OMER  PAŠA  LATAS – MIHAJLO MIĆO LATAS

 Piše: Miodrag Maksimović

Mihajlo Mića Latas, pobegao je iz austrougarske vojske, i u Srbiji, kao školovan čovek (kadetska škola), dobio učiteljsko mesto. Kad su bečke vlasti tražile njegovo izručenje, pozvao ga je sebi lično knjaz Miloš.  rekao mu: "Ne vraćaj se, ti si u duhu srpskom odgajan. Pređi u Tursku, i primi se vojne službe". Mića je primio islam i karijeru u Turskoj vojsci završio kao mušir - najviši čin, maršalski, u osmanlijskoj armiji.
Prva Latasova vojna na Crnu Goru bila je 1852. godine: 25 hiljada turskih vojnika protiv devet hiljada Crnogoraca. Ostavio je pustoš u pograničnim krajevima Crne Gore i povukao se tek posle intervencije rusije i Austrije. U drugom napadu na Crnu Goru, 1862. godine, poveo je 55 hiljada vojnika protiv crnogorske vojske od oko 15 hiljada ratnika. Crnu Goru je od uništenja spaslo zauzimanje velikih sila, prvenstveno Rusije.

Kako je Mića postao Omer

Srbin iz Like, Mihailo Mića Latas (rođen 1806, u selu Janja Gora, opština Plaški – umro 1871. u Carigradu), kao oficirsko dete učio je kadetsku školu u Gospiću i stupio u vojski kao kadet-narednik.. Mihajlo Mića Latas, pobegao je iz austrougarske vojske, i u Srbiji, kao školovan čovek dobio učiteljsko mesto. Kad su bečke vlasti tražile njegovo izručenje, pozvao ga je sebi lično knjaz Miloš. i rekao mu: "Ne vraćaj se, ti si u duhu srpskom odgajan. Pređi u Tursku, i primi se vojne službe". Mića je primio islam i karijeru u Turskoj vojsci završio kao mušir - najviši čin, maršalski, u osmanlijskoj armiji. Dospeo je u Carigrad i bio učitelj crtanja prestolonaslednika Abduli Medžidu. Postao pukovnik 1838, potom paša kad je Medžid stupio na presto. Odličan vojnik, u krvi je ugušio pobune u Siriji, Albaniji i Kurdistanu. Vrlo mlad imenovan za maršala (mušira). Godine 1848/9. sa Rusima okupirao dunavske kneževine. U našim krajevima ostao je upamćen stoga što je slomio ustanak bosanskog begovata na čelu sa hercegovačkim vezirom Huseinbegom Gradaščevićem 1850. i oko hiljadu najuglednijih aga i begova pozatvarao a oko 400 poslao okovane u Carigrad. Godine 1853. uništio bi Crnu goru da to nisu sprečile Austrija i Rusija. U Krimskom ratu 1853. bio je zapovednik turske vojske na dunavskoj liniji i dobio titulu serdari ekrema.

Ivo Andrić:  Odlomak iz nezavršenog romana o Omer paši Latasu:

Je li vjera, Bogdane

Sve je to trajalo koliko traje tren oka, a kad se poslednjim naporom oslobodio toga padanja, pribrao i osetio noge pod sobom, sada opet na šarenom ćilimu seraskerove sobe, pred njim je stajao Omer-paša, još jednako sa rukama na grudima, i glasno ga (valjda već po drugi put) pitao:
- Je li vjera, Bogdane?
- Jeste... vjera - uspeo je najzad da odgovori odsutno i mehanički, kao uzetim jezikom.
- E onda, znaj da pred tobom ne stoji Omer paša, nego Mićo Latas iz Janje Gore. I kad ne vjeruješ mojim riječima, vjeruj ovom... 
Omer je odvojio ruke od grudi, skinuo živo teški fes sa modrom kićankom i bacio ga teatralno na beli divan, a zatim je sastavio tri prsta desne i - prekrstio se, bez reči, oborenih očiju, skromnim, kratkim i naviklim pokretima.
Za četrdeset godina svoga života. Zimonjić je video dosta čuda i od turaka i od svojih, a u porodici, koja je glavarska, naslušao se šta je sve bivalo i šta sve može biti. Znao je dobro da se od čoveka može čovek svačem nadati, i da može dočekati i videti i ono što je mislio da se nikad videti ne može, ali ovo je bilo isuviše neverovatno.

RADE RAYMOND GERBA
general  (FmLt-GdI; VII.1907-X.1912)

Croatian officers, most of them, stayed Croats and didn't have that "Austro-Hungarian" feeling. Some Serbs from Croatia that served the Army were very "Serbic", general Rajmund Rade Gerba had symphaties for Serbian Army.(preuzeto sa sajta Austrougarski oficiri)

Zašto je zaboravljen Plaščanin Rade Raymond Gerba, general Austrijske vojske?
Legenda je dobro pozata, samo je pitanje koliko su određeni njeni dijelovi točni.
Od onoga što se prenosilo sa generacije na generaciju, ostale su brojne pričice i dogodovštine vezane za slavnog generala. Kažu da je bio veliki šaljivdžija, a bez obzira što je karijeru pravio u austrijskoj vojsci, nikad nije zaboravio kraj iz kojeg je potekao.

Poznato je da carevina nije dozvoljavala napredovanje u više oficirske činove bez prethodnog pokrštavanja. Po istoj legendi, ma kako možda ``falična`` bila, prešao je u katoličku vjeru, ali je ostao što je bio.

Zanimljivo je i to da je u Beč dovodio svoju staru majku iz Plaškog, pa sve onako obučenu u tradicionalnu ličku nošnju, vodio okolo, puštao da je služe bečki trgovci i krčmari, uživajući u neobičnom prizor. ﴾prilog sa Foruma ovog sajta - Bobo ﴿

NIKOLA  JOVETIĆ
solunski borac

Rođen je u  Plaškom a umro i  sahranjen u Karlovcu 1922.g.

