Doseljavanje Srba na područje Plaškog

Izvor: SPC Eparhija gornjekarlovačka

Plaški i predio oko Ogulina predstavlja jedno zatvoreno geografsko područje. To je plaščanska visoravan koja se proteže sve do Ogulina. Izdvajamo ovo područje, jer u strogom smislu riječi, nije Lika, ne spada ni u Kordun, kao ni u Gorski Kotar. Kada je krajem 15. vjeka nastrado od Turaka utvrđeni frankopanski grad Modruš, Frankopani osnivaju utvrđeni grad Ogulin. Tu u blizini nalazi se i stari frankopanski grad Vitunj. Godine 1632. pominje se prva srpska naseobina oko Vitunja. Gašpar Frankopan 7 godina kasnije naseljava oko Vitunja još 17 srpskih kuća. U Hreljinu i Otoku, mjestima u blizini Ogulina u suprotnom smjeru, bilo je, kako izgleda, nešto Srba u krajiškoj službi još godine 1540. Otok, kao i susjedno mu mjesto Munjava naseljeni su početkom 17. vijeka.
Od Munjave prema Plaškom početkom 17. vijeka bilo je još pusto. Godine 1609. tri srpska kneza obraćaju se Ratnom savjetu u Gracu s molbom da im se dozvoli naseljavanje u Plaškom, oko rijeka Dretulje i Jasenice. U molbi navode kako su prebijegli sa 532 duše, 190 vojnika. Mole još da im se u Plaškom sagradi kula, kako bi sa svojim vojnicima zatvorili Turcima prelaze između Karlovca i Senja, Slunja i Tounja. Nadvojvoda je zapovjedio ogulinskom kapetanu Ivanu Galu da ih primi. Knezovima su određene po dvije vojničke plate, a naređeno je da se narodu dodjeli 200 stara prosa.
Doseljavanja u Plaški nastavljena su u godinama 1610, 11. i 12. Godine 1612. u Plaški dolaze 24 porodice iz Like. Godine 1655. prešlo je u Plaški 12 kuća iz Korenice koja je još bila pod Turcima. Oni su sobom doveli i mnogo stoke. Pominje se i jedna seoba u Plaški godine 1666.
 Godine 1705. vojne vlasti su dozvolile da se 30 kuća iz Plaškog preseli u Ličku Jesenicu, 15 kilometara od Plaškog na rijeci Jesenici.Tek godine 1663. Plaški je dobio vojničku kulu, koju su tražili knezovi još početkom 17. vjeka kada su molili dozvolu za naseljenje Plaškog.

 KARLOVAČKO VLADIČANSTVO

(Izvor: Manojlo Grbić    Karlovačko vladičanstvo / prva, druga i treća knjiga
Reprint izdanje "Sava Mrkalj", Topusko, 1990.)

Pristup

Što sam gdje našao i čitao o ovome našem vladičanstvu, ili u raznijem knjigama, ili u raznijem starijima i novijima listinama – to sam pribilježio i ispisao, pa sam te bilješke evo skitio i poređao u neku istorijsku cjelinu, i tu cjelinu evo iznosim u knjizi pred sprski svijet, koji će imati da rekne : da li sam time uradio dobro.

Kako znadoh, onako i dadoh!
Ko zna bolje – široko mu polje!

