. ovi krajevi su potpali pod Napoleonovu vlast. Iste godine u novembru Stratimirović se oprašta od ove Eparhije posebnom poslanicom. U poslanici mitroplit moli Boga da vladiku i njegovu pastvu «оdeljenu od nas», sačuva u pravoslavlju. Nova komanda dostavlja vladiki Miokoviću uputstvo da i dalje samostalno upravlja eparhijom po postojećim propisima. Godine 1810. maršal Marmont obilazi sve vojne komande na području eparhije. U svom izvještaju primjećuje da na ovom području nema škola i da sveštventstvo oskudno živi. Iste godine vladika Mioković predlaže generalu da se reorganizuju parohije. U isto vrijeme moli da se u eparhiji otvore i 10 «Iliričeskih osnovih škola», a da se u Karlovcu i u sjedištu svake ilirske provincije osnuje po jedan «filozofsko-bogoslovski seminar».  Direktore seminara predlagao bi episkop a potvrđivala ih je vlada. Ovakva nastojanja vladike Miokovića dala su dobre rezultate. U jesen 1810. u Plaškom je otvorena bogoslovska škola koja je dala više dobrih sveštenika.
I Episkop Lukijan Mušicki ulaže napore za osnivanje srpskih škola jer u to vrijeme na području eparhije postoje većinom njemačke škole. 1826. otvara u Plaškom pripremni tečaj, a zatim klarikalnu školu za sveštenike. 

Učiona

Prva narodna škola u Plaškom osnovana je uz Bogosloviju 1804. godine, ali je imala malo učenika. Prvi njeni učitelji bili su Jovan Pejaković, Jovo Prica, Georgije Počuča i drugi. Ispočetka su u takve škole dolazila djeca činovnika, vojnika i trgovaca dok je pristup seljačkoj djeci bio gotovo nemoguć, pošto su bile skupe, a i locirane samo u gradovima. Zgrada osnovne škole izgrađena od tesana kamena sagrađena od strane generala Molinarya i danas krasi centar Plaškog.

***

Evo što o školi piše Mihajlo Grbić, Katiheta i profesor Srpske učiteljske škole u Karlovcu u svojoj knjizi "KARLOVAČKO VLADIČANSTVO"
Prilog k istoriji srpske pravoslavne crkve / prva druga i treća knjiga
(Reprint izdanje "Sava Mrkalj",Topusko,1990)