DANILO  JAKŠIĆ
Episkop

Episkop gornjokarlovački Danilo Jakšić, rodom iz Srpskih Moravica , četvrti je po redu vladika Karlovačkog vladičanstva. On je na sebe preuzeo obavezu da izgradi crkvu u Plaškom. Već 1755. godine počeo je gradnju poznate plaščanske katedrale Vavedenje Presvete Bogorodice, koja je spadala u red najvećih i najljepših pravoslavnih crkava u Hrvatskoj. Gradnja crkve potrajala je 8 godina, zajedno s trogodišnjim prekidom zbog sedmogodišnjeg rata (1756 – 1763). Ikonostas je radio Hrvatski slikar Ivan Tišov.  
Vidi: Plaškoljupci→Eparhija

IVAN  TIŠOV
slikar

Hrvatski slikar Ivan Tišov (1870 - 1928) koji je pripadao skupini umjetnika koji su se nakon školovanja vratili u Zagreb i, predvođeni Vlahom Bukovcem, stvorili likovnu koloniju te bili začetnici hrvatske moderne.
Tišov se rodio 1870. u selu Viškovci, nedaleko od Đakova. Pučku je školu polazio u rodnom selu, a prvi razred gimnazije u Zagrebu. Kao stipendist Zemaljske vlade uči u Školi za umjetnički obrt u Beču dekorativno slikarstvo, a potom dobiva stipendiju za Akademiju u Münchenu. Nakon školovanja imenovan je strukovnim učiteljem, a zatim profesorom slikanja i prostoručnog crtanja na Obrtnoj školi u Zagrebu. Tamo je radio do kraja života. Dok je bio u Obrtnoj školu u Beču, Tišov je po izboru  Ise Kršnjavog dobio narudžbu za četiri slike s alegorijama Slikao je mnogo portreta, no nije uvijek bio jednako uspješan. Radio je bez skica i crteža, odmah s kistom, postižući zadivljujuću sličnost. Portretirao je svoju ženu Anu Neuhäuser, Vladimira Vidrića, Grgu Martića i mnoge druge.
Potkraj stoljeća osjeća se Bukovčev utjecaj na Tišova. Tada slika tamnim bojama te ih kontrastira žutom, modrom i zelenom, a teme bira iz narodnoga slavonskog života. Slika Pod javorom jedno je od najljepših njegovih djela, ostvareno velikom kreativnom snagom.
Kasnije folkloristiku zamjenjuje mitologijom, a fauni i nimfe kao da su iz Vidrićeve imaginacije.
Osim religioznih tema Tišov je radio ikonostas u pravoslavnoj crkvi Vavedenje Presvete Bogorodice u Plaškom, zidne slike u Križevcima i Bjelovaru, u Svetoj Katarini i u drugim crkvama.

Vidi: Plaškoljupci → Parohija

SAVA TRLAJIĆ
Episkop

Episkop Sava  rođen je 19. jula 1884. godine u Molu od oca Stefana i majke Jelisavete rođene Karakašević. Osnovnu školu završio je u rodnom mestu, gimnaziju s velikom maturom u Novom Sadu, a Bogosloviju u Sremskim Karlovcima. Pravni fakultet završio je u Beogradu,  a ispit Pravosuđa položio na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Za episkopa gornjokarlovačkog izabran je 1938. godine. Početkom Drugog svjetskog rata 1941, odbio je ponudu talijanskih okupacionih snaga da napusti eparhiju i pređe u Beograd. Uhapšen je 17. jula 1941, u Plaškom, a zatim odveden u Gospić odakle se nije vratio. Na redovnom zasijedanju Svetog arhijerejskog sabora 1998. godine, vladika Sava proglašen je sveštenomučenikom.

Vidi: Plaškoljupci → Eparhija +Parohija

LUKIJAN MUŠICKI
Episkop

Mušicki Lukijan (1777 - 1837), arhimandrit, pjesnik, episkop gornjekarlovački u Plaškom. Govorio je nekoliko stranih jezika. Pisao je prosvjetiteljske, patriotske, poučne i prigodne pjesme. Godine 1824. postaje administrator Eparhije gornjekarlovačke, a 1928. izabran je za episkopa ove eparhije. Kao episkop radi na crkvenoj prosvjeti. 1826. otvara u Plaškom pripremni tečaj, a zatim klarikalnu školu za sveštenike. U to vrijeme na području eparhije postoje njemačke škole.
Vladika Mušicki kao literat i pjesnik više je obraćao pažnju na kulturne probleme nego li na organizaciona pitanja eparhije.

JOVAN  PEJAKOVIĆ, JOVO  PRICA,  GEORGIJE  POČUČA
prvi učitelji

Prva narodna škola u Plaškom osnovana je uz Bogosloviju 1804. godine, ali je imala malo učenika. Prvi njeni učitelji bili su Jovan Pejaković, Jovo Prica, Georgije Počuča i drugi. Ispočetka su u takve škole dolazila djeca činovnika, vojnika i trgovaca dok je pristup seljačkoj djeci bio gotovo nemoguć, pošto su bile skupe, a i locirane samo u gradovima. Zgrada osnovne škole izgrađena  od tesana kamena sagrađena od strane generala Molinarya i danas krasi centar Plaškog.     Vidi: Prošlost→Bio jednom jedan Plaški→Vremeplov

MILOVAN  GRBA 

Dr Milovan Grba , rođen je 1881. u Plaškom, selo Gornje Grbe, od oca Paje Grbe i majke Deve Boca. Po zavšetku osnovne škole prelazi u gimnaziju u Sremske Karlovce. Studira istoriju i geografiju na Mislenološkom fakultetu u Zagrebu a zatim nastavlja studije na Filozofskom fakultetu u Beču, gde 1913.g. stiče titulu doktora nauka. 
Govorio je nemački, francuski i ruski jezik. Bio je NačelnikuPlaškom(1906-1907), a zatim  namesni učitelj u gimnazij u Vinkovcima, pa realnoj gimnaziji u Krapini, Kraljevskoj  nautičkoj školi u Bakru gde dobija zvanje profesora. Stalna premeštanja u službi   završila su odlaskom u Švajcarsku, čime se istovremeno izbegla mogućnost prisilne mobilizacije u austrijsku vojsku. U tom periodu objavio je niz napisa u švajcarskim vodećim listovima o temama vezanim za oslobođenje srpskih i hrvatskih krajeva od austrougarske vlasti, i drugim aktuelnim političkim pitanjima. U istom periodu aktivno je sarađivao sa srpskom vladom na Krfu izveštavajući o važnijim političkim događajima u svetu. Posle rata, 1919. godine imenovan je za profesora Kr. gornjogradske gimnazije u Zagrebu, zatim premešten u Kr. I realnu gimnaziju, a u kazom od marta 1923. postavjen je za redovnog profesora na Kr. Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu. Godine 1939. seli se sa porodicom u Banja Luku zbog političke situacije u Hrvatskoj , a 1940. postavljen je za direktora Relane gimnazije u Prijedoru, ali ubrzo biva razrešen dužnosti a zatim i  uhapšen i sproveden u Zagreb gde je posle "istražnog postupka" odveden u logor u Koprivnicu, a zatim  u Gospić gde je ubijen u jami Jadovno.  
U svojim mnogobrojnim radovima često je pominjao istorijsku istinu da među Srbima i Hrvatima nikada nije bilo težnje za bespoštednu likvidaciju. Zajednički život  video je  u državi sa srpskim kraljem na čelu i detaljno utvrđenim teritorijalnim granicma pjedinih "plemena” prilikom ujedinjenja. Od rane mladosti razmišljao je o oslobađanju sva tri naroda od austrougarske vlasti  i o njihovom zajedničkom životu posle oslobođenja.  Na svoj put političke borbe otisnuo se naoružan perom umesto oružjem  i tako "naoružan" sačekao je ustašku policiju u svom stanu ne osećajući da su na pomolu užasi rata kakve svet do tada nije video i u kojem je nestao zajedno sa velikim brojem svojih zemljaka.  
Politički rad:
Kao član Radikalne stranke Nikole Pašića tri puta je biran za narodnog poslanika za područje sreza Vojnić (1931,1935 i 1938).
Nosilac je odlikovanja Belog orla V reda , Jugoslavenske Krune IV reda, i Jugoslovenske krune II reda. (tekst pripremila porodica)