Kako su i kada su došli i naselili pravoslavni Srbi ovo naše vladičanstvo

Karlovačko je vladičanstvo, između svijeh osalijeh srpsko-pravoslavnijeh vladičanstava u Avstro-Ugarskoj, i po prostoru najopsežnije i po broju naroda najmnogobrojnije. Ono obuhvata sav prostor pređašnje "Karlovačke Krajine" ili karlovačkog Đeneralata, i prostor "Banske Krajine".
Po najnovijoj političkoj podjeli obuhvata prostor ovaj: cijelu ličko’jkrvavsku i modruško’riječku županijuč a od zagrebačke županije kotare: vrginmoski, glinski, petrinjski i kostajnički.
Na ovome velikom prostoru žive danas preko 321 hiljada duša pravoslavne vjere i srpske narodnosti...
Bilo je vrijeme, kada ovdje ne bijaše ni jedne pravoslavne duše, jeru u ovijem zemljama stanovahu prije srpskih naseobina pripadnici samo Rimske Crkve. Bilo je tuda dosta rimskijeh crkava i manastira od svake ruke; bilo je tvridijeh gradova, lijepijeh varoši i varošica, kao i pitomijeh sela i zaselaka. Ali kad ono prevališe Turci srpsku carevinu 1389. god. na Kosovu, primakoše se oni k zemljama ugarsko-hrvatskijem; a kad kod Nikopolja 28. septembra 1396. satrše silu ugarskog kralja Sigmunda, počeše odmah zalijetati se tja i u ove krajeve gdje je i danas naše vladičanstvo. Još 1415. god spominje se kako su Turci prodrli iz Bosne u susjednu Hrvatsku, pa paleći i robeći, doprli sve do Celja u Štajerskoj.
Godine 1459. savladaju Turci i pošljednje ostatke od srpske carevine i pretvore sve otete pokrajine u svoje pašaluke, pa se onda bace svom silom na nesrećnu Bosnu, koja je još jedina imala nešto samostalnosti, naslanjajući se na ugarske kraljeve. Zlosrećni Bosanski vladaoci prevrtali su i vjerom i svojom politikom svaki čas, a sve po naputku iz Rima, pa su tako prenijeli taj otrov u svoj narod. Umjesto da su spremali svoj narod za odsudnu borbu s Turcima, oni su dovodili papske inkvizitore da dave i progone Bogumile (Patarene). Između Bogumila i između Latina t.j. između rimokatolika pravi se rat vodio za kralja Tome Ostojića (j1444.-1461.), gdje je mač odlučivao, koja je vjera bolja, pa je najposlije došlo dotle, da niko ni u šta nije vjerovao. Za ovu vjersku nesreću i za ostale nevolje, koje su s njome u društvu, dobro je znao silni sultan Muhamed II, pa s toga, skoro bez borbe i bez krvi, osvoji cijelu Bosnu 1463. godine. ..
Kada se Turci utvrde u Bosni, nije im sad više ništa smetalo da po volji i sa uspjehom upadaju u susjedne hrvatske pokrajine, koje su se tada zvale "Slavonija". Prema tome narod, što je stanovao u tijem zemljama, zvao se je opštijem imenom Slaveni, a "gotovo nikada Hrvati" (*Smičiklas, Povijest hrv. I, sr. 500).
Od početka dakle petnaestoga, a osobito od polovine istoga vijeka upadali su Turci u ove oblasti, kad češće a kada rjeđe; kad jačom a kad slabijom silom – te su tako pretvorili i ove oblasti, gdje je danas naše vladičanstvo u pravu pustoš...
Domaće vlasti i domaći velikaši borahu se po nekada očajnički, ali njihova snaga bijaše preslaba prema golemoj sili neprijateljskoj. Osim brojne slabosti ne bijaše ni u samome narodu, što se je tući i braniti morao, onoga viteškoga duha i žara  do slobode i do viteškijeh zanosa, jer je skoro sav narod stenjao pod teškijem jarmom svojijeh – i duhovnijeh i svjetskijeh – velikaša i plemića...Ta crkveni velikaši, ponajviše tuđinci, ili svoji, ali odrođeni tuđom knjigom i školom, kad su uspjeli, da istisnu iz narodne Hratske Crkve narodni jezik i narodno slovensko pismo – posegli su još i dalje. Oni su na svojim crkvenim saborima najodlučnije zabranjivali svako pjevanje i kazivanje i samijeh narodnijeh pjesama, kojima je narod ispijevao prošlu slavu i junaštva svojijeh otaca i praotaca (V. Jagič, Otadžbina za dekembar 1875).
Ovi krajevi opustošeni su i raseljeni još prije Muhačke Bitke (29.avg.1526) tako jako, da su ostali bili skoro bez svake obrane. A pod kraj šesnaestog vijeka cijela Hrvatska i Slavonija spale su bile na puke tri županije, sa tri hiljade poreznijeh kuća i to je bila država hrvatskijeh bana (*Smičiklas II, 105-106). Ali je nastala najveća nevolja poslije rečene bitrke, jer tada je uprav uništena ugarska vojska; a eno je i sam kralj Ludovik poginuo! Obje kraljevine i  Ugarska i Hrvatska, ostadoše sa svijem bez obrane, a Turci opet, opijeni slavom i pobjedom bijahu sve bješnji i krvoločniji, pa počeše sve počešće prodirati u Kranjsku i  Štajersku. Kada je 1. januara 1527. god. izabran za kralja ovijeh kraljevina, austrijski nadvojvoda Ferdinand I, počne se od to doba  ozbiljnije misliti na obranu ovijeh zemalja; jer poslanici hrvatski izjaviše novome kralju, da se ova zemlja ne može više braniti sama od Turaka.
S toga se pored ono nešto domaće vojske, kojom zapovijedahu hrvatski bani, dovede i druga pomoćna vojska, iz avstrijskijeh zemalja, kojom zapovijedahu carski đenerali. Ova pomoćna carska vojska zauzme po ovijem krajevima sve važnije gradove i  kule koje još nijesu bili uzeli Turci, a mnogi razoreni gradovi biše tada opravljeni i naoružani, te smještena i u njih ova pomoćna vojska kao posada. Domaće hrvatske vlasti i plemstvo jedva dočekaše ove njemačke posade i ne sluteći onda da će im biti kao i onoj zmiji, što je ježa na konak primila! Ali je brzo nastala nevolja: što je i ove vojske premalo bilo prema potrebi; što je bila preskupa i što se je teško popunjavala; jer oko gradova ne bijaše naroda, ni za obrađivanje pustijeh zemalja, niti za popunjavanje razrijeđenih vojničkijeh mjesta. S toga je valjalo ovoj oskudici potražiti što bržega i  što prečega lijeka. Da bi se dakle ove gradske posade i umnožile i lakše izdržavale – stanu zapovjednici ove carske vojske, a onda i domaći hrvatski bani i velikaši pozivati, i to u ime cara i kralja, naše đedove iz susjednijeh, sada već na žalost turskijeh pokarajina da se naseljavaju u ove opustošene i raseljene krajeve... Šta više, ima primjera, gdje je naš narod i silom krenut sa svojijeh sjedišta pod Turcima pa preseljen ovamo...Srpski narod mamljen je svakojakijem i usmenijem obećanjima i pismenijem povlasticama, gdje nam je i obećavato i na pismeno podjemčavato, da ne ćemo biti ničija Raja ni kmetovi, već da ćemo sve one zemlje, koje otmemo i odbranimo od Turaka – dobiti kao svoju pravu svojinu. Od tijeh odbranjenijeh zemalja da ne ćemo plaćati: ni desetine ni drugijeh poreza; nego da će se još nama redovno plaćati iz carske blagajne, što ćemo čuvati međe od Turaka...
Na ovakve pozive i na ovakva obećanja prelazio je silni srpski narod ispod turskog jarma, i smiještao se na zemljišta, gdje evo i danas žive. Skoro za svaku i najmanju srpsku naseobinu javljato je samome carskome dvoru, odakle je i određivano, gdje će se koji roj smjestiti i naseliti... Pa neka bi iz ovoga uvjerila se neka naša zanesena braća od strane Hrvata, kako nas Srblje ljuto boljeti mora, kad nam onako gordo i nerasuđeno predbace, da smo došli ovamo kao Cigani, pa da domaćijema tobože kruh otimljemo! Da su Hrvati, starosjedioci, bili kadri ove zemlje odbraniti od Turaka, ne bi se bili ni raseljavali s njih, niti bi bile zemlje opustjele. A da ne bude ovuda pustijeh zemalja, ne bi se ni mi Srblji imali kuda naseljavati. Ali niti su se Hrvati raseljavali odavle od dobra ili od pomame, niti su se Srblji vesela srdca ovuda naseljavali, i s toga sudim: da za to, ni jedni ni drugi, ne zaslužujemo prijekora!

Peti razdio

Naseljenje Plaškog, Munjave, Jasenice, Otoka, dubrava i Ponikava

Nekoliko godina kasnije od prvog srpskog naselja u Gomirje, padaju prva srpska naseljenja oko Modruše i oko Oštarija: u Otoku, u Munjavi i u Plaškom. Tri srpska kneza: Radoja Ljubišić, Petar Tadešković i Paun Lalić, odoše u ljeto 1609. u Grac, gdje zamoliše nadvojvodu, da im dopusti naseliti zemlje kod Plaškog ispod Kapele, između Brinja i Ogulina, a oko voda Dretulje i Jasenice. Vele u molbenici, da su toga ljeta iselili mukom i opasnošću iz Turske, i da ih ima svijeh skupa sa ženama  i sa djecom 532 krštene duše, od kojijeh da mogu dati na Turčina 190 oružanijeh puškara. Za sad su se smjestili između Modruše, Oštarija i između Ogulina. Mole da im podigne nadvojvoda sa dvije do tri hiljade for. kulu u Plaškom, "poput one kod Vinice i kod Prilišća", pa da bi se onda naselilo tamo za dvije tri li godine, od njihovijeh prijatelja i braće, do dvije i više hiljada hrabrijeh vojnika, koji bi pozatvarali sve klance i sva tokla od Senja na Slunj, onda na Ogulin i na Tounj sve do Karlovca, te bi tako u stanju bili svagda odbiti i potući Turke, da ne prodiru u Kranjsku. Ovi spomenuti gradovi i bili su onda na međi prema Turskoj, a to je zabilježeno i u jednoj narodnoj popijevci, koja glasi:

"Popjevalo Ture uz tambure:
"Da mi nije Slunja i Tounja,
Ogulina grada bijeloga,
Što ga brane ljuti Graničari,
Sve bi moje do Ljubljane bilo."

