Gornjekarlovačka Eparhija
Gornjekarlovačko vladičanstvo dobilo je ime po gradu Karlovcu, a obuhvaća dijelove Banije, Korduna, Like, Krbave, Gorskog Kotara i Istre, koje su  Srbi naselili još u15. stoljeću.
Аrhijerejsko namijesništvo plaščansko
Drežnica, Gornje Dubrave, Dubrave, Jasenak, Lička Jesenica, Munjava, Ogulinska, Peroj, Plaški, Ponikve, Pula, Rijeka, Srpske Moravice, Tržić, Crikvenica

Sv. Sava gornjekarlovački

Eparhija na čelu sa svojim Episkopom Gerasimom proslavlja 17. jul dan Sv.sveštenomučenika Save gornjokarlovačkog.
Nakon što se sjedište episkopije gotovo trideset godina selilo iz jednog mjesta u drugo, iz Medka u Komogovinu, pa u Gomirje, konačno 1721. Danilo Ljubotinja seli sjedište u Plaški ˝sagradivši drvenu kuću za vladičanski dvor˝. Bitan faktor za odabiranju Plaškog za sjedište odigrala je gotovo konstantna borba protiv unije koja će potrajati u daljnjih pola stoljeća od preseljenja. U malenom Plaškom, naseljenom uglavnom pravoslavnim stanovništvom i okruženom selima koja su jednako tako naseljavali uglavnom pravoslavni, episkopi su se mogli osjećati sigurnijima i zaštićenijima od pritisaka vlasti nego da su boravili u kakvom  većem središtu poput Karlovca ili Ogulina. Osim toga Plaški je bio izvanredno geografski smješten na spoju triju velikih teritorija gusto naseljenih pravoslavnima, istočnom Likom na jugu, Gorskim kotarom na zapadu i Kordunom i Banijom na sjeveru - odvojenih slunjskim pojasom naseljenog dobrim dijelom hrvatskim katoličkim stanovništvom. Za razliku od Gomirja, koji je bio samo maleno selo bez i jednog organa vlasti, Plaški je ipak bio sjedište  Kompanije pod Ogulinskom pukovnijom.
Spomenuti episkopski dvor Ljubotina zapravo ne gradi iznova, već ga kupuje od ˝maisztora Juricze˝ iz Donjeg Lapca i prenosi u Plaški, na zemlju koju je Mihajlo Vezmar poklonio parohiji plaščanskoj  za ozdravljenje svoga sina Radovana.
Izvor:
Saborna crkva Vavedenja Presvete Bogorodice u Plaškom, SKD Prosvjeta,

Episkopski dvor i crkva

Plaški će ostati sjedište episkopije sve  do 1941. Ubojstvom  Episkopa Save Trlajića, kojeg je SPC proglasila svetim sveštenomučenikom, od strane ustaša Plaški je prestao biti središtem Eparhije.

Gerasim Popović, Episkop gornjokarlovački              
Gerasim Popović – mirsko mu je ime bilo Zoran – rođen je 15. februara 1972. u Gornjem Liplju. Završio je bogosloviju "Sv.Tri jerarha" u manastiru Krki, a potom Moskovsku Duhovnu Akademiju. Kao učenika trećeg razreda bogoslovije zamonašio ga je sadašnji mitropolit dabrobosanski Nikolaj. U čin đakona rukopoložen je na svetog Arhangela Mihaila 1991, a u čin jeromonaha rukopoložio ga je mitropolit zagrebačko-ljubljanski i sve Italije G. Jovan, 5. oktobra 1998. Te godine postaje iguman manastira Krke.
Na manastirsku slavu Sv Arhangela, 2003. god.  episkop dalmatinski G.G.Fotije odlikuje ga činom arhimandrita. Kao starešina manastira zalagao se za obnovu manastira, bogoslovije u kojoj je i predavao od njenog obnavljanja 2001. godine. Uspeo je da oko sebe okupi mlado bratstvo.