BOGDAN KOSANOVIĆ
Akademik

Prof. Kosanović Dr. Bogdan bio je redovni profesor na Medicinskom fakultetu , Beograd i Nacelnik Hirurgije na VMA (u činu pukovnika).

VELJKO KOSANOVIĆ

Dr Veljko M. Kosanovic, rođen je u Plaškom, gdje je završio osnovno školovanje, a zatim srednje i visoko ( inžinjer  i doktor nauka) u Beogradu i Novom Sadu. Godine 1955. napisao je knjigu "Ekološki uslovi poljoprivredne proizvodnje Plaščanske doline",  među prvima shvaćajući kakav neotkriven ekološki biser leži  u našoj zelenoj dolini.  I mnogi drugi njegovi radovi vezani su za izučavanje tla u Plaščanskoj dolini. Poginuo je mlad u saobraćajnoj nesreći kod Josipdola žureći na motoru u svoj voljeni Plaški.
Stari Plaščanin o Veljku

" Pored današnje općine bila je kuća Bose Mandićeve, jako fine i skromne žene, mršave i velikog pušaca. Njena sestra (mislim da se zvala Nena) bila je udata za Veljka i živjeli su u Novom Sadu.
Kao i svi Plaščani koji vole Plaški Veljko je preko ljeta  dolazio u Plaški.Tako je jedno ljeto uhvatio živu srnu i lane i donio ih u tetka Bosin vrta. Sve te kuće uz glavnu ulicu imale su imanja iza kuća do potoka Vase Bunčića.(ispod kasarne).
Ne bi prošlo ljeto a da Veljko nije svratio kod mojih na kavicu. Bio je agronom. Tako je jedno ljeto donio mladicu neke jabuke i "ucjepio" je u deblo jedne divlje jabuke koja je bila izrasla u našoj bašti. Jabuka i dan danas rađa, a i vidi se ožiljak gdje je cijepljena. Smijali smo se kad je "cijepio" pa trašio "balege " i krpa da zamota ranu na stabljici.
Eto, takav je bio Veljko, veliki naučnik, ali dušom i srcem prirastao za nas obične smrtnike. obične Plaščane". (Tekst preuzet s Foruma ovog sajta)

DOSITEJ OBRADOVIĆ
 je boravio u Plaškom u svojoj prosvetiteljskoj misiji.

NIKOLA TESLA

je rođen 10.7.1856. u Smiljanu,u Lici. Njegov otac Milutin, bio je pravoslavni sveštenik koji je  bogosloviju je završio u Plaškom 1845. godine među najboljim studentima u svojoj klasi, a neko je  vrijeme i službovao u Plaškom kao sveštenik. Majka Đuka bila je iz ugledne porodice Mandića koja je dala i nekoliko vladika.
Sa preko 700 patenata smatra se, uz Faradeja, najvećim pronalazačem u istoriji nauke. U njegovu čast jedinica za jačinu magnetne indukcije nosi njegovo ime - tesla (T).
Umro je 7.januara 1943. godine u hotelskoj sobi u Njujorku. Sahrana je obavljena o trošku naših iseljenika.
Teslin nećak Savica Kosanović dao je spaliti posmrtne ostatke svojeg ujaka, a Teslinu bogoslužbenu knjigu Službenik iz 1520. godine, štampanu u Veneciji, poklonio je američkom predsjedniku Trumanu.
Urna sa pepelom nalaze se u Teslinom muzeju u Beogradu.
Velika jagma za Teslinom zaostavštinom nastala je odmah nakon njegove smrti. Tesla je za sobom ostavio tone papira, ali nikakvu oporuku o tome koga ovlašćuje da ih preuzme i čuva. Njegov nećak Sava Kosanović na kraju je sakupio sve do čega je mogao da dođe i dopremio u Teslin muzej. Ali, kao što sve nije zapečaćeno poslije Tesline smrti, tako ni mnogo toga što je spakovano nije stiglo u Beograd. Kako slavni naučnik nije mnogo mario ako mu neko uzima papire, a dvaput su mu obijali hotelske sobe u kojima je živio, postoji sumnja da u nekim tajnim depoima još stoje njegove genijalne zamisli i čekaju da ih neko iskoristi.
Razvojem svemirskih istraživanja ponovo je naraslo interesovanje za Teslino djelo, posebno za područje mikrotalasa i "talasa smrti". U Kanadi, SAD, Sovjetskom Savezu i drugim zemljama svijeta počela su istraživanja oslonjena na Tesline pionirske radove, od kontrole vremenskih prilika do nuklearne fuzije.
Istraživači čuvene "Zone 51", u kojoj Pentagon navodno obavlja istraživanja od najveće tajnosti, bez dvoumljenja tvrde da je tamo razvoj Teslinih radova centralna oblast interesovanja.
Jedan od naučnika iz čuvene tajne baze Njemaca u Drugom svjetskom ratu, u Penemindeu, Ernst Štulinger, također je u jednom intervjuu potvrdio da su u to vrijeme posebno istraživali Teslina ostvarenja u području bežičnog upravljanja i prenosa energije.
Decenijama od tada neprekidno se dolijeva i novo ulje na staro vatreno uvjerenje da bi negdje moralo postojati još nešto, neki drugi dokumenti u kojima je Tesla, eventualno, dovršio započete misli. Povremeno pojavljivanje novih dokumenata, naravno, još više podupire takvu nadu.
Svijet će još dugo čekati dok se ne pojavi genije ravan Nikoli Tesli u pogledu imaginacije i otkrića.