K ovoj prvoj naseobini plaščanskoj dolazili su rojevi: 1610. 1611. i 1612. godine. Ove godine došle su 24 kuće iz Like ispod Turaka. Za ove pošljednje javlja  23. juna 1612. god. ogulinski kapetan Gal, da su izvedeni iz Like prije četiri dana pomoću Srbalja, što služe u Brinju i u Senju kao vojnici, te predlaže da se što prije izašilje komesija, koja će razmeđiti zemlje između Ogulinaca, Gomiraca i između Plaščana. Za Gomirce veli, da su se raširili sa svojom stokom tja po Drežnici iza Kleka. Kad je ono 1639. godine ogulinski kapitan, grof Gaspar Frankopan naselio 17 srpskijeh kuća u Vitunj, onda je i u Plaški naseljeno 255 duša.....
Godine 1640. zapodjenu srpski narodni glavari iz Korenice pregovore sa senjskijem kapitanom Herberštajnom, da se presele s narodom ispod Turaka u Ćesarevinu. U Korenici je bilo u početku šesnaestog vijeka, kad ono Turci osvojiše Liku i Krbavu, do 160 srpskijeh kuća, koje služahu Turcima kao Raja. Na Mrsinju, gdje je negda stanovao krbavski biskup, namjestili su Turci poslije 1528. svoju posadu, koja je čuvala Korenicu. Herberštajn izvijesti o pregovorima s Koreničanima više vlasti na Krajini, i s toga zapita car Ferdinand III đenerala karlovačkog, grofa Vuka Frankopana (od god. 1626.-1652.), da kaže, gdje bi se korenički Srblji naseliti mogli. Đeneral odgovori caru 20.augusta 1640. i predloži, da bi se mogli najzgodinije preseliti po Plaškom. Ovo đeneralovo pismo kazuje nam mnoge ondašnje prilike, a i stariju istoriju koreničkijeh Srbalja, s toga evo štampam cijelo ali u srpskom prijevodu, jer je samo pismo pisano njemački.
"Ovi Srblji, kojijeh je bilo od prije 120-130 kuća u Korenici, i koji su bili Raja bega Murata – pokoravali su se od pamtivijeka i đeneralima hrvatsko-primorske Krajine. Oni su morali davati đeneralima svake godine harač, i to : po jednog dobrog konja, po 50 ovnova i po dvije šarenice (ćilim). Kad umre beg Murat, navale Turci na ove Srblje tolike namete, koje oni podmirivati ne mogahu, pa s toga ne samo da prestadoše davati đeneralima harač, već se raseliše tamo amo po Turskoj, a osta samo 40 kuća u Korenici. Na to pošelje mene pokojni đeneral, Vuk Egenberg (1613.-1614.) sa 12000 vojske, da Srblje porobim (mich mit 12000 mann hinein geschikt, und sie berauben lassen). I ja sam zbilja zarobio i samoga kneza sa ženom i s djecom mu i sa još 30 duša, koje sam ja sa mnoštvom upljačkane stoke ovamo (u Karlovac) dopratio, gdje se je zrobljeni narod otkupio...."
Ovdje mora čovjek uzdanuti, pa bolno zavapiti: Bože moj! Šta li se nije radilo sa kukavnijem narodom našijem? Nije li se ovdje obistinila ona riječ: "Jedna Raja dva harača daje!"....
Tekar u proljeće 1655. za uprave đenerala Hervarta Auersberga (1652.-1669.) preseli 12 srpskijeh kuća iz Korenice, te se najprije zaustave kod Otošca, a kasnije u slijed carske naredbe od 7.maja 1655. smjeste se stalno u Plaškom. Naroda je bilo 140 duša, od kojijeh bijahu 40 vojnici; a pregnao je narod sa sobom silnu stoku....
Još se zna za srpsko naseljenje u Plaški i godine 1666. za uprave istoga đenerala Auersberga. Iz Plaškoga rašire se neki srpski rojevi i po susjednoj Jesenici, danas Jasenici, a neki ostanu po Munjavi, gdje su se najprije bili zaustavili. A u Jasenici su čuvali Srblji stražu još 1613. kao i u Plaškom.
Đeneral Josip Herberštajn (1669.-1689.) ode 1680. s vojskom u Korenicu, te krene ono zaostalijeh srpskijeh kuća i dovede narod najprije u Plaški, a onda u Jasenicu. Godine 1690. bili su ovi Srblji još tamo, jer ogulinski kapitan, grof Purgstal, reče, da su se Jaseničani borili hrabro s Turcima prije dvije godine. Ali je Jasenica u brzo opet opustjela. Godine 1705. dopusti đenerao Porcija (1701.-1709.), da se u Jasenicu preseli 30 kuća Plaščana: "da bi imali pusti grad Jasenichu zouechi z dobrim i kraicznimy Junachi opet naseliti, kako je y pervo do skoro Vrimena naselen bil."
Godine 1663. podignuta je kula u Plaškom radi obrane. Kula je ta bila više rječice Dretulje, pred današnjom opštinskom zgradom, i tu je stala redovna straža, sve dok nije turska međa razmaknuta. U toj je kuli kasnije stanovao i prvi vladika ovoga vladičanstva, Atanasije Ljubojević. Poslije opet stanovali su rimokatolički župnici sve do 1834. Dok nije sagrađena kula u Plaškom, dotle su Plaščani čuvali stražu sa Gomircima na Modrušu, a od tada ukinuto je vojvodstvo modruško i preneseno u Plaški. ...Plaščanski Srblji potpadali su do godine 1684. pod ogulinskog kapitana kao i Gomirci. Ogulin je bio sjedište trinaeste krajiške kapitanije, a zna se za ogulinske kapitane još od godine 1563. – Godine 1684. postade Plaški politiično središte za sve Srblje u ogulinskoj krajini. Spomenuti već đenerao karlovački, Josip Herberštajn, izuzme Srblje ispod vlasti ogulinskog kapitana, pa im postavi posebnoga zapovjednika sa sjedištem u Plaškom, a potčini mu Srblje: Otočane, Gomirce, Dubravce, Ponikvare i rimokatoličke Erdeljce (selo kod Generalskog Stola). Sudeći po naputki od 8.marta pomenute godine, što ga dade đenerao novome plaščanskome zapovjedniku, Vuku Križaniću, učinio je to Herberštajn samo s toga, da sebi namakne veće prihode, jer je poznato inače, da je ovaj gospodine bio neobično lakom i nesit...
Ovo posebno zapovjedništvo u Plaškom nad svijem Srbljima u tadašnjoj ogulinskoj krajini, prestalo je poslije smrti  đenerala Hrberštajna, jer već 1689. nalazimo, da su Srblji opet podvlašteni ogulinskom kapitanu, kao što su i od prije bili. Poslije regulacije ogulinske regimente, postao je Plaški sjedište osme graničarske kompanije.

Jedanaesti razdio

BROJ KUĆA I NARODA OD GODINE 1800. UPOREĐEN SA BROJEM OD GODINE 1880.

***

U prvom dijelu ove svoje radnje pribilježio sam eno u glavnom, kako smo i kada smo se mi Srblji naselili u ovo naše vladičansvo. Velim u glavnom s toga, što znam, da o tijem naseljima ima još mnogo podataka, ma ja za njih ne saznadoh do ovoga časa.

U ovome drugome dijelu, evo sam namijeran ispričati, što znam, i što sam gdje našao pribiilježeno i crkvenijem poslovima, a tiču se ovog našeg vladičanstva.

 O autoru: Manojlo Grbić

U narodnoj enciklopediji Stanoja Stanojevića o proti Manojlu Grbiću navedeno je da je rođen u Širokoj Kuli u Lici 1814. a da je umro u Karlovcu 1899. godine, da je gimnaziju i bogosloviju završio u Sremskim Karlovcima, da je njegovim nastojanjem 1875. godine otvorena Srpska učiteljska škola u Karlovcu, na kojoj je on bio katihera i jedan od nastavnika, kao i da je u dva maha bio poslanik na narodnocrkvenom saboru u Karlovcima. Navedeno je i da je svoje napise objavljivao u Dalmatinskom magazinu, Istini,  Letopisu Matice srpske, Brankovom kolu i drugim  časopisima i, naravno, da je pisac trotomnog dela Karlovačko vladičanstvo.