U nedelju 25 jula, 2004.godine u manastiru Gomirje, hirotonisan je novoizabrani Episkop gornjokarlovački G. Gerasim (Popović), doskorašnji iguman manastira Krke . U toku Svete Arhijerejske Liturgije, Njegova Svetost Patrijarh srpski G. Pavle izvršio je rukopoloženje Episkopa Gerasima. uz sasluzenje velikog broja Arhijereja, jeromonaha i sveštenika.
Čin narečenja koji je predhodio hirotoniji, izvršen je u subotu 24. jula u 18,00 časova. Nakon dolaska Njegove Svetosti Patrijarha srpskog G. Pavla u 17,00 časova služena je doksologija, a zatim je Njegovo Preosveštenstvo Episkop dalmatinski G. Fotije, u svojstvu domaćina besedom pozdravio Patrijarha , sve prisutne Arhijereje i ostale goste. Pored Njegove Svetosti Patrijarha srpskog G. Pavla i Episkopa dalmatinskog G. Fotija, u činu narečenja i  bogosluženju učestvovali su brojni Arhijereji: Mitropolit zagrebačko - ljubljanski G. Jovan, Mitropolit crnogorsko - primorski G. Amfilohije, Mitropolit dabrobosanski G. Nikolaj, Mitropolit ohridski G. Jovan, Episkop sremski G. Vasilije, Episkop bački G. Irinej, Episkop bihaćko - petrovački G. Hrizostom, Episkop osječko - poljski G. Lukijan, Episkop srednjoevropski G. Konstantin, Episkop zapadnoevropski G. Luka, Episkop vranjski G. Pahomije, Episkop Šumadijski G. Jovan, Episkop slavonski G. Sava, Episkop dalmatinski G. Fotije, Episkop budimljanski G. Joanikije, Vikarni episkop jegarski G. Porfirije,  Episkop znepoljski G. Nikolaj, vikar bugarskog patrijarha Maksima, Vikarni episkop humski G. Maksim i umirovljeni Episkop zahumsko-hercegovački G. Atanasija, uz sasluženje velikog broja jeromonaha, sveštenika i đakona.
Svetoj Arhijerejskoj Liturgiji prisustvovalo je veliki broj  vjernika iz cijele Hrvatske i Bosne i Hercegovine kao i mnoge zvanice, predstavnici rimokatoličke i baptističke crkve, predstavnici Vlade R. Hrvatske i Vlade R. Srbije. 

Srpsko-pravoslavna crkva u krajevima Karlovačkog vladičanstva

VLADIKA LJUBOTINA UTVĐUJE VLADIČANSKU STOLICU U PLAŠKOM 1721. GODINE

Vladika Ljubotina prebivao je dotle u Gomirju, a god. 1721. premjesti vladičansku rezidenciju u Plaški, sagradivši tu drvenu kuću za vladičanski dvor. Plaščanska opština dala mu je zemljište za dvor i za baštu. Ovaj stari dvor bio je na  istom mjestu, gdje je i današnji , a više njega bila je sara drvena ckvica Sete Bogorodice i uza nju parohijalna kuća. I zbog ovoga neko je tužio vladiku, a biće najprije da ga je tuđio senjski biskup. Godine 1724. izašalje đenerao Rabata komesiju u Plaški, koja je htjela oduzeti od vladike zemlju, što mu je darovala opština i srušiti novi dvor. Kad je vidio narod, šta se tu godi, skoči i otjera komeseriju iz Plaškog. Da li je vladika Ljubotina podigao vladičansku stolicu u Plaškom od svoje volje, ili je to uradio poslije kakvog saborskog ili sinodskog zaključka,  za sad ne umijem da kažem. Vladika Ljubotina upravljao je Karlovčkijem Vladičanstvom punijeh 25 godina. Preživio je pet mitropolita, koje je i on birao. Ne mogoh naći, ni gdje je umro, ni gdje je sahranjen. Najprije će biti, da je umro u Plaškom, i da je bio sahranjen u staroj crkvi, pa da mu je vladika Jakšić prenio kosti u novu crkvu, kad je sagrađena; jer u raci plaščanske crkve , nalaze se jedne kosti, za koje se ne zna čije su.