Najveća je nevolja bila, što ne bijaše svojih srpskijeh škola niti kakve bogoslovske škole. Strašno su se osjećale štetne pošljedice, što su srpske narodne škole ukinute poslije smrti blaženog vladike Jakšića. Sveštenički kandidati ako nekako i nauči čitati  uz oca ili uz tasta – sveštenika: ali sa pisanjem je išlo nikako. Za vladike Jakšića nalazi se, kako svi sveštenici uprav divno i prelijepo pišu, a vladika Dimović tuži se mitroplolitu da ima dosta sveštenika i prota, koji ne umiju pisati..
Petar Jovanović, Blagorodni od Vidak, deseti karlovački vladika, prvi je uvidio da slabo pomaže narodu što sveštenstvo propovijeda, poučava, čita vladičanske poslanice ili Rajićeve propovijedi samo odraslom narodu, što ga dođe nedjeljom i praznikom u crkvu, a kod kuća ostaju djeca i odraslija mladež bez svake pouke, pa tako uzrastaju u divljači, ne videći ni crkve ni sveštenika dok ne dođu na vjenačnje. Revni vladika uvidi, da kod djece treba početi narodnu obuku, a ne kod baba i starace. Naredbom od 23. nov. 1804. broj 207 naredio je vladika stalan tečaj od 1. aprila do konca septembra svake godine za obučavanje mladeži a protama je zapoviđeno, da na kraju tečaja podnose svoje izvještaje po propisanom formularu.
Ne može se dovoljno ocijeniti ova važna ustanova vladike Vidaka! Ta da djeca ništa učila nijesu na ovijem sastancima, već im je to bilo od neocjenjive koristi: što su došla k crkvi, što su vidjela svoga sveštenika; što su se upoznala sa svojim vršnjacima iz cijele parohije i t.d. Sve je to djecu pripitomljavalo i potpomagalo u njihovom moralnom vaspitanju, sve da nije bilo nikakave obuke – ali bogme bilo je i ove i to onake:  kakve je za ono vrijeme trebalo i biti i moglo.
Malo po malo ove su škole postale opštom narodnom dužnosti i potrebom.
Što se bliže primicala jesen, to se sve bolje i brojnije išlo "k popu u školu". Trebalo se spremiti za ispit pred protom. Na dvije tri li neđelje oglasi sveštenik, kada će proto doći na ispit "iz hristijanske nauke". Proto je dolazio oko Pokrova Svete bogorodice, i u radni dan. Toga dana sva se mladež iskup i čekaj kod crkve protu najvećim strahopoštovanjem. Sve jedno drugo pita i ponavlja molitve, dok goš proto sa parohom ne dođe. I proto je zbilja najstrožije ispitivao i poslije ispita rasputi ovu popovu školu sve do proljeća. Paroh ispiše onu mladež, koja je školu svršila a mlađu popiše za novu školu opet u proljeće.
Ali na žalost! Danas je to sve drukčije. Danas su većonom ove " popove škole" zanijemljele. Drže se još samo gdjegdje i kod starijeh sveštenika a kod mlađijeh mnogo su ređe. Čim je prestala krajiška batina odmah su i ove škole obamrle, jer naš Graničar, navikavši da samo batinu sluša, ne zna više sam od svoje ništa učiniti i poslušati, pa ni svoje dijete poslati k crkvi na nauku i na molitvu. Ali, neka mi niko ne zamjeri – mnogo je kriv i nemar mnogijeh našijeh sveštenika, što su ove škole prestale raditi. Zapusti danas, ne opominji sjutra -  pa eto konačnog mrtvila. A najviše po mome najdubljem uvjerenju, kriv je onaj obijesni duh ovoga vijeka i ovoga vremena, koji i javno i tajno vojuje protiv naše svete Pravoslavne Crkve i protiv naše slobode u njoj, koji nekako viče, e nam i netreba više Hristove nauke kod tolikijeh drugijeh nauka.
...Zapovijedi vladika naredbom od 4. januara1805. broj 11 da je svaki paroh neophodimo dužan "bar desetero djece za nauku sposobne u svojoj parohiji izabrati i tu djecu u čitanju, pojanju i u ostalom crkvenom služenju, ako ne može svagda u crkvi, a ono u svojim kućama obučavati, te tijem ne samo djelo službe svoje olakšati, nego jezik i književnost našu, što se oboje u ovoj eparhiji gotovo konačnome padu kloni – već i po tome je dotle došlo, da veći dio samoga sveštenstva ne pismenima svoga maternjega jezika, nego latinskima ili kakov ovdje zovu hrvatskima, drug drugu pisati a osim toga i samome ovome čas. konzistorijumu svoje izvještaje tijem hrvatskim pismenima – što više da se ne čini – podnositi ne stidi se: - malo po malo podizati i tijem buduće roda našeg potomstvo, u daljem obrazovanju dragocjenoga jezika i književnosti naše po mogućnosti potpomagati".
Pa i od ove je naredbe bilo lijepoga uspjeha. Gdje je god bilo njemačkijeh škola, tu su sveštenici počeli školsku djecu pored katihiziranja učiti crkvenom pojanju i čitanju; ali naravno ne na redovnijem časovima, nego poslije škole ostani naša djeca u školi ili najviše dođi parohu u njegovu kuću, pa tu uči  pjenije. I ova  se naredba još i danas drži po mnogijem parohijama, ali mnogi, i to mlađi i najmlađi sveštenici, sa svijem su zanemarili ovu svetu dužnost, oslanjajući se na "pučke" komunalne učitelje.
"Dobar pastir što kazuje inom, sam svojijem potvrđuje činom". Tako je i vladika Vidak, čim je došao ovamo, pregao najodlučnije, da svoju najglavniju sveštenonačeoničku dužnost izvrši, a to je: da se pobrine za zavod, u kom će se pozvana lica naukom, obukom i razumnom disciplinom spremiti za sveštenički čin. I taki je zavod otvorio Vidak u Plaškom odmah u proljeće 1802. pod imenom "Kliričeskaja Škola", u kojoj je sam predavao sa svojijem protođakonom pavlom Hadžićem, koji je naskoro otipao u Karlovce za arhiđakona. U jesen 1804. otvorio je i "Slaveno-Serbsku Školu".
"Kliričeska Škola" koju je vladika Vidak otvorio, odmah je prestala raditi, čim je rečeni vladika otišao!
Mojsije Blagorodni od Mijoković, jedanaesti Karlovački vladika, isto je tako lijepo se zauzeo odmah u početku, da se nekoliko srpskijeh škola otvori dobrovoljnijem prilozima od strane sveštenstva i naroda, gdje se i sam vladika obvezao, da će na te škole sarazmijeno najviše prilagati...
Velika državno-politička promjena dogodila se sa ovijem vladičanstvom pod kraj 1809 god...Francuzi potuku avstrijsku vojsku, a već prije toga francuski maršal Marmon (Marmont) osvoji Dalmaciju, Liku, i hrvatsko Primorje...a cijelo ovo vladičanstvo potpadne pod Francuze...Car Napoleon osnuje od Hrvatske do mora, onda od Dalmacije, od Istrije i od Kranjske novu kraljevinu pod imenom "Ilirija". Prolazeći Marmon kroz ovu Krajinu, kao rijetki državnik, sve je dobro uočio i o svemu se najozbiljnije izvijestio. Odmah mu je strašno palo u oči bijedno stanje našega sveštenstva i našega naroda. Odmah je uočio da ni sveštenstvo ni narod nema nikakvijeh svojijeh narodnije škola...Karlovački  đeneral-komandant Delzon dopisom svojijem iz Kostajnice od 27. avgusta 1810. poruči vladici Mijokoviću odmah čim je Marmom obišao ovu Krajinu:"...molim vas, da mi, što je samo moguće brže, pošaljete iskaz o svojih parohijama...Isto tako namjerava njegova preuzv. Grcima sredstva na ruku dati, da lakše svoju djecu na nauke daju, po što hoće da se za tu djecu isto tako dobro uređene škole, kao što su katoličke, podignu..."
U pogledu škola predloži vladika, da bi trebalo u sve šest regemenata deset "ilirskijeh osnovnijeh škola" otvoriti, u koje bi se primala djeca od 7-10 godina, a u tijem školama trebalo bi "da se uči pored gimnastike, ilirski čitati i pisati, osnovi iz francuskog i talijanskog i iz njemačkog jezika; prvi osnovi iz računanja, iz moralike i iz hrišćanske nauke". Iz ovijeh škola prelazila bi djeca u više bilo u "vojničke ili građanske ili duhovne škole". Osim toga predloži vladika, da je "od najpreče potrebe, da se otvori za svešteničke pripravnike filozofsko-bogoslovski seminar i to u Karlovcu, kao u središtu ilirskijeh provincija". Seminar bi bio pod nadzorom i pod upravom vladike dijecezana, koji bi direktora sa svojom Konsistorijom imenovao a vlada bi ga potvrđivala. Seminar bi valjalo otvoriti za 36 pripravnika...