Plaščani o Tesli : Obična Plaščanska istinita priča

Teslina sestra Marica je  živjela u Plaškom. Dopisivala se s bratom i pomalo bila zabrinuta, kao svaka prava sestra da brat ne naleti na kakvu žensku-svjetsku.... Pisala ona njemu i na tu temu, on je tješio da ne brine.
Jednog dana čuje Marica za lijepu, inteligentnu, šarmantnu i vrijednu djevojku iz dalje okoline Plaškog, čini mi se prema Drežnici. Zvali je Lijepa Garica zbog predivne crne kose i očiju a bijelog tena, Snjeguljica naša.
Dovede Lijepu Garicu u Plaški da radi u veoma uglednoj porodici i kad se Marica uvjerila da je zaista takva kako su je opisivali, počne je nagovarati da ide za Ameriku. Pomoći će joj Nikola da se snađe...
Garica je tri dana razmišljala a onda se zahvalila ljubaznoj Marici, da ne može ići "na nepoznato i na neviđeno"
Nakon par dana Lijepa Garica se udala za zgodnog, visokog, vitkog, cnomanjastog, inteligentnog mladog gospodina. Kao preslikani Tesla.
Sretno su živjeli i mnogo divnih potomaka imaju po cijelom Balkanu.
Žao mi je što tu nisam bila i sa njima vino pila, ali se nadam da jos ima živih starih Plaščana koji su bar vino donosili, i koji će to jednog dana detaljnije i opširnije opisati (Tekst preuzet s Foruma ovog sajta)

SAVICA  KOSANOVIĆ

Dipomata u New Yorku u vrijeme početka drugog svjetskog rata. nećak Nikole Tesle, kreator najvjerojatnije nikad pouzdano potvrđene kvotacije vezane za Nikolu Teslu " da se ponosio srpskim porijeklom i hrvatskom domovinom". Naime, nakon rata Savica, koji je uspio uspješno prebaciti dio Tesline imovine u muzej u Beogradu, želio je mir na ovim područjima pa je spomenu i ovu frazu koja se od tada često pojavljuje u Hrvatskim medijima.
Savica Kosanović bio je sin Tesline sestre Marice, udate Kosanović. Rođen je u Plaškom, umro u Beogradu.
Plaškom, je iz ljubavi i poštovanja   poklonio   zemljište na kojem je ranije bila kuća njegovih predaka, želeći da se na tom mjestu izgradi  škola. Želja mu nije ispoštovana, zemljište je pripalo drugim vlasnicima, a samo na malom dijelu parcele, ispod katoličke crkve, izgrađen je dječji vrtić u kojem se danas nalazi plaščanska biblioteka.

"The morning after the inventor's death, his nephew Sava Kosanovic´ hurried to his uncle's room at the Hotel New Yorker. He was an up-and-coming Yugoslav official with suspected connections to the communist party in his country. By the time he arrived, Tesla's body had already been removed, and Kosanovic´ suspected that someone had already gone through his uncle's effects. Technical papers were missing as well as a black notebook he knew Tesla kept—a notebook with several hundred pages, some of which were marked "Government." (preuzeto s jednog od mnogih sajtova o Tesli)

TOMISLAV ŠUMONJA
slikar  

Slikar hobista Tomislav Šumonja rođen je 4.aprila 1931.godine u Beogradu. Osnovno školovanje završio je u Plaškom odakle su mu pretci. Srednje, fakultetsko i magistarsko obrazovanje završio je u Zagrebu.

ULDERIK  DONADINI
književnik

Rođen je u Plaškom  1894. a umro u Zagrebu 1923. godine Donadini je vrlo rijetko prezime u Hrvatskoj ,a potječu sa Korčule , odnosno Italije .
Familija Donadini je došla u Plaški "trbuhom za kruhom", jer je Ulderikov otac bio šumar , pa su neko vreme u Plaškom radili i živjeli , a onda se odselili u Zagreb.
Imao je puno sestara i kako legenda kaže, sve su bile zagrebačke ljepotice .Živio je boemskim životom ... kad je imao novaca častio je sve u krčmi , a umro je vrlo mlad.

Filozofski fakultet je završio u Zagrebu. Mistik, poštivalac Ch. Baudelairea, bohem i izopćenik, Donadinij je pristaša društvenog skandala, kavanske opozicije malograđanskom moralu i običajima. U esejima obrađuje pitanje nacionalne kulture i etike, u novele i drame unosi autobiografske elemente.
Zbirka pripovjedaka Lude priče; novele: Sablasti, Vijavice, Kroz šibe, Bauk; drame: Bezdan, Igracka oluje, Strast; eseji: Kamena s ramena

SAVREMENICI

JOSIP KOTNIK

M.G. o Kotniku:
Dr Kotnik se rodio 1923.g. u Plaškom . Njegov je otac bio veoma cijenjen i ugledan stručnjak , te nije čudno da je uhljebljenje našao u Plaškom .
Prije II Svjetskog rata , Plaški je bio gigant u pilanarskoj preradi drveta. Otvaranjem "ličke pruge" , stvorile su se pretpostavke za korišćenje ogromnog šumskog fonda. Na sječi, vuči, prijevozu i preradi drveta bilo je stalno zaposleno oko 1200 radnika.
Nije nimalo čudno da se familija Kotnik stacionirala u Plaškom. Oni su tamo živjeli punih sedam godina. Plaški je u tom periodu bujao i vrvio od života. Razvijalo se zanatstvo, trgovina , ugostiteljstvo , stočarstvo i ostale "male inicijative" , te je "mali" Josip imao u Plaškom izuzetno lijepo djetinjstvo . Čitav život se sjećao Plaškog i često navraćao u njega. Jednom nam je rekao da je rođen u Vrelu Dretulje! Obzirom da je i tamo bila pilana "potočara" (vlasništvo i koncesija nekoliko familija - Grba), pretpostavljam da je njegov otac održavao i privatne pilane, kojih je u to vrijeme bilo desetak. Mislim da se Dr Kotnik rodio "slučajno" u Vrelu .