O unutrašnjoj, eparhijskoj upravi slabo se šta zna. Blo je najviše muke od svake ruke. Narod se čvsto držao uza svoga vladiku i uza svoje sveštenstvo, pa je tako odolijevato, i ako s mukom, svijem tijem nevoljama. Biskupi su samo čekali da se rat svrši, pa da oni nastave svoj posao oko unije. Jer to je bila uprav glavna briga svjeh vlasnika, velikih i malijeh. To nam svjedoči i već dobro poznatai đenerao Rabatga u jednom izvještaju od 29. juna 1729. na Ratni savjet, gdje veli đenerao, da smo mi Srblji strašni stvorovi:"dieceses eine schreckliche Materie die Schismatici", - pa dodaje, kako treba s toga ozbiljno raditi za uniju, ali oprezno i delikatno, pa svakom zgodonom prilikom namještati po nekog unijata za sveštenika, te tako sve polagano i tiho uvesti svuda u uniju.... I tako čim umre vladika Ljubotina, nastanu odmah na novo unijatska nasilja u ovome vladičanstvu...

Karlovačko i Kostajničko Vladičanstvo podvlašteno je silom unijatskom vladici Teofilu Pašiću od 1739. – 1744.  O vladici Pašiću i danas se spominje po narodu u Lici. Sačuvala su se još i danas tri stiha od jedne narodne pjesme a ta su:

"Ne boji se Pašiću vladika:
Pašamana Radošević đaka,
Već lopate Polovine Marka."

A evo šta ovo znači: došao Pašić u Medak, pa tu na svaku ruku okretao, kako bi narod dobio za se, ali mu je mnogo smetao neki  đak Radošević, iz bogate kuće, koji se lijepo nosio, i  odijelo mu je bilo iskićeno pašamanom (srmom). Onaj je đak prepirao se sa vladikom, pa mu je prijetio, a narodu je govorio, da vladike ne sluša. Iz Metka zađe Pašić od popa do popa, pa ih stane redom nagovarati i snubiti, da se pounijate, i da se njemu pokore, pa tako dođe i popu Marku Plovini u Ostrvicu; a zateče ga na guvnu, gdje vije  žito.
Vladika stane i popa Marka nagovarati, ne bi li poigrao uz vladičinu notu, ali pop Marko desio se na kratko nasađen, pa čim čuje riječ unija i o papi, a on podbije onu lopatu, što je vijao žito njome, te vladiku poklopi pa opali govoreći:"To ti je, sveče, unija a ovo ti je papa!"

Vladika se natisne, pa bježi i bez kape i bez konja, i više se nikada ne povrati u Liku.Narod spjeva  popu Marku pjesmu, ali je ne mogoh dobiti cijele, a sigurno je bila dulja. I pop Marko pao je bio pod sud zbog  Pašića.

Pašić, taj sjedinjeni svetac i službenik biskupa Bencona bijaše "čovjek rđava značaja i raskošne naravi te nije bio podoban unaprijediti crkvene unije". To je bio vrlo nemoralan čovjek. Sam je o sebi pisao zagrebačkom biskupu, kako mi reče g. Lopašić, "da je u njega nečastivi đavo smjestio se." Iste one vlasti, koje ga eno silom natiskoše Srbiljima za vladiku, i koje se unj onako ozbiljno pouzdaše, za kratko vrijeme zbaciše ga i sa marčanskog vladičanstva, pa ga i zatvoriše u Lavovu 1755., odakle pobjegne u Rusiju, varajući, tamo, da nije ni bio nigda  unijat.

Punijeh pet godina dana, poslije smrti vladike Ljubotine, trajale su Pašićeve komedje i štokakve jezuitske spačke, pa tja i zakonski članci stvarani su – dok je Karlovačko vladičanstvo opet dobilo svoga zakonitoga, pravoslavnog vladiku. I za cijelo to vrijeme osta narod sa svojijem sveštenstvom postojan u svojoj svetoj pradjedovskoj vjeri, te se ne dade: ni zastrašiti, ni zamamiti, ni pomesti, ni na stranputice navesti. Ala je ovo divan primjer za nas, za današnje potomke našijeh slavnijeh prijedaka! Naši pradjedovi iskupiše viteški svoju vjeru i svoju Srpsku Crkvu svojom junačkom krvlju!