Odmah u jesen iste 1810. naredi vlada, da vladika otvori u Plaškom školu za svešteničke kandidate. Vlada je dala nužni trošak, zapovjedivši, da klirici moraju učiti francuski jezik.
Ali...ostavi Iliriju maršal Marmon 20. aprila 1811., jer  na poziv Napoleonov morade ići za carskog namjesnika u Španiju. "Vječna je šteta, da je Marmon već tada zapustio Iliriju. Teško da je ikad naš narod imao čestitijeg, skrbnijeg i pravednijeg upravitelja od Marmona, kojemu se iskreno pouzdaše francuski podanici u Hrvatskoj vanredno ga poštujući zbog njegovih viteških i razumnih djela, koja se još i danas harno spominju " – ovako žali hrvatski rodoljubivi pisac rad. Lopašić za Mormonom...
Pod zimu 1812. ljuto se zarati car Napoleon sa Rusijom... Napoleon jedva uteče u Pariz bez vojske i bez carske pratnje...Još prije ove odsudne bithe zauzme avstrijski podmaršal Pavao Radivojević, Hrvatsku od Francuza bez svakog boja...

Kultura, sport, zabava…

U Plaškom je postojao  ženski klub HAZENA. HAZENA je bila ženska sportska igra  nastala u Češkoj početkom 20. stoljeća. U ekipi je igralo sedam igračica a cilj je rukom obaciti loptu u dosta uska vrata.U Jugoslaviji je uvedena poslije 1. svjetskog rata, a u Zagrebu je održana prva međunarodna utakmica 1924. godine. HAZENU je zamijenio mali rukomet.

ŽK HAZENA - u sredini čuči Mara Grba-Zatezalo iz Vrela Dretulje (ostale nepoznate)

Časopis "ĆABA" izlazio je u periodu između dva rata.