Pilana u Vrelu Dretulje

Jedna grupa Plaščana se svojevremeno sastajala u "Klubu boraca " u ulici 8. Maja u Zagrebu . Povremeno je rado dolazio i Dr Kotnik (kada su mu obaveze dozvoljavale). Čak je 1973, dao prilog za izgradnju asfalta od Josipdola do Plaškog u visini autorskog honorara od svoje jedne knjige, a to je bila cifra od koje se "vrtilo" u glavi.   (Tekst preuzet s Foruma ovog sajta)

SAVA KOVAČEVIĆ- Vrebac
umjetnik naivac

MILAN VORKAPIĆ
pisac

Rođen je 1953. u selu Trojvrh u blizini Plaškog. Gimnaziju je završio u Ogulinu, a Pedagoški fakultet u Rijeci. Do 1991. godine živio je u Ogulinu odakle je i napustio Hrvatsku. Sada živi i radi kao profesor u Vrnjačkoj Banji.
Romani:
“Sudbenici” …"Mićo i Rade su pokušavali da odgonetnu svoju budućnost. Sada, bez ostalih članova porodice mogli su otvoreno i bez ulepšavanja i lažnih nada da pokušaju proniknuti u
svoju sumornu sutrašnjicu "…
"Svadbenici" ..“Najlepše bi bilo kada bi čovek imao dva života; jedan da može u njemu da greši,
pravi promašaje, ali drugi bi zato bio onaj pravi, onaj koji bi tačno i besprekorno
znao da proživi i da ne žali za propuštenim”...
“Sapatnici”
Prilozi s foruma ovog sajta
"Sudbenici" je naslov prvog romana autora Milana Vorkapića koji bih želio najtoplije preporučiti svima koji zalaze na ovaj sajt.
Ukratko, riječ je o vremenu između dve godine koje su na neki način obilježile ne samo 20. vijek Srba u Hrvatskoj, već i njihovu opaku sudbinu. Ne znam da li otuda i takav naslov, ali da je odgovarajući - nema sumnje. Glavni junak romana pronađen je kao desetomjesečna beba iza klade pored puta gdje ga je majka ostavila nadajući se da će preživjeti ono śto ona nije, odlazak na neko od ustaśkih stratiśta rezervisanih za Srbe.
Rat je prośao, dječak ga je preživio, isto kao i nevolje koje su uslijedile, i sve bi iślo putem na čiji izbor utiče svako pojedinačno svojim odnosom prema ljudima i okolnostima oko sebe, baś kao i svojim vrlinama i manama, da tačno pola vijeka kasnije nije stigla - 1991. Pola vijeka je, naime, trebalo da djelomično nikad zavrśeni rat bude nastavljen upravo tamo gdje su ga tadaśnji moćnici privremeno zaustavili. Nađen, glavni junak ``SUDBENIKA`` Milana Vorkapića, slobodno može da ponese teret simbola stradanja, dizanja iz pepela, nadanja i strahova, ali i odupiranja svakom zlu i nevolji jednog naroda, baś kao i njegova tragičnog kraja. Uz pritajenu napomenu da sudbina jednog čovjeka, ma koliko simbolična izgledala, ipak nije sudbina cijelog naroda, jer čovjek živi i umire, narod opstaje. Čak i poslije genocida, kao śto smo se uspjeli uvjeriti.
Romanom ``Svadbenici`` Milan je nastavio već prethodno utabanim stazama smjestivśi radnju na prostore Šumadije, otkrivajući zavjesu sa pozornice na kojoj se patilo, ali i raslo, dovijalo, smiśljalo, pomagalo i odmagalo, u isto vrijeme, samo sa druge strane. Naravno, i u ovom djelu bilo je neminovno pojavljivanje poznatih likova s područja od Plaśkog do Ogulina kojima su možda promijenjena imena, ali se bar neke može lako prepoznati.
I ovaj, baś kao i prethodni roman, najtoplije preporučujem.
Koristim priliku da ovim putem, a učiniću to i na drugi način, Milanu kao autoru pomenutih romana čestitam na ostvarenom djelu. Ostaje iskreno divljenje śto je smogao i snage i velikog umijeća da otrgne zaboravu priču koju valja ispričati. Istovremeno, kao prijatelju s kojim sam nekad davno dijelio toliko nevolja, ali i nada da ćemo sve to prevazići, obećavam da ukoliko se desi da, pobijedivśi sve neprijatelje od kojih je među najvećima ljenost, napiśem neśto slično, neću zaboraviti i njegov doprinos ``buđenju usnulih`. (Bobo)