Vidi: Plaškoljupci → Duhovnost → Eparhija

 STAROSJEDIOCI PLAŠKOG

Izvor:  Prema tekstu istoričara, prof. Gojka Vezmara objavljenog u knjizi grupe autora"Plaščanska dolina i okolica u NOB-u", objavljenog 1976.g.
Podaci o Srbima u Kanzas City-u dobijeni su iz crkvene arhive ljubaznošću gospodina Aleksandra Bugarina, jereja crkve Sv.Đorđa

Najstarije poznato stanovništvo Plaščanske doline i njene okolice bili su Japodi, jedno od najratobornijih ilirskokeltskih saveza plemena. Najstarija nalazišta njihove materijalne kulture otkriveni su na lokalitetima u Janja Gori, Plaškoj Glavi, Trojvrhu, Modrušu, Josipdolu i Carevom Polju.
Rimska vladavina u ovim krajevima trajala je oko 400 godina, a obilježena je velikim cestovnim radovima, te progonom i asimilacijom ilirskog stanovništva. Srednjovjekovna historija ovog područja počinje doseljenjem Slavena u 6. i 7. stoljeću.
God.1193. hrvatsko-ugarski kralj Bela III dodijelio je knezu Bartolu i njegovim nasljednicima iz porodice Frankopana u "vječnu baštinu" Modrušku župu sa svim naseljenim mjestima Plaščanske doline.
Plaški je jedno od najpoznatijih srednjovjekovnih naselja Modruške županije. Najstariji naziv mjesta je Plasi, a spominje se u crkvenim dokumentima još za vrijeme prvih Arpadovića. Naziv mjesta proizlazi iz ljepote i širine njegovih polja (Plase - lijepe, ravne i široke njive).
Stari grad Plasi nalazio se ispod kose Plaška glava. U njemu su bile dvije crkve (Sv. Stjepana i Sv. Nikole), jedan samostan i dvorac plemića Zebića, vjernih vazala porodice Frankopana. Iznad grada Plasi nalazio se grad Frankopana s odbrambenom kulom čiji ostaci se i danas vide na vrhu te kose.

Gradina

Najveće posjede u Plaškom imali su plemići Zebići i samostan "Sv. Mikule pri Gvozdi". Zebići su stara hrvatska plemićka porodica. Njihova imanja su se rasprostirala od izvora rijeke Dretulje do Gradine. U starom gradu Plasi imali su svoj dvor i službenike vršeći tako svoju donotarnu obavezu. Jedan od najpoznatijih članova te obitelji bio je Franko Zebić, kojem je knez Bernardin 1481. godine i dodijelio niz imanja oko gornjeg toka Dretulje na mjestu današnjeg grada.
Posjedi plemića Zebića sastojali su se iz više dijelova. Najveći kompleks od 132 rali oranice nalazio se na mjestu istoimenog sela Zebić koje je po ovoj porodici i dobilo svoje današnje ime. Zatim, Bernardin Frankopan im je dodijelio više imanja nepoznate veličine na prostoru oko Dretulje, a izmed|u Plaščanskog brijega i sela Med|ed|aka.
U Plaškom je velika površina obradive zemlje pripadala crkvi. Najveću površinu zemlje, dvorova, mlinova i ribnjaka posjedovao je pavlinski samostan. Njegovi posjedi bili su locirani na mjestu današnje varoši, uz obje rječice Dretulju i Vrnjiku i zapremali su prostor od njihovih izvora do Starog Sela. Samostan se nalazio na Maloj Kapeli, a sagradio ga je knez Ivan Krčki oko 1380. godine. Već prvih godina svog postojanja raspolagao je s 3 dvora u Plaščanskoj dolini od kojih je, samo onaj na izvoru Dretulje, imao 20 rali oranice.