BAJINA ŽENIDBA

"Ćuti Daro jezik te bolio, gdje bi dečko bez djevojke bio.
Jovo j dečko da mu nema para iako je bećarina stara.
Slikat znade a službu imade, ko da nije sin Baraća Rade.
Ja ti kažem ti pođi za njega, dočekati ne možeš boljega¨".¨
Kad je Dara malo promislila, ovako je Mili govorila:
Kad se Dara malo promislila ovako je Mili govorila:

"Miloša mi ostaviti žao ali brate ti govoriš pravo
Ukoliko Jovo i ne vrijedi zeljeznička kapa je po srijedi"

Kad je Mile čuo ove glase on hartiju uzima preda se
Pa ukratko Jovi Baji reče da on dođe u subotu veče.
Kad je Jovo ovaj list dobio od zemlje je na noge skočio
Hladan vjetar sa Gradine duva on na noge cipele obuva
A na tijelo čohano odijelo, divi mu se "Ćaba" selo cijelo
Uniformu svu od čoje plave pa otide do Mile i Save
S njima Baja pokrenu se gore preko polja u Ravine dvore
Ide Baja poljem pjevajući, jadni Miloš ostade plačući.

Lijepo ih je dočeka Ravica i njegova gospođa Milica
Mlada Dara i mamika stara kojima je teško naći para.
Kad počese šljivovicu piti onda Rava poče govoriti
Sada vrijeme za mučanje nije, kolko Jovo ti traži prćije
Reče Jovo i pogleda Ravu tražim samo namještaj i kravu
A ne tražim pare ni dinara sa ljepotom zanijela me Dara.
Ravica se nasmija veselo svoga zeta poljubi u čelo
A Baja se na noge ustade pa on Dari zlatan prsten dade
Uzmi Daro moj proljetni cvijetu, volim Tebi nego cijelom svijetu.
Sve to Baja reče ko u šali gazda Rava iz puške opali
A Miliša iz svog brovingera da ih čuje cjela slavna Vera.
Dabarkinja od veselja plesa, pa im nosi pjevčijega mesa
Častise se dalje od ponoći onda Baja morao je poći
Ostaviti svoju najmiliju i smjeniti Pupilja Iliju.
Pravo ide do Vojnovca grada a prati ga verenica mlada
Pa i baba pratila je zeta sve po blatu ništa joj ne smeta.
Daleko su Jovana pratile pa se onda kući povratile.
Kad ujutro neđeljica svanu danak svanu i sunašce granu
svud se glasi pronesoše sada da je Dara zaručena mlada.
Kad je Miloš čuo za zaruke teške su ga savladale muke
Teški jadi more njega sada što ga Dara ostavila mlada.

Jao Daro moja rano ljuta kolko sam te poljubio puta
Jednom zgodom u Plaškom je bio pa je Baji 'vako govorio
Slušaj Jovo nemoj se beniti moju curu ne smiješ ženiti
Jer je Dara moja već odavna, ima Baja - godinica ravna.
Ti ne slušaj Miliše ni Save jer se nećeš nanositi glave.
Al se Baja uplašiti neda već Miloša popreko pogleda
Sve od muke srce mu se ledi, pa ljutito Milošu besedi:
Dobro druže pa ako je tako mi pitanje rešićemo lako
Pitaćemo mi Darinku mladu kojeg ona želi za paradu
Pa se odmah pokrenuše tada preko polja i preko livada
Prek potoka i zelene trave Belom Dvoru Ninkovića Rave.
Tada Miloš gadno progovara, sluša Baja i lijepa Dara
Jel istina Daro moja mila da si mene tužnog ostavila
Ti si meni tvrdu vjeru dala a sada si Baju odabrala.
Znaš li Daro kad si moja bila ovako si meni govorila:
"Drugog neću za tobom umreću, dok mi smrtnu ne užežu svjeću".
A sada si vjerom okrenula mene mladog ti si ostavila
Bolesnu te okretala majka od Mitrova do Đurđeva danka
I opet ti duša ne ispala dok na mome krilu ne zaspala.
Tako Miloš blagosovi Daru jer je jadan ostao na kvaru
Pa otide kući tugujući osta Dara Jovom šetajući.

Kad je Jovo Daru prstenova kod tasta je sve ljeto ljetova'
Iz službe je tamo dolazio hranio se i na stanu bio.
Ljepo ga je baba odpravljala svako jutro pile mu je klala
Sve piliće pojeo je Baja, jadni Rava baš ni zalogaja.
Baba zetu peče i kolače, Rava gladan po Saborskom skače.
Svako jutro litru kave bijele to je bilo prek' godine cijele
Poslje toga putar, sir i jaja, tako ti je uživao Baja.
Jede, spava a ništa ne radi, posle jela sa Darom se sladi
Dok je Baja vršio parade stari se je razbolio Rade.
Sve dan po dan prolaze zemani, viđe Rade da umrijeti kani
Muku muči u krevetu čuči, i po Jovu poruke poruči:
Dođi odmah moj Jovane sine, da te vidim da me želja mine
Tvoj ti babo umrijeti kani a nije te vidio od lani
Ali Jovo zato i ne mari što mu njegov poručuje stari
Već sa Darom po Veri se šeće, starog oca da obiđe neće.
Baja šeće ni briga ga nije, stari Rade smrtnu čašu pije.
Kad je Rade Bogu dušu dao onda Jovo kući je došao
Poveo je i Darinku mladu da oplače svoga svekra Radu.
Zvona zvone a glasak se čuje, ono Dara svekra oplakuje
Teška žalost u srce je vređa, sve suzice teku joj niz leđa.
Nikad prije ni vid'la ga nije a sad za njim tako suze lije
Jer je Rade za Daru sirota, pa ga njojzi žaliti sramota.
Starog Radu mnogo je žalila, kod njega je pola sata bila
A ni Jovo nije duže bio, sa Darom se u Veru vratio.