***

Pročitavši knjige gospodina Milana Vorkapića, održaću riječ i napisati svoj skromni komentar, ne bih li ih iskreno preporučio svima onima koji ta nadasve interesantna štiva jos nisu pročitali.
Jednom prilikom, pokušavajući dočarati situaciju naše tragedije napisao sam: “Postojale su izgubljene godine i čvrsta sagledivost situacije koji su govorili sami za sebe, zatvarajući krug svim kalkulacijama. Riječi su samo nagrizale iznemoglu svijest, ne bi li je kako natjerale da još jednom, po tko zna koji put, pokuša pronaći izgubljeno rješenje… ili barem nadu.” Biću slobodan da kažem kako Milanovi junaci, ne odustajući, tabanaju istim tim grubim putem pokrivenim gorčinom, gordošću i najposlje suzama, koje na veoma vješt, a ponekad čak i nemilosrdan način izvlače od svjedoka njihove sudbine s druge strane papira.
Ostati ravnodušan uz knjigu Sapatnici – za mene bi značilo neposjedovanje životnog duha, onog zrna sumnje u nama koji stalno vrca i podgrijava stotinu puta ubijenu dušu, da još jednom zagrize gorku koru života tražeći slatke sokove njegova pulsiranja.
Ostati ravnodušan uz knjigu Svadbenici – značilo bi posjedovanje neoprostivog grijeha zaborava preme onim, svima nam znanim, slatkim, možda najslađim, nedoživljenim, a samim tim i nedosanjanim ljubavima.
Ostati ravnodušan uz knjigu Sudbenici – značilo bi, naprosto, ne biti čovjek.
Gorka i neizmjeriva tragedija sudbeničke priče, toliko jezgrovito strašna od samog početka, ničim nije odavala da će se drugačije završiti. Trenutci uzleta i blagostanja glavnog junaka su za iole iskusnijeg čitaoca tek poziv na uzbunu pred kolaps koji će se nakon trenutnog uljuljkivanja najvjerovatnije dogoditi, ali ljudsko u nama nas tjera da, na neki volšeban nači, satiremo crne misli u prašinu i pred sebe, kao ikonu, stavljamo sliku nekog pravičnog ili bar podnošljivog kraja.
Kada sam zatvorio knjigu osjetio sam se pomalo prevarenim. Želio sam nazvati gospodina Milana i reći mu da, jednostavno, nije imao pravo, poput najcrnjeg dželata, suditi životu koji je nicao iz kamenn i na kamenu toliko dugo opstajao. Iako preplavljen ogorčenjem i prosto onemoćao od sjete koja me obuzela poslije ovog romana, Sudbenike, kao prvenac jednog, izvjesno je, veoma plodnog stvaralaštva, smatram veoma dobrom knjigom. Ako nekog pomalo bude asocirala na Nož, Vuka Draškovića svako pomnije povlačenje paralela po mom mišljenju ima vidno uzlaznu konstantu kod knjige Sudbenici. Težina priče odnosi čitaoca u daleke, mračne komore crnih slutnji, vješto zaobilazeći i samog Kerbera, tako da ljepota krajolika, čini se, ostaje pomalo nedorečena, a onda iznenada nozdrve zagolica vec gotovo zaboravljen miris bora, piljevine, kukuruznog brašna i pržene potočne pastrve. Mogao sam, u nekoj maglovitoj slutnji i jasnom poimanju osjetiti hladan dodir bistre potočne vode na licu i njenu jetku svježinu u grlu.
Zatvorenost priče u jednom užem krugu koji, naprosto, ne može zahvatiti raznolikost krajiških mentaliteta i snjedriti sav britki i neumoljivi humor grubih gorštaka, Milan nadomještava provlačenjem nekih od osnovnih i svima prepoznatljivih anatema onoga kraja. Među njima fetišizam, kao oblik samoprepoznavanja i pripadanja, prožet kroz cijelu priču, ali može li se zamjeriti, ta antihrišćanska potreba, ljudima koji vemo često od svojih roditelja nisu poznavali ni njihove sijeni, već su im paršad zemlje, trošne kuće ili tek poneki rijetki predmeti bili jedini svjedoci njihova postojanja. Može li im se zamjeriti tvrdoglavost, što veoma često te stvari nisu imale cijenu ni onda kada im nisu bile potrebne. Milanov junak Nađen, kroz cijelu priču, nosi nožić kao krst svoga postojanja, kao suvu i jedinu granu svog unajmljenog porodičnog stabla. Nožić, najveća i jedina želja dječaka u goloj vrleti izmedju sirotinje, neprepoznavanja i neizvjesnosti pretvara se u goli odraz njegova bića, a njemu samom se čini kao jedinim svjedokom njegova postojanja, što (na žalost) praktično i postaje.
Milan je, prateći tok istorije, razdirao i palio Krajinu ne podižući plamen višlje, niti spuštajući nož niže od mjesta gdje i koliko su svoju destrukltivnu igru igrali. Na kraju ju je ubio kao što je ubijena, nemilosrdno i potpuno, bez šanse za oporavak optužujući krivce i ponovo krivce, ne pronalazeći više živih pravednika do onih koji ništa ne mogu promijeniti. Jasno dajući do znanja tko je među krivima odgovorniji ponavljajući jednu rečenicu, nož u srcu svakog Krajišnika, na dva potpuno nevezana mjesta u knjizi. Zatro je Krajinu ostavljajući nožić u kori drveta kao pusti temelj u još pušćoj krajiškoj zemlji, koji se probija do kamena zasjecajući tanki sloj siromašne zemlje i svjedoči da smo bili i da više nema ko da nas vrati. Jeza, na žalost, ne izmišljenog užasa je prošarala moju kožu, ali onda se javila ona misao sa početka ovog komentara i shvatio sam da strašna Milanova priča ima svoj tajni kod. Naime, počinje upravo tako što, gotovo iznova, porađa dijete kojem je smrt halapljivo spremalo doček u svojim tamnim vilajetima. Jednom iz pepela podignuta ptica Feniks, uvijek to može uraditi opet. Ja sam riješio da povjerujem u legendu, nekako mi naredni dani tako jasnije sviću.
Ako je Sudbenike, ne nipodoštavajuci patnje drugih naroda, veoma teško smjestiti u neki drugi kutak zemlje, Svadbenici koji su se skrilili u srcu Srbije, mogli su svoje prostorno okruženje naći u bilo kom drugom kraju svijeta. Ljudska pronicljivost, prilagodljivost situaciji, čežnja i težnja, prost zalet ka mirisu izazova, strah i nadasve ljubav, ostvarena ili neostvarena, su svojstveni svim ljudima tako da, kao marljivi nosioci radnje ovog romana, sam roman izdižu iznad ovovremenih ili onovremenih granica, iznad ovozemaljskih ili čak vanzemaljskih granica ako uopšte postoje.
Ako sam se kod Sudbenika trudio da prepepoznam svaku spomenutu vrlet i jarugu, da u svakoj gruboj riječi pronađem jasan odraz vijekovne neizvijesnosti, jasnu prepoznatljivost kroz rođake, komšije ili tek znance, ali isto tako jasnu neprepoznatljivost van granica Krajine, tako sam Svadbenike mogao sagledati u svim udaljenim i neznanim predjelima o kojima znam onoliko koliko su me naučile knjige slične ovoj.