Prodori Turaka i seobe hrvatskog i srpskog naroda

Prodori Turaka u Hrvatsku popraćeni nemilosrdnim paljenjem i pustošenjem teritorija, izazvali su strahovitu paniku i komešanje hrvatskog stanovištva. Prve provale još u početku 15. stoljeća bile su rijetke i nešto slabije, ali padom Bosne 1463. godine one postaju sve češće, jače i razornije.
Otpor protiv Turaka u prvom njihovom naletu bio je veoma mlak i slabo organiziran. Hrvatsko plemstvo zabavljeno je samim sobom i međusobnim sukobima oko baština pa se nije dospjelo okupiti i povezati u čvršći front za obranu granice.
Važniji pravci turskih prodora u Hrvatsku, i dalje za Kranjsku, išli su starom trasom trgovačkih putova. Napadi na Modruš dolazili su s više pravaca, a najviše preko Tržića i preko Plaščanske doline. Nije zabilježen datum povlačenje posade branitelja grada Plasi, ali u jednoj kasnijoj ispravi od 1558. godine stoji da je Plaški potpuno opustio ("castrum Plaaz totale desertum est").
Iseljavanje hrvatskog stanovištva s područja Plaščanske doline vršilo se u tri osnovna pravca: 1. u Hrvatsko primorje, 2. u sjeverne predjele svojih gospodara, tj. u sjevernije krajeve Hrvatske i 3. u Kranjsku i dalje izvan južnoslavenskih zemalja. Migracija hrvatskog stanovništva u Kranjsku vršila se u većim grupama i neorganizirano. Bio je to bijeg i privremeno sklanjanje stanovništva, koje se vraćalo odmah nakon jenjavanja turske opasnosti ili nakon nekoliko godina. Povratnike iz Kranjske, bez obzira na dužinu njihovog boravka u tim krajevima, nazivali su "Kranjcima". Iseljavanje je, što u većim što u manjim grupama, potrajalo preko 100 godina.
Doseljavanje srpskog stanovništva u Plaščansku dolinu i bližu okolicu dio je velikih seoba srpskog naroda izazvanih karakterom turskih ratova i načinom njihove vladavine. Ono istovremeno predstavlja oblik velikog kretanja i pomijeranja balkanskog stanovništva, silnih migracija koje su u korijenu izmijenile etničku sliku jugoslavenskog, pa i balkanskog prostora. Uzroci tih seoba su brojni i različiti, motivi raznorodni, ali je osnovni i najdublji uzrok uvijek bio isti: "teška, tragična, ljudska patnja". Ona je natjerala ljude da napuštaju svoja rodna ognjišta i da se sklone od svojih progonitelja i zulumčara na teritorij gdje se moglo preživjeti i odakle se mogao pružiti kakav-takav otpor.
Najveći izvor svih srpskih seoba u srednju Hrvatsku bio je dinarski prostor od Albanije do Like. Bio je to ujedno najzdraviji populacioni prostor odakle se i ranije popunjavalo područje Panonske nizine .Prema Farlatu, Isusovcu i istoričaru Srbi (Sorbe) su bili u Dalmaciji već u početku četvrtog vijeka :”Prije nego što će sva Dalmacija doći pod vlast Slavena, narod ovaj Srpski već od početka četvrtog vijeka, a možda i ranije, počeo je bio prodirati u Ilirik i Dalmaciju i zauzimati u tim zemljama pojedine gradove i sela”.  Šest ili sedam monaha iz Manastira Krka osniva Manastir Gomirje, koji će regrutovati nastavnike bogoslovije u Plaški.
 Tim prostorom se pomicalo i mnoštvo srpskog naroda iz Srbije, Crne Gore, istočne Hercegovine i Bosne još od prvih dana turske okupacije. Velik broj kršćanskog, a time i srpskog stanovništva, prisilno su dovlačili Turci iz unutrašnjosti države s ciljem da im ono kuluči i hrani njihove granične posade.
Migracije srpskog stanovništva na teritorij Hrvatske usko je vezano za obrazovanje sistema Vojne krajine, a naročito njenim organizacionim učvšćenjem i izdvajanjem ispod kompetencije hrvatskog bana i sabora. Za obnovu granice bili su zainteresirani hrvatski feudalci, donjo-austrijski stalež i svi tadašnji vladari habzburške dinastije. Krajiški sistem obrane u svom početku bio je veoma skup i neefikasan. Preseljenjem srpskog stanovništva na pustu graničnu teritoriju, stvoren je čvrst bedem obrane na turskoj granici, a u liku "Krajišnika". Austrija je formirala najjeftiniju vojsku u tadašnjoj Evropi. Zbog toga su krajiški generali preuzeli preseljenje novog stanovništva u svoje ruke i vršili ga na različite načine.
Migracione grupe po svojoj veličini bile su različite: od nekoliko hiljada do pojedinačnih prelaza i spašavanja bijegom. Selili su se po mogućnosti s pokretnom imovinom, ukoliko su je uspjeli izvući ispod turskog nadzora. Zbog toga se najviše selilo noću i u vrijeme odsustva veće turske vojske. Pokretna imovina se uglavom sastojala od većih ili manjih stada krupne i sitne stoke. Na čelu te mase naroda nalazili su se domaće starješine ili austrijski oficiri, ukoliko se izvo|enje i preseljenje vršilo prisilno i pod borbenim dejstvom.
Najintenzivnije i veoma masovne seobe srpskog stanovništva vršene su u vrijeme drugog rata izme|u Austrije i Turske 1593-1606. godine. Završetkom tog rata korjenito se mijenjaju opće prilike, pa i one koje se odnose na preseljenje i prihvat tog stanovništva. Austrija je s uspjehom završila ovaj rat i još više stabilizirala granice naprama Turskoj. Jenjala je svakodnevna turska opasnost, a i potrebe za prevođenje novog stanovništva iz Turske na područje Vojne krajine. Mijenjao se tada i stav Turaka prema svojim podanicima na granici. Turci su u toku rata izgubili velik broj stanovništva, tako da su im neka granična mjesta potpuno opustjela pa ih je to natjeralo na popuštanje prema svojoj raji.
Mnoge grupe Srba su prevedene preko Plaščanske doline, ali se tu nisu zaustavljale.
Plaški kao moguće i veoma pogodno mjesto za naseljavanje srpskog stanovništva, spominje se tek krajem 16. i početkom 17. stoljeća, tj. prilikom naseljavanja Gomirja, Vrbovskog i Srpskih Moravica 1599-1605. godine.
Prva grupa Srba u Plaščansku dolinu stigla je iz Ličkog Ribnika 1609. godine. Grupa se sastojala od 33 porodice, a brojila je ukupno 532 osobe. U njoj je bilo 190 za oružje sposobnih ljudi, a dovela su je 3 domaća kneza. Sticajem okolnosti ribnički Srbi nisu dospjeli zatražiti dozvolu za svoje preseljenje. Grupa je,  tako reći, odbjegla s turske teritorije Like bojeći se odmazde ličkog bega koga su lično napali u Ribniku zbog globa i nameta. Posjekli su mu 5 njegovih delija, tako da se jedva i sam beg izvukao iz tog okršaja. Uznemiren tim prepadom beg je otišao u Banju Luku da lično od paše zatraži vojnu pomoć. Paša mu je odmah poslao kaznenu ekspediciju u jačini jedne oveće čete. Znajući šta ih čeka, ova grupa ribničkih Srba je izbjegla iz dotadašnjih prebivališta i prešla na austrijsku stranu i ulogorila se 3. aprila 1609. godine na jednom pustom polju nedaleko Brloga.
Za taj događaj ubzo je saznao i vojvoda Ferdinand. Njega je o tome obavijestila kranjska vlada 28. juna i istovremeno izrazila svoj negativan stav o ovom i svakom daljnjem preseljavanju "vlaškijem ili srpskijnem (rackijem)". Nadvojvoda je prihvatio iskaze i stavove kranjske vlade, ali je upozorio na političke posljedice koje bi mogle proizići u slučaju prisilnog vraćanja tog stanovništva na tursku teritoriju. Ne može ih se prema sugestiji kranjskih staleža slati niti u Ugarsku, pošto i tamo već ima velik broj preseljenih Srba. Zato ih traži da za ovo stanovništvo što prije skupe i dopreme 200 kupljenika prosa da se taj narod spasi i prehrani do vlastite žetve.
Ovako težak i posve neizvjestan položaj izazvao je očajanje i kajanje u redovima ovih srpskih porodica pa poručuju ličkom Halil-paši da dođe po njih. Za te pregovore saznao je ogulinski kapetan i za to kazni dvojicu narodnih starješina. Istovremeno zaprijeti oštrim kaznama za sve one koji bi i dalje održavali veze s Turcima. Zaplašeni kaznama ribnički Srbi su obustavili daljne pregovore s Turcima i obratili se nadvojvodi u Gracu. U Grac su poslali tri narodna kneza Radoja Ljubišića, Petra Tadeškovića i Pauna Lalića.
Knezovi su u ime ovih porodica tražili od nadvojvode da im se dodijeli prazan prostor ispod Kapele, oko rijeke Dretulje i Jesenice, da ih se primi u vojničku službu s odgovarajućom plaćom i da se izgradi kula u Plaškom slična kulama u Vinici i Prilišću. Za uzvrat su ponudili da će tamo naseliti "za dvije do tri godine od svojih prijatelja i braće dvije i više hiljada hrabnih vojnika" i da će zatvoriti sve klance i tokala od Senja do Slunja i od Ogulina i Tounja do Karlovca i da će "svagda odbiti i potući Turke da ne prodru u Kranjsku".
Nadvojvoda je knezove primio s ovim zahtjevima 18. augusta i već sutradan uputio pismo ogulinskom kapetanu Ivanu Galu da primi tri kneza s "novim Vlasima na vojnu službu i plaću”
Pregovori o ovom preseljenju s kapetanom Galom potrajali su oko tri godine. Zbog toga je nekoliko nestrpljivih porodica i pojedinaca napustilo grupu i naselili se oko rijeke Mrežnice. Ostala većina nakon trogodišnjeg potucanja bez krova i ognjišta naselila je Munjavu, Trojvrh, Vojnovac, Latin, Podhum i prostor oko vrela Dretulje. Plaščanska dolina je nakon 70 i više godina pustoši ponovo oživjela. Život Plaščana u prvim godinama boravka u novoj postojbini bio je mukotrpan. Izbjegli su krajem ljeta i bez imovine (čak ni stoku nisu uspjeli pregnati) na teritorij na kome im dugo nije odred|eno selo i imanje. Ispočetka su živjeli od pomoći vojnih vlasti, a kasnije, čim su raspored|eni po selima, prišli su krčenju zemljišta i izgradnjih prvih nastambi. Prvi usjev i plodine koje su zasijali bilo je proso, a zatim jari i ozimi ječam, pšenica, raž, grah i bob. Kukuruz i krompir kao osnovne prehrambene biljke uzgojili su narednih stoljeća, jer još tada nisu stigle u Plaščansku dolinu.
Bila je to svakodnevna borba za hranu i za obranu od Turaka, koji su često upadali preko Uvale i Paleža i robili tada još nezaštićena sela. Obećana tvrđava dugo nije izgrađena, a niti je postavljena straža za odbranu područja. Upadi Turaka nastavljeni su i tokom 1615. godine. Vuk Frankopan Tržački kao prvi kapetan Plaščana, a kasnije komandant Hrvatske krajine je zaprijetio Mehmed-begu Muratbegoviću da obustavi daljnu pljačku, ali bez uspjeha. Međutim, Austriji je iznad svega stalo do mira s Turcima i naredila je generalu da zabrani eventualna četovanja Srba i njihove upade na tursko područje. Naime Srbi su često i sami ulijetali na turski teritorij da bar nešto vrate od otete i opljačkane imovine. Zabrana četovanja na Turke negativno se odrazila na odnose ovog stanovništva sa Kranjskom.
Zbog svih tih nedaća i česte pojave gladi, nekoliko porodica je iseljeno u Slavoniju. Bila je to prva seoba u Slavoniju s ovog područja.