Kad je Baja Daru zaručio, Ravica je mebl naručio
Baš u radnji Nikole Lončara, najboljega seoskog tišljara.
Tri majstora mlada odabrana pravili ga tri mjeseca dana.
Za to vrijeme vruće ljeto prođe, ljeto prođe hladna jesen dođe
Kad tišljari mebl napraviše, ode Baja da odzov zapiše
Poslje toga kad vjenčanje dođe onda Baja k nadzorniku pođe
Pa on moli nadzornika pruge da on njemu kum vjenčani bude.
Nadzornik je na kumstvo pristao i Jovu je sa Darom vjenčao
Dugo su se svati zabavili, dva su sata rujno vino pili.

A kad Dara u Vojnovac pade,čudna jada da vidite sade
Redovito svake druge noći Baja mora na skretnicu poći.
Kad na zemlju pa'ne gusta tama, mlada Dara ostala bi sama
Al joj Jovo ne ostavlja ključe, da se kogod k njojzi ne uvuče.
Šest mjeseci oni se slagali pa se onda poslije rastali
Svadiše se pa što može biti hoće dara Baju ostaviti.
Ostavi ga u Veru odšeta, sve po noći ništa joj ne smeta.
Kad je dara Jovu ostavila, neko vrijeme u Veri je bila
Al kad prođe nekol’ko zemana, poručuje Dara po Jovana
Jer se tužna dosjetila jada, da je u njoj djevojčica mlada.
Kad se Dara toga dosjetila, ovako je Jovi poručila:
A moj Jovo nama drugo nema, Mamika nas sad u Ljupču sprema
Da idemo do Đuranka Rade da Milica nama pomoć dade
Na to Jovo iz Vojnovca dođe, pa s mamikom on u Ljupču pođe
Te s mamikom on po Ljupči hoda, i prevrće oko raznih voda.
Kad se Jovi dodijalo bilo, on Darinku uzima na krilo
Pa je vodi ka Vojnovcu gradu da ponovo učine paradu
Pa ju mladu po Vojnovcu nosa, i ne daje da mu ide bosa.
Kada Dara u porođaj pade, onda Jovo radostan postade
A kada je porod porodila, majka joj je često dolazila
Danju, noću, kod ćerke je bila, pokraj nje je gorke suze lila.
I na zetov račun donosila.
Kad mu ćerka do krstenja dođe opet Jovo k nadzorniku pođe
Pa on moli nadzornika pruge, da Ljubica na krštenju bude
A Ljubica uze djevojčicu, pa je nosi u svetu crkvicu
Popovi su djete upisali, Mileva joj lijepo ime dali
Poslije toga sve je dobro bilo, al se dobro brzo pokvarilo.
Mlada Dara neće ništ’ da radi, hoće ona da se s Bajom svadi
Svadiše se pa što moze biti, hoće opet Baju ostaviti.
Dara uze Milevicu malu, uzima je kao neku šalu
Pa u Veru sada djete nosi, hoće ona Baji da prkosi.
Ali Baja zato i ne haje, već namještaj njezin on njoj daje
Tu su Baji tast i baba bili, dobro su se zetom “počastili”
Pa odoše i namještaj voze, mebl voze a zetu se groze.
Tako ode Dara izabrana, a ostavi samoga Jovana.
Mladu Daru sjetuje baka: Traži Jovo već rastavu braka.
Ali Dari to ništa ne smeta, sa dečkima po Veri se šeta
Jao Dara lijepa ti je zgoda, još Mileva ne može da hoda.
Jadnom Baji osta kuća pusta, više Dari neće ljubit usta
Sad se Baja ti sa mačkom šali, Dara ti se sa Milošom hvali.
Od kad Miloš vlakovođa posta, od tad Dari Jovana je dosta
da je znala da će tako biti, neb’ Miloša išla ostaviti.
Sad proklinje tog Danjaša Milu, Miloš bi ju obuk’o u svilu
Dok je bila za paradu mlada, nije njojzi trebala parada
Sad se pudra i troši pomadu, možda b’ Miloš zavol’o je mladu?!
Al je Miloš ni pogledat neće, po Zagrebu s frajlama se šeće.
Šta će njemu živa udovica, ima Miloš dosta gospojica.
Ne pomaže ni Ljupča ni Marta, sad se Dara sa Ravicom karta.
“Jao Daro, sirotice pusta, ko će sada da ti ljubi usta
Moras naći kakvog govedara, samo nemoj seoskog slikara
Moraš plakat moraš suze liti, ko bi reko da će tako biti
Kad s’ gledala nebu u visine, i sinjome moru u dubine
Mislila si da ti nema para, sad si gora nego stara Sara.
Niko više pogledat te neće, svako traži neljubljeno cvjece
Makar bila sirotica pusta, svako voli neljubljena usta
Sad uzgajaj Milevicu svoju, sve u radu i teškome znoju
Kad je bude udavala mladu, nek ne traži službu i paradu
Nek oženi što joj srce traži, bez ljubavi udaja ne važi.