Iako cijelu knjigu sažima i donekle uokviruje jedan junak, ona ne samo da ima svoje različite priče, već i potpuno nezavisne junake koji prosipaju svoje “obične” sudbine po šarenom ćilimu prosutom pred našim nogama na putu ka uzvišenoj istini životnog sjaja, dokazujući nam da nema siromašna života ni obične sudbine. Ne zaobilazeći ni slavlja ni tragedije ljudi, čini mi se namjerno, smještenih “na kraj svijeta” Milan jos jasnije potvrđuje ove stavove i sprovodi svoju duhovnu misiju u izjednačavanju ljudskog sa ljudskim do čiste prepoznatljivosti.
Ako smo znali da, ne rijetko, dobročinstva proizlaze iz običnog koristoljublja, ovdje se srećemo sa nekim od najspecifičnijih oblika, ali oni nam potvrđuju stare istočnjačke mudrosti, da nije sve onako kako izgleda i da ne završava sve onako kako je planirano. Valjda prst Gospodnji zapliće ljudske puteve u neke naizgled nerazriješive čvorove tjerajući nas da se saplićemo o svaki neuočeni kamen, da se vratimo kako bi pomirisali svaki cvijet pored kog smo prošli nezainteresovani, da duboko udahnemo i izdahnemo prije nego preskočimo neku jarugu ili je nikad nećemo prekočiti. Uplitanjem Kraišnika u priču, kao svojevrsnog nagovještaja onog mrtvog Feniksa iz prošlog romana, koji samim svojim postojanjem, oplođuju i nadahnjiju selo na umoru dajući mu zaboravljenu nadu u trajanje života, Milan koristi kao jedini putokaz lokalnog karaktera ukazujući čitaocima sa ovih prostora na novo sjeme, ne skrivajući kukolj, koje im je donio vjetar sa zapada, stameno zastupajući stav da ga treba pažljivo posijati i da će nesumnjivo roditi bogatim plodom.
Ukratko rečeno, ako bih sada poželio svoju knjigu volio bih da dobrim dijelom liči na Svadbenike. Iako sam je čitao odmah poslije Sudbenika koji su svojom nemilosrdnom pričom razbili moju unutrašnju stabilnost i na veoma neobranjiv način zaposjeli moju dušu, tako da su se Svadbenici u početku činili pomalo siromašni idejom, oni su vremenom zauzimali svoj prostor i utvrdili se u njemu mnogo nježnije, ali mnogo snažnije od Sudbenika. Smatram je najozbiljnijom i najboljom kjnigom u Milanovoj triologiji.
Sapatnici ….. Zatvorivsi krug Milanovih izdanih dijela našao sam se po malo zatečen. Nit nezavisnih sudbina Krajišnika posljednjih deset godina u globali se međusobno ne razlikuju, bez obzira na rasijanost, kao sto se nisu mnogo razlikovale ni posljednjih nekoliko stotina godina.
Prvi roman pun jada i gorčine, svim silama se upinjao da razjasni i naslika muku koja nas je donjela i ne pušta nas. Gotovo nasilno pokušavajuci probiti barijeru svakog, eventualnog, zida hladnoće koji se može ispriječiti, čak je i jezikom, mješavinom ekavštine i Ličkih lokalnih izraza, odavao unutrašnje borbe, agonije i beznađe autora koje su bile svojstvene gotovo svim Krajišnicima u prvim poratnim godinama. Svadbenici dolaze kao težnja pune asimilacije i materijalnog opstanka, upoznavanje sa problemima i karakterom domaćeg stanovništva bez pretjerane kritike i sa velikom dozom ličnog unošenja u riješavanje tih problema, ne odvajajući se od njih ničim do pukom konstatacijom da smo došli i da nismo od uvijek domaći. Treća knjiga, koja dobrim dijelom postavlja stvari na svoje mijesto, izlila je u stare kalupe iz Milana izvorni jezik i profilterisanu misao. Visoko uzdignuta prašina na putu Krajiške golgote lagano propusta svijetlo dana da nam obasja pravac – kuda dalje. Ne zaboravljena nepravda sa mnogo jasnijom porukom ovog puta prenosi stav, a ne čežnju. Stav autora, moj stav, najvjerovatnije stav čitavog jednog naroda: Bili smo i bićemo, sve svoje nosimo sa sobom i u sebi, bol naših dana je utkana u krv naših potomaka, ali mi hoćemo dalje, ne tražeći kaznu već priznanje, priznanje da smo u lovu na vještice po pomanjkanju stvarnih demona bili najveće žrtve, priznanje kao jedini melem na nikad srasloj, toj posljednjoj rani, ožiljcima prekrivenog, krajiškog ratnika, seljaka, domaćina.
Postojanost stava čovjeka bez imovine i domovine, koji ključ svoje spaljene i sahranjene kuće sahranjuje sa posljednjim tvrdim ogrankom Krajiškog postojanja na vlastitoj zemlji, svojom majkom, u neku drugu zemlju i porodičnu grobnicu ljudi koji se perfidnom igrom preobražavaju iz potpunog stranca u familiju, gasi kafanska svijetla i skreće svu pažnju čitaoca na tihu svirku svojih žica. Mogu slobodno reći: “Mlada je isprošena.”
Uzimajući u zadatak da pokaže preku narav pravičnosti, principijelnost ili moglo bi se slobodno reći zadrtost, koja nije zajedljiva već najčesce udara baš vlastita prsa, Milan je na svoja pleća natovario teret oslikavanja vijekovnog duha Krajiške muževnosti, koji se, možda, dobrim dijelom istopio, ali se još uvijek može prepoznati u tvrdoj kori lica Krajiških neimara. Šta reći no otrcanu, ali istinitu frazu da i kad je sluga ostaje ponosit, i kad je rob ostaje drčan plaćajuci ceh svoje sudbine, ali noseći se sa njom ne posustajući, ponekad ne videći svijetlo na kraju tunela cijelim svojim bićem nagonski vjeruje u nju i ne odustaje. Kao što se svaka vjera isplati tako se u ovom romanu Feniks napokon pojavljuje spajajući i krvno i vankrvno davno podvojen narod u jedno, vraćajući u potpunosti nadu izgubljenu u prvom, a tek naslućenu u drugom Milanovom romanu. Kao da nam se ta famozna legendarna ptica svo vreme rugala, tjerajući nas da je svojim težnjama uporno prizivamo, pa čak i da nam se u trenutcima prividi da je tu i kao da se bez podgrijavanja te želje nikad ne bi ni pojavila.
Sabravši utiske i dopustivši im neko vrijeme da se slegnu, romane gospodina Milana Vorkapića smatram veoma vrijednim stivima i nezaobilaznom krajiškom lektirom. Izvinjavam se svima, a posebno autoru što su moji opisi, u suštini, veoma škrti i sažimaju samo jedan mali dio onoga što ta dijela u sebi kriju i otkrivaju, ali da bi se iole ozbiljnije prišlo tom poslu, mogao bi se, bez pretjerivanja, napisati jedan manji roman sam za sebe. S druge strane nisam u stanju da se potpomognem Milanovim knjigama (što je neophodno za svaki ozbiljniji pristup) pošto se odavno nalaze u rukama ljudi, isto toliko zainteresovanim da ih pročitaju, što već samo po sebi dovoljno govori o njima. Neke sitnije kritike ću zadržati za sebe, a gospodinu Mlanu (i svima sličnim njemu) želim poručiti, premda smatram da je i sam toga svijestan: Tema koju ste tako slikovito i Prometejski pustili u svijet je tek načeta, ne posustajte, uvijek ima onih kojima nešto znači i koji su zahvalni. (kompar)