Ostale seobe Srba u Plaščansku dolinu i okolicu

Početkom 1639. godine došlo je do preseljenja jedne veće skupine Srba u Plaški, Otok i Vitunj iz Petrovog Polja, odnosno Ličkog Petrovog Sela. Ovaj narod je silom izveo ogulinski kapetan Gašpar Frankopan Tržački s vojskom od 4000 ljudi. Sve one koji ne htjedoše poći, kapetan je dao "posjeći i porobiti". Od te grupe u Plaški je smješteno 255 osoba. Oni su razmješteni na prostoru od Suvaje do Dretulje, odnosno na prostoru Plavča-Drage, Lapta, Plaške Glave, Vere i Zebića.
Oko polovine 17. stoljeća došlo je do preseljenja 12 porodica koreničkih Srba u Plaščansku dolinu i to na njihov vlastiti zahtjev. Pregovore o njihovom prelasku počo je senjski kapetan Herbeštajn još 1640. godine. Najprije su se smjestili kod Otočca , a zatim 7. maja grupa je prešla u Plaški i razmjestila se po već ranije naseljenim selima. Nakon ove, spominje se još jedna manja seoba od 1666. godine, ali nije poznata veličina, a niti motivi prelaska. Grupa je izbila u Munjavu gdje je odmah ostalo nekoliko porodica, a manji dio je naseljen u Plaškom i Jesenici.
Doseljavanje Srba u Plaščansku dolinu nije izavao niti jedan značajaniji sukob s hrvatskim stanovništvom, pogotovo ne s hrvatskim seljaštvom i to iz više razloga: srpsko stanovništvo je naprije popunjavalo opustjela sela i tzv. prazne populacione prostore, zatim u nekoliko seoba zajednički učestvuje i srpsko i hrvatsko stanovništvo, osnovne mase srpskog i hrvatskog stanovništva predstavlja seljački elemenat čiji interesi su isti. Osim toga niti jedno stanovništvo toga vremena nije napuštalo pradjedovsko ognjište bez ozbiljnih razloga. Bila je to očajnička borba za biološki opstanak. Sporovi su izbijali izme|u novodoseljenog stanovništva i hrvatskih feudalaca koji su ih nastojali pretvoriti u podanike kao i nesuglasice oko vjerskih pitanja. Rezultat seoba je izmiješanost stanovništva na području Josipdola, dok je općina Plaški s izuzetkom Saborskog bila naseljena srpskim, a općina Modruš hrvatskim stanovništvom.
Veliku prekretnicu u naseljavanju Plaščanske doline i njene bliže okolice predstavlja 1700. godina. Sve do te godine trajao je proces prikupljanja i doseljavanja stanovništva. Zahvaljujući klimatski zdravom kraju i velikoj populaciji, ubrzo je došlo do ravnoteže izme|u broja stanovništva i pokrenutih ekonomskih izvora. Od te godine dalje počinje period pojedinačnog i manje grupnog iseljavanja koje sve do II svjetskog rata ima isključivo ekonomski karakter.
Prvo veće i masovno iseljavanje iz Plaščanske doline u Južnu Ugarsku i Slavoniju počelo je 1705. godine. Pošto su se zaredale brojne molbe za iseljavanje, krajiške vlasti su nastojale da najprije popune populacione praznine u samom generalatu, a tek tada su dopuštale iseljenje izvan svog vojnog područja. Da bi utvrdili prave razloge za iseljenje, upućena je 1715. godine komisija da ispita motive preseljenja za svaku porodicu. Komisija se obratila mjesnim vojnim komandama i domaćim vojvodama i utvrdila da je glavni i osnovni uzrok seobe "tijesno" zemljište i nerodne godine. Iz Plaškog se tada iselilo oko 80 seljačkih domaćinstava me|u kojima je bilo 250 za oružje sposobnih ljudi. General Porcije, rješavajući molbe za iseljenje, uputilo je najprije 30 porodica u praznu Jesenicu, a ostalima je dozvolio iseljavanje izvan područja generalata.
U zapisniku komisije navedeno je nekoliko imena gospodara porodica i porodičnih zadruga koji su se doselili u Srijem i to:
Grozden Župica, Milovan Župica, Lazo Baić, Radoš Latasović, Vurgin Medaković, Nikola Tomić, Mileta Trbuhović, Mile Trbuhović, Vuk Radić, Sava Medaković, Radosav Medaković, Andre Ninković, Nikola Lisić, Radosav Budimlija, Miloš Vukelić, Ivica Mikuličić, Janko Kranjinac, Radota Latas, Stojan Latas, Vukadin Koralja, Vučić Koralja, Ilija Vezmar, Radosav Sedlar, Izmael Radalić, Grube Žegić, Radovan Grahovac, Gojko Bunjevac, Rade Bunjevac, Radojica Dragić, Sava Paskaš, Jovan Kosanović, Vukoman Grbić, Jure Radojčić, Mihajlo Grković, Dragivoj Bola, Radovan Duruš, Živo Šušnjar, Vuko Vukas i Nenad Mrvoš.

Plaščanska dolina od početka 18. do kraja 19. stoljeća

Plaški je zahvaljujući svom geografskom i strategijskom položaju ubrzo nakon naseljavanja postao vojni a zatim i poznati crkveni centar karlovačke eparhije. Godine 1664. izrađena je u Plaškom dugoočekivana obrambena kula na Plaščanskom brijegu s desne strane rijeke Dretulje. Izgradio ju je ogulinski kapetan kasnije krajiški general i poznati hrvatski feudalac, Petar Zrinski. Odmah zatim u Plaški su premještena dva srpska vojvodstva (gomirsko i modruško) koja su do tada bila smještena u Modrušu. S njima je preseljeno i ono preostalih Srba iz Modruša te nekoliko porodica iz Vitunja.
Dvadeset godina kasnije krajiški general Josip Herberštajn osniva Plaščansku kapetaniju. U toj kapetaniji se pribirala krajiška vojska koju je isti general poveo na oslobo|enje Like u toku velikog turskog rata 1683 - 1699. godine. U tom ratu javila se kuga, koja je 1691. u okolini Karlovca, a naročito u Plaškom, Vrhovinama i Sisku pomorila velik broj stanovnika. Međutim, Plaški nije ostao dugo sjedište kapetanije.
Odmah po završetku tog rata i oslobošenju Like i dijela Korduna od Turaka, nastala su previranja oko uređenja pa i administrativne podjele novooslobo|enih krajeva, te je 1712. godine potvrđena ranije donesena odluka o ukidanju plaščanske i vraćanje Plaškog u sastav ogulinske kapetanije. U periodu vladavine prosvjećenog apsolutizma Marije Terezije i njenih sinova, Austrija provodi brojne reforme od kojih je za ove krajeve najznačajnija vojna reforma od 1745. godine. Vojna reforma je sadržavala i novu administrativnu podjelu vojnog teritorija. Umjesto ranije podjele generalata na kapetanije, cijela Vojna krajina podijeljena je na 11 regimenti (pukovnija). Regimenta je brojila oko 5000 ljudi, a dijelila se na 4 bataljona. Svaki bataljon se sastojao od 4 kompanije po 200 vojnika. U Plaškom je bilo sjedište kompanije, a ta je imala svoju stalnu stražu u Liscu, na istočnim padinama Huma.
Plaški je u odnosu na vrijeme naseljavanja vrlo rano postao sjedište srpske pravoslavne crkve za Gornju krajinu. Najprije postaje sjedište parohije sa 110 pravoslavnih kuća (oko 1700. godine), a odmah zatim i sjedište protoprezviterata u koji su spadale parohije Plaški, Jesenica, Munjava, Ogulin, Sadilovac, Ljeskovac, Mašvina, Primišlje, Zbjeg i Močila. Odmah po osnivanju Karlovačke eparhije 1713. godine, određeno je da joj sjedište bude u Plaškom. Ispočetka je vladika stolovao u manastiru Gomirju, a od 1721. preselio je svoju rezidenciju u Plaški.