Mnoge Baja pjesmice si spjeva, došlo vrijeme da ti se otpjeva
Ko je ovu pjesmu sastavio, nije Bajin neprijatelj bio
Niti Bajin nit njegove dike, nekadasnje ličnosti velike
Ova pjesma sastavljena j’ sade, neka Baja slavni pjesnik znade
da još ima ljudi koji znaju, da tom slavnom Baji otpjevaju.

Trbuhom za kruhom

Razvojem trgovine i industrije krajem 19. stoljeća i ukidanjem Vojne krajine 1881. dolazi do nešto većih promjena u političkom i ekonomskom životu ovog kraja. Industrija je nešto sporije prodirala i uglavnom je ostala na zanatskom nivou. Trgovina se razvijala na bazi izvoza drva i drvene građe te uvoza industrijskih proizvoda i ona je znatno utjecala na razaranje domaće radinosti i pojavu agrarnog viška stanovištva. S obzirom na inače veću populaciju i skromne izvore za život, nastavljeno je iseljavanje stanovištva iz ovih krajeva, ali znatno masovnije nego u prvoj polovini ovog stoljeća. Mijenjaju se i pravci emigracije. Emigracija kreće u zapadne industrijske zemlje, a još više u Ameriku.

Plaščani u Kansas City-u
﴾Tekst preuzet s Foruma ovog sajta
Aleksandar Bugarin, jerej  crkve  Sv Đorđa, Kansas City ﴿

Srbi iz Plaškog i okoline (Tobolić, Zbjeg, Močila, Primišlje, Josipdol) naseljavali su se u Pittsbutgh, PA i okolini, gde su radili u rudnicima i żeljezarama. Bilo ih je i u gradu Lorane, Ohio a veći broj Plaščana naselio se u Kansas City-u. Prvi Srbin u Kansas City-u je bio Stojan Stipanović  i żena mu Ana. Srbi su radili u klanicama, po kojima je Kansas City bio poznat krajem 19. i polovinom 20. veka, a tamo su i osnovali crkvu Sv.Đorđa koja i danas okuplja oko stotinjak njihovih potomaka.
Prvi predsednik crkve bio je Marko Trbojević rodom iz Jezera. Marko je došao u Ameriku 1903. a u Jezeru je imao ženu Milicu i dva sina. Milica i sin Sava su došli u Kanzas City 1908. a drugi sin Petar je ostao u Jezeru i došao u Kanzas tek 1959. gdje je i umro. Prva predsednica Kola Srpskih sestara u Kanzas C. bila je Sara Pavlica rođena Krajnović iz Počitelja u Lici. Pojci u Crkvi su bili Nikola Grba, Mane Počuča, Luka Uzelac, Petar Trbojević i Stevo Dokmanović. Srbi iz Kansas City uvek su bili vezani da staru domovinu pa su tako pomogli  zidanje Sokolskog Doma u Plaškom.

Dom

1935. godine.Stvaranjem Kraljevine SHS posle prvog svetskog rata, kao i posle drugog rata, dosta Srba se vratilo u Plaški iz Kansas City-a. Nabrojaćemo samo neke: porodica pokojnog Petra Šumonje, żena i šestoro dece vratili su se u Veru; Mane i Sofija Sedlar; Dobre Milković sa porodicom; Rade Strika u Međeđak; Đuro Jakšić sa porodicom u Jezero; Stana Dokmanović (Reminka); Mane i Stoja Skorupan u Lapat; Nikola Alinčić u Tobolić; ....Prošle jeseni su neki od  potomaka tih Srba posetili  Plaški,  obišli sela svojih predaka i pričestili se u crkvi Vavedenije Presvete Bogorodice.

