Sabrana djela posjetioca ovog sajta

Po meni je potrebnije imati senzibilnost nego talenat, da bi se pisala poezija. Rijetko ko nije nikad, ali baš nikad napisao ili bar pokušao napisati pjesmu. Gotovo svi to radimo u doba rane adolescencije, a neki opstaju tokom cijelog puberteta. To su godine pojačanog senzibiliteta kada je čovjek veoma osjetljiv, reaguje na svaku promjenu i na svako dešavanje oko sebe. Ono što je najbitnije, reaguje snažno i iskreno.
Mislim da pjesnici ne odrastaju u stvaralaštvu tako što pišuci razvijaju talenat, već jednostavno razvijaju sebe (dijelom i kroz svoje pisanje, naravno), a samim tim i njihova poezija postaje bogatija. Nema loših pjesama, gotovo svaka će pronaći svog slušaoca, a kad smatraš da je nečija pjesma loša to samo znači da je tvoj senzibilitet mnogo jači od autorovog pa ti napisano djeluje sirovo ili neukusno, ali kao što rekoh i takva pjesma pronađe put do sebi srodne duše ispunjavajući svoj smisao. Zašto bilo kome uskraćivati osjećaj ugodnosti ili senzitivnog prepoznavanja?
Mislim da talenat mnogo veću ulogu ima kod pisanja proze. Ona traži mnogo više truda, možda malo, ali samo za nijansu manje, senzibiliteta, ali zato veoma razvijenu moć zapažanja, čvrst životni stav, obrazovanost, urođenu znatiželju i mnogo drugih aspekata koje će talenat (ili upornost u istrajavanju, neprekidan i neumoran rad) na kraju povezati u jednu smislenu interesantnu i nadasve poučnu cijelinu.
Gospodin Vorkapić je odličan primjer talentovanog stvaraoca, koji kroz neiscrpnu istrajnost u radu potvrđuje i razvija svoj talenat do nivoa koji se u ovom trenutku ne može ni nazreti. Uvod u jedan od njegovih romana koji sam nedavno pročitao odaje njegovu neiscrpnost koja proizlazi iz jake motivisanosti, ali i spremnost da se uhvati u koštac sa veoma težkom i napornom građom koja traži sublimaciju mnogih aspekata, a samim tim iziskuje mnogo energije i savršenu koncentraciju da bi talenat dobio prostora i sklopio sve kockice u jedan lijep i očaravajuc mozaik. U njegovu stvaralaštvu talenat igra i odigraće najznačajniju ulogu, a ja ne sumnjam da će ishod biti mnogo veličanstveniji nego što to i sam Milan predpostavlja.
Ja sam cijeli život ostao na nivou poezije i nekih sramežljivih pokušaja proznog predstavljanja koji su se viže svodili na poeziju u prozi i nedovršene, tačnije tek započete radove. Esej je najozbiljniji prozni rad koji sam uspio s manje ili više uspjeha iznjedriti. Ne smatram se talentovanim, tek možda malo više senzibilnim čovjekom. S obzirom na to pozivam te da pokušaš ponovo pisati pjesme. Spusti gard, otvori prozore, skuvaj kafu, sjeti se sebe nekad, pogledaj se kroz vreme unapred, šta želiš i za šta nikad nisi imala dovoljno hrabrosti i opet ćeš imati svesku koju ćeš nositi svuda sa sobom i koja se najvjerovatnije nikad više neće izgubiti. Naša dijela i naše riječi žive mnogo duže od nas samih. (Kompar)

Milan Vorkapić SVADBENICI