GOJKO VEZMAR
istoričar, pisac

GOJKO VEZMAR (1927 - 2007) Rodjen je 3.marta 1927.u zaseoku Vezmari pod Strmicom, opcina Plaski. On je drugi sin od oca Milana i majke Sofije, rodjene Pesut, a imao je jos petero mladje brace i jednu sestru. U Plavca Dragi je isao u osnovnu skolu. U Plaskom je zavrsio Gradjansku skolu, sve s odlicnim uspjehom, a imao je samo 3 sata izostanka iz skole iako je pjesacio 17 km, svaki dan do skole i natrag. U toku Drugog svj.rata, ostaje bez oca i obadva strica, sto je sigurno u djecjoj glavi ostavilo dubok trag i zelju da jednog dana razjasni sebi i drugima, zasto…? Zasto zlocini, zasto je istorija surova….? Nakon 50 godina, pocetkom augusta 1995 ostao je i bez jedine sestre Danice koja je stradala u izbjeglickoj koloni srpskog naroda u “Oluji”. Opet pitanje, zasto…? Kao primjerenog omladinca Kotarsko omladinsko rukovodstvo uputilo ga je na uciteljski kurs u Topusko od maja do septembra 1944. Jedno vrijeme je uciteljovao u selima kotara Vojnic, koliko se moglo u ratnom vihoru. Nakon oslobodjenja zemlje nastavio je svoje skolovanje. U Rijeci je zavrsio malu maturu i prvi razred uciteljske skole , a u Karlovcu je nastavio i zavrsio uciteljsku skolu. Prvo radno mjesto ucitelja bilo mu je mjesto Krstinja. U decembru 1950.odlazi u Split u Visu pedagosku skolu. Tada se opredjeljuje za osnovni predmet - istoriju. Nakon zavrsetka skolovanja u Splitu postavljen je za nastavnika istorije u Grubisnom Polju, da bi uskoro postao direktor te skole. Zeljan znanja iz te oblasti, upisao je vanredne studije istorije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Nakon zavrsetka studija istorije, 1960.g dobio je mjesto profesora na gimnaziji u Daruvaru. Njegovo znanje, ljudskost i temeljiti pristup poslu, vec nakon dvije godine dovodi ga na mjesto direktora gimnazije u Daruvaru. Paralelno sa tom duznoscu radio je i kao vanredni profesor istorije u Visoj pedagoskoj skoli u Pakracu. U svim mjestima sluzbovanja bavio se aktivno drustveno politickim radom. Bio je omiljen profesor kako kod svojih ucenika tako i kod njihovih roditelja. Jedno vrijeme proveo je na postdiplomskim studijama istorije u Beogradu. U Grubisnom Polju se ozenio 1953. sa Borkom Popovic, imaju dvoje odrasle djece kcer Radmilu i sina Borivoja, koji su danas takodje visoki intelektualci. Kcer je diplomirala ekonomske nauke a sin je doktor stomatologije. Kasnije seli u Karlovac, gdje prvo radi kao profesor istorije na gimnaziji, a zatim prelazi na mjesto naucnog istrazivaca u Istorijskom arhivu u Karlovcu. U Zadru, dovrsava svoje postdiplomske studije ibrani doktorsku dizertaciju iz istorije jugoslavenskih naroda. Kao tako iskusan istoricar radio je u Institutu za radnicki pokret Hrvatske u Zagrebu. Da bi bili blize djeci koja su osnovali porodice i odvojili se, Gojko sa suprugom 1996.godine preseljava u Beograd, gdje nastavlja da se bavi naucnim radom. Cijeli zivot je posvetio prosvjetiteljskom i naucno-istrazivackom radu. Istrazivao je i prikazao istinu, temeljno, nepristrasno, objektivno i korektno, tuznu istinu o stradanju srpskog naroda u Narodnooslobodilackom ratu, posebno srpskog naroda Like i Korduna u vrijeme NDH. Rezultat dugogodisnjeg naucnog rada i istrazivanja je njegova knjiga ”Ustasko-okupatorski zlocini u Lici 1941-1945”. Jednako zanimljiva i vrijedna mu je knjiga “ Selo Vezmari na podnozju Strmice” izdato 2004. Koautor je mnogih radova iz istorije, recenzent, strucni saradnik, pisac predgovora. Radio je na Zborniku dokumenata ”Plascanska dolina i okolica u NOR-u”. Pisao je clanke i rasprave, i objavljivao u uglednim casopisima. Djeda Gojkova draga unuka Lina je maturantica i odlicna ucenica. Unuk Viktor Vezmar vec uveliko studira istoriju i filozofiju, reklo bi se - gazi dedinim stazama. I kao sto kaze poznati pjesnik Jovan Jovanovic Zmaj: ” Kroz vekove, kroz maglinu, ded unuku, otac sinu, Borac borcu dovikiv'o: Gde ja stadoh - ti ćeš poći!" Kud ja nisam - ti ćeš doći! Što ja počeh - ti produži!"… Dobri ljudi nikad ne umiru, pa tako ni nas dragi Plascanin, Gojko.

NEDELJKO VEZMAR
magistar medicinskih nauka

Dr Nedeljko Vezmar je asistent na predmetu Hirurgija na Medicinskom fakultetu u Kragujevcu i specijalista urologije. Rođen je 11.03.1956 u Plaškom.

1963 - 1975: Pohađa i završava osnovnu i srednju školu ( gimnazija ) u Ogulinu, 1975 - 1981: Upisuje i završava Medicinski fakultet Univerziteta u Beogradu na kome diplomira29.01.1981 sa prosečnom ocenom 8,06.
1982 - 1985: Radi u svojstvu lekara opšte medicine u Zavodu za medicinu rada "Crvena Zastava" u Kragujevcu.
1985 - 1989: Nalazi se na specijalizaciji iz urologije u Centru za urologiju i nefrologiju KBC-a Kragujevac, a završni deo specijalizacije obavlja u VMA - Klinika za urologiju i u Klinici za urologiju KC Srbije u Beogradu gde 13.11.1989 polaže specijalistički ispit sa odličnim uspehom.
1987: Završava Jugoslovencku školu ultrazvuka u Kragujevcu.
1992: Završava kurs iz endourologije i operativne urologije u Somboru i Novom sadu.
1995 - 1996: Nalazi se na tromesečnom stručnom usavršavanju u svojstvu lekara gosta na Klinici za urologiju u Lozani ( Švajcarska ) kod profesora Leisingera.
1998: Nalazi se na dvomesečnom stručnom usavršavanju na Klinici za urologiju (AKH – Algemeines Krankenhaus ) u Beču - prof. Marberger.
1998: Uspešno brani magistarski rad iz oblasti sonografske biometrije bubrega na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Kragujevcu.
1999: Sedmodnevni studijski boravak na klinikama u Geri ( prof. Hoffmann ) I Hamburgu ( PDD tumora mokraćne bešike ).
Od 2001 radi u svojstvu načelnika Urološkog odeljenja Klinike za urologiju i nefrologiju KBC- a Kragujevac.
Objavio nekoliko stručnih radova u domaćim i stranim publikacijama
Znanje stranih jezika: Dobro poznavanje engleskog, nemačkog, ruskog i španskog jezika.
Član je domaćeg i svetskog udruženja urologa.
(Tekst preuzet s Forumasajta)