Crkva Sv. Đorđa u Kansas City

Familije koje su osnovale crkvu Sv. Đorđa u Kansas City:
Ajduković (Aydukovich), Alinčić (Allinich), Babić, Boca, Bošnjak, Božić, Budimlija, Čanković (Chandler), Damjanović (Denonovich), Dokmanović (Docman), Dodik (Dodig), Grba (Gerba or Gurba), Grković (Gerkovich), Hajduković (Dukovich), Jakšić (Yacich), Jančić, Jovetić (Yovetich or Harmon), Kalinić, Karleuša (Carrles), Katić, Kovačević (Kovich), Krajnović, Krneta, Latas, Ličina, Ljubobratović (Lubratovic or Jubratic), Marković, Milić, Miščević, Momčilović (Mončhil), Njegovan, Ogrizović, Pavlica, Petrović, Plečaš (Pleacher), Počuča (Ponich or Ponick), Potkonjak (Ponak), Risović (Resovich), Skorupan, Stanar, Stjepanović (Stepanovich), Stopa, Strika, Šumonja, Šupica, Trbojević (Terbovich), Uzelac, Veselinović (Vesel), Vujnović (Vunovich), Vukelić, Vukas,
Žužić.

→

Danas i sinoć smo imali proslavu crkvene slave, pošto u utorak svi rade i niko ne bi mogao doći. Bili su i gosti sa njihovim sveštenicima iz Omahe i St. Luisa. Kuma slave je bila Dara Radojević, njen tata je bio iz Kunića (Vukas) a mama iz Vajinog Vrha (Miščević). Muž joj je bio iz Ropočeva kod Mladenovca. Ovde je došao posle rata iz zarobljeništva jer se nije hteo vratiti u komunističku zemlju. Umro je pre osam godina.

→

Marija Šupica je jedina živa Srpkinja u Kansas City koja je rođena u Plaškom
Baka Marija ili "kuma Mara" , kako je u Kansas City svi poznaju, rodila se 1910 u Međeđaku od roditelja Petra i Milice (Mike) Stjepanović (r.Jakšić)
Pamćenje je odlično služi ali su je noge  izdale tako da većinu  vremena provodi u krevetu ili kolicima. U našem razgovoru zapitkivao sam je o Plaškom, detinjstvu, školi, prijateljima i poznanicima. I evo čega se seća.
Rođena je na Mitrovdan u selu Stjepanovići , a ubrzo po njenom rođenju otac Petar odlazi za Ameriku i Mara ostaje sa majkom, sestrom Sofijom i babom u selu Stjepanovići koje je tada imalo osam kuća i jednu malu kućicu  u kojoj je Simo Stjepanović opravljao opanke. Otac je nekoliko puta slao papire da dođu u Ameriku kod njega međutim one nisu htele da idu do 1923. godine kada im je rekao ako ne dođu da im neće slati pomoć i da će se tamo oženiti. Tako  su Mara, sestra joj Sofija i majka Mika te iste godine došle u Kansas City.
Marino detinjstvo je po njenoj priči bilo teško. Nisu imali puno zemlje pa je zbog toga njen otac i morao ići u Ameriku. Imali su jednu kravu i kokoške. Najčešće su jeli palentu  kupus i grah. Seća se Mara prijateljice Zorke Stjepanović sa kojom se igrala i čuvala blago, Zorkinog brata Bogdana, njihove majke Đele i strica Mane koji je imao drvenu nogu, pravu je izgubio u prvom ratu. Mara je krenula u školu sa deset godina i to po nagovoru oca iz Amerike koji je rekao da ženska deca moraju ići u školu a ne samo da čuvaju blago i kuhaju. Seća se Mara i odlaska u crkvu sa školom svake subote na večernje. Kaže da je crkva bila velika i jako lepa a i sve oko nje je bilo sređeno i čisto. Često je s majkom odlazila u Dragu - Jezero u posetu ujaku Đuri Jakšiću koji je imao kuću pored malog jezera. Otac im je slao para iz Amerike pa su tako bolje živele a za obradu zemlje majka je išla raditi drugima da bi joj uzorali i posejali jer nisu imali konje.
 U Kansas City Mara  je došla 1923. godine gde se uključuje u crkveni život. Zajedno sa još desetak cura osnivaju Devojačko pevačko društvo. Pevali su u crkvi na molitvi kao i na priredbama. Njen otac Petar je bio jako cenjen čovek među Srbima ne samo u Kansas City nego u celoj Americi jer je bio aktivan u Srpskom Nacionalnom Savezu. U Americi Mara dobija još jednu sestru Darinku i ubrzo majka joj umire. Mara se 1936. godine udala za Đuru (George) Šupicu, americkog Srbina čiji su roditelji došli iz Jezera. Bog ih je blagoslovio sa kćerkom Desankom udatom Malinović i sinom Aleksandrom.
 Mara svoje poslednje dane provodi mirno u domu u molitvi čekajući dan kada će je Gospod pozvati da se pridruži svojim roditeljima, sestrama i suprugu. I danas je aktivna članica crkve Sv. Đorđa u Kansas City, KS