Karlovačko vladičanstvo, kroz sve vrijeme svog stolovanja u Plaškom, vršilo je znatan uticaj na društveni i politički život u mjestu, njegovoj okolici pa i cijeloj Gornjoj krajini. Njen politički uticaj ogledao se kako u borbi protiv unijaćenja, učešću na smirivanju krajiških buna u 18. stoljeću, tako i u fazi pojave političkih stranaka i velikih društvenih promjena krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Znatan uticaj crkva je imala na politiku školstva, pogotovo što se tiče otvaranja crkvenih škola i katihizacije djece i omladine.
Osnivanje prvih svjetovnih škola na području ogulinske regimente pada u doba prosvjećenog apsolutizma 18. stoljeća. Za vrijeme Marije Terezije osnovana je po jedna tzv. "krajiška škola" u svakoj regimenti. Kasnije se to proširilo i na sjedište kompanija. Ispočetka su u te škole dolazila djeca činovnika, vojnika i trgovaca dok je pristup seljačkoj djeci bio gotovo nemoguć, pošto su bile skupe, a i locirane su samo u gradovima. U početku 19. stoljeća, a osobito u vrijeme francuske okupacije ovih krajeva 1809 - 1813 , dat je veći polet osnivanju narodnih škola na materinjem jeziku. Prva narodna škola u Plaškom osnovana je uz bogosloviju 1804. godine, ali je imala malo učenika. Prvi njeni učitelji bili su Jovan Pejaković, Jovo Prica, Georgije Počuča i drugi. Razvojem trgovine i industrije krajem 19. stoljeća i ukidanjem Vojne krajine 1881. dolazi do nešto većih promjena u političkom i ekonomskom životu ovog kraja. Industrija je nešto sporije prodirala i uglavnom je ostala na zanatskom nivou. Trgovina se razvijala na bazi izvoza drva i drvene građe te uvoza industrijskih proizvoda i ona je znatno utjecala na razaranje domaće radinosti i pojavu agrarnog viška stanovištva. S obzirom na inače veću populaciju i skromne izvore za život, nastavljeno je iseljavanje stanovištva iz ovih krajeva, ali znatno masovnije nego u prvoj polovini ovog stoljeća. Mijenjaju se i pravci emigracije. Emigracija kreće u zapadne industrijske zemlje, a još više u Ameriku.  (prema knjizi "Plaščanska dolina i okolica u NOB-u"))

***

Trbuhom za kruhom, ljudi su neprekidno odlazili iz Plaškog, sami ili u manjim i većim grupama.
Tako je veći broj Plaščana naselio Kansas City i tamo osnovao crkvu Sv.Đorđa koja i danas okuplja oko stotinjak njihovih potomaka. Prvi predsjednik crkve bio je Marko Trbojević rodom iz Jezera. Marko je došao u Ameriku 1903, a u Jezeru je imao ženu Milicu i dva sina. Milica i sin Sava su došli u Kanzas City 1908. a drugi sin Petar je ostao u Jezeru i došao u Kanzas tek 1959. gdje je i umro. Prva predsjednica Kola Srpskih sestara u Kanzas Cityu bila je Sara Pavlica rođena Krajnović iz Počitelja u Lici. Pojci u Crkvi su bili Nikola Grba, Mane Počuča, Luka Uzelac, Petar Trbojević i Stevo Dokmanović. (Aleksandar Bugarin, jereja crkve Sv.Đorđa, Kanzas City)

Vidi: Prošlost → Bio jednom... → Vremeplov

Doba komunizma

Izvor: Wikipedia (članak nije wikipediziran)
U Kraljevini Jugoslaviji komunisti su bili nepodobni. U Plaškom su tridesetih godina djelovali komunisti sa 9 članova KPJ i 5 članova komunističke mladeži. Prema knjizi Općina Ogulin grupe autora, u Španjolskom građanskom ratu 1936.-1939. sudjelovali su na komunističkoj strani iz Plaškog Mane i Stevo Šupica.
Od samog osnivanja ustaške i profašističke NDH u aprilu 1941. godine, antifašistički otpor ustaškom režimu koji je ubijao Židove, Rome i Srbe, a po uzoru na Nijemce mnoge zatvarao u konc-logore smrti, bio je jak na području Plaškog. Posebno zato što su veliku većinu stanovništva Plaškog činili Srbi, koji su za ustaše bili niža rasa koju je trebalo na vrbe.
17. juna 1941. g.  je uhapšen Episkop Sava Trlajić zajedno sa tri pravoslavna sveštenika Bogoljubom Gakovićem, Đurom Stojanovićem i Stanislavom Nasadilom . Sa njima je uhapšeno i 13 viđenijih Srba iz Plaškog. Ustaše su ih zatvorili u štalu Josipa Tomljenovića, oca poznatog ustaškog ubice Brace Tomljenovića (u dvorištu današnje općine) i tamo su svakodnevno strahovito mučeni. Dana 19.jula 1941. godine ustaše su vezane zatvorenike u koloni odveli na željezničku stanicu u Plaškom kako bi ih vlakom otpremili za Gospić. U Gospić su stigli 20.jula i odvedeni u gospićki zatvor gdje su ponovo mučeni i ponižavani i gdje im se gubi trag. Pretpostavlja se da je većina bačena u jamu Jadovno. Kako navodi episkop Atanasije, prema svjedočenju talijanskih novinara na Velebitu je u augustu 1941.godine ubijeno oko 8000 Srba.

Vidi: Plaškoljupci  →  Duhovnost → Parohija

Na području Plaškog djelovali su partizanski zborovi nazvani po mjestima Vera, Kunić i Hum, dok su ćelije Komunističke partije bile Plaški, Lapat i Kunić.

Spomen park

Povijesni važan događaj za Plaški dogodio se 12-15. oktobra 1943., kada je u Domu kulture, kasnije Domu ZAVNOH-a, održano II. zasjedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske. Predsjedao mu je pjesnik, hrvatski antifašist Vladimir Nazor. Na tom su povijesnom zasjedanju potvrđene odluke o priključenju Dalmacije, Istre i grada Zadra.
1. januara 1944. od dotadašnjih partizanskih jedinica ustrojena je Plaščanska brigada Kordunskog korpusa, koja je pridonijela oslobođenju mjesta. (Wikipedia kraj citata)

 "Oluja"

5. augusta 1995. godine gotovo cjelokupno stanovništvo Plaškog izbjeglo je pred vojnom akcijom hrvatske vojske poznatijom pod nazivom ˝Oluja˝. U napuštene srpske kuće, odlukom državnih organa Republike Hrvatske, naseljeno je hrvatsko stanovništvo s područja Banja Luke i okolice. Tokom vojne akcije i kasnije sve su kuće opljačkane, oštećene, a neke i spaljene, pa su ih vlasnici prodavali u bescijenje agencijama-posrednicima  između države i vlasnika. Vlasnicima je  isplaćivana samo vrijednost kuće (najviše 50.000 tadašnjih njemačkih maraka) dok su se građevinska parcela, kao i pripadajuće gospodarske davale bez naknade, pa je novi vlasnik agencija-država ulazio  u posijed na osnovu kupoprodajnog ugovora koji se odnosio samo na stambenu zgradu. Danas su sve te kuće u vlasništvu države i predate su na korištenje hrvatskom stanovništvu koje se tu naselilo nakon Oluje.
Oni Plaščani koji su odlučili zadržati svoje kuće  obnavljali su ih iz vlastitih sredstava, a odnedavno to čine i uz pomoć države. Na osnovu procjene komisije moguće je dobiti obnovu potpuno uništene kuće  do maksimalno 65 m² stambenog prostora, dok se za one manje oštećene može dobiti potreban građevinski materijal. Vlasnik ovako obnovljene kuće  obavezuje se da istu neće prodati najmanje deset godina od obnove.

Obnova

Nažalost, ratovi su donijeli  snažnu depopulaciju Plaškom, tako da prema posljednjem popisu stanovništva iz 2001. godine u cijeloj plaščanskoj općini živi tek 2292 stanovnika, većinom Hrvata katolika.

VOJNA KRAJINA

Izvor: Wikipedia

Vojna krajina ili Vojna granica (njemački Militaergrenze), naziv za pogranično područje Hrvatskoga kraljevstva koje je na početku bilo organizirano kao obrambeni pojas protiv Osmanlija, da bi poslije preraslo u golemu habsburšku ratnu provinciju.
Zametkom Vojne krajine mogu se smatrati vojnoustrojbene mjere kralja Matije Korvina protiv Osmanlija. Stvaranjem jajačke, srebreničke i šabačke banovine, Korvin je štitio južnu Mađarsku i Slavoniju, no središnja je Hrvatska i dalje ostala nezaštićena. Kako bi to otklonio, 1469., po uzoru na osmanlijske kapetanije u Bosni, osniva Senjsku kapetaniju. Zbog nedovoljno snažne i nedovoljno organizirane obrane te sustavnih pljačkaških pohoda i osmanlijskih osvajanja, Hrvatska je tijekom XVI. stoljeća svedena na «ostatak ostataka».
Izborom habsburškog nadvojvode Ferdinanda za kralja Hrvatskog kraljevstva, 1527. počinje razdoblje izgradnje i konsolidacije vojnokrajiškoga obrambenog sustava. Iako vladar na sebe preuzima sasvim određne obveze u obrani Hrvatske, on ih u prvom desetljeću vrlo slabo ispunjava. Osnovana je samo bihaćka kapetanija, a Osmanlije su 1529. dospjeli čak do bečkih zidina. Domaće stanovništvo odvedeno je u tursko ropstvo ili je izbjeglo u brojnim valovima. Gospodarska i vojna snaga hrvatska plemstva neprekidno se smanjivala. U nemogućnosti da održava svoje utvrde i posjede, ono je sve češće prisiljeno predavati ih habsburškom vladaru.
Tek je 1553. uslijedilo prvo značajnije uređenje Vojne krajine. Tvorac prve reforme bio je vrhovni krajiški zapovjednik Ivan Lenković. Krajiško je područje podijeljeno na dva dijela: Hrvatsku krajinu (Krabatische Graenitz) i Gornjoslavonsku krajinu (Windische, Oberslawonische Graenitz), poznatu kao Slavonska vojna krajina ili Varaždinski generalat. Na granici s ondašnjim Osmanskim Carstvom tj. na crti Senj, Otočac, Slunj, Glina, Hrastovica, Sisak, Ivanić (Ivanić Grad), Koprivnica, Križevci, Đurđevac, Drnje gradi se prvi, neprekinut niz utvrda i čardaka. Ustrojene su nove kapetanije koje nose ime najznačajnije utvrde na svom području: ogulinska, hrastovička, žumberačka, koprivnička, križevačka i ivanićka. U manjim se utvrdama nalaze posade sastavljene od njemačkih pješaka i lako naoružanih hrvatskih vojnika. U većim tvrđavama posadu čine teško naoružani njemački konjanici i lako hrvatsko konjaništvo.
Troškovi vojnokrajiške obrane su za habsburške vladare predstavljali veliku teškoću. Sabor zemalja Unutarnje Austrije u Brucku na Muri 1578. točno je utvrdio obveze u pokrivanju vojnih troškova te odredio prioritete u ostvarivanju bolje obrambene strategije. Štajerski su staleži trebali financirati Gornjoslavonsku, a staleži ostalih zemalja Hrvatsku krajinu.
Potkraj XVI. stoljeća uobičajio se naziv Karlovački generalat za Hrvatsku krajinu, a 30-ih god. XVII. stoljeća Varaždinski generalat za Gornjoslavonsku. Vojna krajina tijekom XVI. i XVII. stoljeću u vojnom je pogledu izdvojena iz vlasti hrvatskog bana i Hrvatskoga sabora, i podčinjena je vrhovnom zapovjedništvu nadvojvode Karla i Ratnog vijeća u Grazu.
Bez obzira na novčanu potporu unutarnjo-austrijskih staleža, financiranje Vojne krajine nije potpuno učinkovito. Umjesto uporabe plaćenićkih postrojbi, vojni krugovi u Grazu nastoje primijeniti druga rješenja za vojnokrajišku obranu na opustjelim područjima Hrvatske. Već 30-ih g XVI. stoljeća Dvor je odlučio podijeliti zemlju i određene povlastice novim doseljenicima (uskoci, prebjezi) na žumberačkom području, koji su zauzvrat trebali služiti u carskoj vojsci. Jamčeći posebne povlastice, dajući im status slobodnih seljaka, Beč je istodobno pokušavao zadržati i preostalo domaće stanovništvo. Za razliku od plaćenih posada u pograničnim utvrdama, ovi su krajiški borci bili organizirani u 10-ak i više vojvodstava po jednoj kapetaniji.
Početkom studenoga 1630. vladar izdaje Vlaški statut tzv. Statuta Valachorum koji je regulirao odnos vlaških doseljenika iz Osmanlijskog Carstva prema vojnim zapovjednicima, njihove obveze i prava na unutarnju samoupravu. Stvaranjem novoga, vojnog staleža krajišnika, polako se ostvarivao proces izdvajanja krajiškog teritorija od vlasti Hrvatskog sabora i bana.
Tijekom XVII. stoljeća slijedi razdoblje razmjernog mira, u kojem su iz Bosanskoga pašaluka provaljivali tek manji vojni odredi. Uspješnim ratom koji je uslijedio nakon turskog poraza pred Bečom 1683., oslobođen je veći dio teritorija Hrvatskog kraljevstva. Bez obzira na to što je Vojna krajina izgubila svoju osnovnu obrambenu namjenu, vojnokrajiški se sustav i dalje održao, dapače je i proširen na prostor Slavonije i Banata. Razlozi održavanja vojnog sustava su u njegovim centralističkim i apsolutističkim mogućnostima za habsburško prijestolje te u potrebi brzog prikupljanja jeftine i brojne vojske.
Sredinom XVIII. stoljeća uslijedio je proces temeljite reorganizacije Vojne krajine po uzoru na carsku vojsku i njezine regularne pukovnije. Godine 1737. dolazi i do formalnog ukidanja Vlaškog statuta. Ukinute su sve dotadanje kapetanije i vojvodstva. a umjesto njih slijedila je raspodjela Vojne krajine na generalkomande, pukovnije i satnije. Tako su Križevačka i Đurdevačka pukovnija odsad činile Varaždinsku krajinu; Lička, Otočka, Ogulinska i Slunjska pukovnija Karlovačku krajinu; Gradiška, Brodska i Petrovaradinska pukovnija Slavonsku krajinu, a Prva i Druga banska pukovnija Bansku krajinu.
Dok je u Vojnoj krajini nakon 1767. svaki dvanaesti stanovnik služio kao vojnik, to je za ostali dio Habsburške Monarhije vrijedilo tek za svakoga šezdesetdrugog stanovnika. Krajišnici su ubuduće nastupali kao profesionalni vojnici, spremni za pokret na sva europska ratišta. U Krajini je tijekom stoljeća nastalo mješovito stanovništvo autohtonih Hrvata i prebjeglih hrvatskih kmetova kao većinskog naroda, te brojnih vlaških prebjega i manjeg broja srpskih izbjeglica.
Usprkos brojnim zahtjevima Hrvatskoga sabora, Vojna je krajina razvojačena tek 8. VIII. 1873., a odluka o ponovnom ujedinjenju s maticom zemljom donesena je 15. VII. 1881. (Wikipedia kraj citata)