→

Prošle godine se upokojila baka Marija Damjanović u 95 godini. Baka Marija je rođena 1907 godine u Janja Gori (Latasovo Brdo), kada je imala 18 meseci došla je u Kansas City sa majkom Sofijom kod oca Mile Latasa koji je već tamo živio. Bila je udata za Dušana Damjanovića, poreklom iz okoline Josipdola.

→

Jerođakon Marko Momčilović, sekretar Sv. Sinoda u Patrijaršiji u Beogradu je poreklom je iz Plaškog. Unuk je pokojnih Đure i Anice Momčilovic koji su došli u Kansas City iz Močila 1910 godine.

→

Otac Stevan Šupica, pravoslavni sveštenik u Spokane WA, druga je generacija rođenih u Americi. Unuk je pokojnih Đoke Šupice, poreklom iz Jezera i Kathy, Amerikanke. Otac Stevan je oženjen Irenom, poreklom Grkinjom i imaju kćeri Sofroniju i Elizabeth. Otac Stevan nije nikada bio u Plaškom.

Sveštenik o. Bogoljub Gaković koji je slużbovao  u Kansas City-u 1928/29.g.,  a posle otišao u istočni Chicago, za vreme ekonomske krize u USA 30-ih godina prešao je za sveštenika u Ličku Jesenicu. Zajedno sa episkopom Savom Trlajićem i sveštanstvom plaščanske crkve kao i viđenijim  Plaščanima ubijen je 1941. godine negde u okolini Gospića.
Vidi: Plaškoljupci → Duhvnost → Parohija

Stogodišnjica crkve Sv. Đorđa, Kansas City, USA (1906 – 2006)

1. i 2.septembra 2006. godine osveštana je nova Crkva Sv. ĐorĐa u Kansas City. Tog vikenda proslavljena je i njena stogodišnjica. Crkva je predivna i možete pogledati na prezentaciju www.st-george-church.org

Osnivači parohije u Kansas City 1906 godine su bili:
Marko Trbojevic - Nogaš rodom iz Jezera. Nema zivih potomaka u Jezeru.
Ilija Vujnovic iz Divosela; Miloš Petrović iz Krbavice; Mane Dokmanović iz Lapata, gde se vratio 1909 godine; Mane Kovačević iz Latina; Rade Strika iz Međeđaka, gde se vratio 1936; Jovo i Janko Kalinić iz Raduča; Milivoj Tepšić iz Perjasice; Jovo i Janko Potkonjak iz Divosela; Đoko Stjepanović iz Međeđaka, gde se vratio 1922; Miloš Alinčić iz Tobolića; Jovan Katić i Petar Jakovac iz Marindola u Beloj Krajini; Petar Skorupan iz Lapta; Ilija Šušnjar i Mile Latas iz Janja Gore; Mane Počuča iz Divosela.
Ovo su imena koja su zapisana a najverovatnije ih je bilo još.
Prvi sveštenik koji je službovao u Kansas City je bio otac Paja Radosavljević iz Srema.
Dvoje ili troje potomaka  gore navedenih su ostali pravoslavci, ostali su se izgubili u američkim religijama, a većina su danas katolici.

Plaščani dobrovoljci u borbi za oslobađanje Srbije i Crne Gore 1916.g.

Ovo su imena mladića, dobrovoljaca porijeklom iz Plaškog i okoline, koji su se 1916. godine  vratili iz Amerike (Kansas City) u Srbiju i Crnu Goru da se bore za slobodu svoje Otadżbine.
Neki su hrabro  poginuli, a pojedinci su dobili zemlju u Slavoniji i Vojvodini i tamo se naselili.

Dragaš Mile (Plaški)
Grba Mile (Međeđak)
Grba Gajo (Grbice)
Grković Đuro (Plaški)
Jovetić Ilija (Jezero)
Jovetić Mane (Jezero)
Ninković Petar (Vera)
Ogrizović Marko (Blata)
Skorupan Ilija (Lapat)
Šumonja Simo (Vera)
Šupica  Dragan (Vera)
Vukas Mane (Jezero)