Za Karlovačko-senjsko Vladičanstvo posveti patrijarh 25. aprila 1742. god. za vladiku svoga  đeneralnog vikara, Pavla Nenadovića, i predloži ga carici radi potvrde. Ali potvrda ne stiže pune dvije godine..

U saborskoj sjednici od 5. marta 1744. god. bude najprije proglašena potvrda patrijarha Arsenije IV za karlovačkog mitropolita, a za tijem bude patrijarh prisegnut običnom prisegom. Sjutradan bude proglašena u Saboru caričina potvrda narodnijeh privilegija. ...

Velike su zasluge vladike Nenadovića za ovo vladičanstvo, kojijem je on upravljao svega pet godina kao vladika. On je prvi vladika, koji je inštaliran i koji je tijem priznat i od hrvatskijeh vlasti u Zagrebu. Došavši amo iz mitropolitskog dvora, imao je velikog ugleda i kod vlasti i kod svog naroda, pa je on umio pribavi ugleda i važnosti svojoj Crkvi i svome svešenstvu. Uzevši Jakšića k sebi u dvor, spremio ga je tijem sebi za dostojnoga našljednika u vladičanskom dostojanstvu. Z ono pet godina, što je bio ovdje, upoznao je ovaj narod, "svoje poslušljive ovce", pa ga je vrlo zavolio, te mu je ostao prijatelj i zaštitnik za svijeh dvadeset  godina svoje mitropolitske uprave. Sami Božji promisao poslao je ovamo vladiku Nenadovića poslije Pašića, da nam utvrdi naš duhovni grad, što no ga moćni protivnici onako na silu, iza našijeh leđa htjedoše osvojiti poslije smrti vladike Ljubotine. I taj isti  grad evo do danas sačuva i obarani među bliže po miliona krštenoga naroda: što srpskoj kapi ime ne pogibe; što se krsna svijeća ne ugasi; što se božičnja voštanica ne prelomi; što nas danas naša velika majka, sveta Pravoslavna Crkva, ne proklinje svojijem mlijekom, da je njezini sinci iznevjeriše i da je samohranu ostaviše! ...

Braćo sveštenici! Na svijetijem liturđijama sjećajmo se blagodarno našijeh privijeh nastavnika i blagodarimo Božjem promisli, što nam u "ljute dane" posla mudre arhijereje: Ljubojevića, koji upisa ovo vladičanstvo za člana Srpske Mitropolije; Ljubotinu, koji ga sačuva od svakijeh napada, od proganjanja i preziranja, i Nenadovića, koji ote ovo vladičanstvo od Pašića i od njegovijeh silnijeh zaštitinika; koji posluša Svetoga Apostola Pavla: "te uze sva oružja Božija i obrani se u zli dan". (Efes. VI. 13-16.)

Licem na Svetoga Jovana 1748. umre u Karlovcima patrijarh i mitroplit Arsenije IV.  Šakabent. Na Saboru 27. avgusta iste godine izabran je za arhijepiskopa i za mitropolita aradski vladika, Isaija Antonović, a valja da sveti Sinod zaključi, da se na Aradsko Vladičanstvo premjesti vladika Nenadović, na tom Saboru bili su kao poslanici  iz Karlovačkog Vladičanstva: gomirski iguman, Teodor Miletić, budački proto, Simeon Živković i konjički kapetan,  Jovan Trbojević iz Plaškog. Čim ovi poslanici doznadu da je vladika Nenadović premješten, zamole oni odmah sjutradan novog mitropolita i "svešteni Sabor narodni", da bi mjesto vladike Nenadovića, kojega poslanci i molbenici do neba pohvališe, postavjen bio ovdašnjeg vladiku gomirski jeromonah, Danilo Jakšić, a to za to što: "najčasniji gomirski jeromonah, gospodin Danilo Jakšić, ne samo što se drži svoje kaluđerske dužnosti, nego ujedno djelom potvrđujući, da je životom i vladanjem mnogijem za primjer, pokazao se on  za našu svetu Crkvu i za naš narod, još za pokojnoga gospodina našega vladike Danila, a isto tako i uz današnjega našega, preosveštenoga gospodina vladiku, od mnogo godina veoma i znamenito zaslužan, i s dana na dan sve se večma pokazuje, kao što je pomogao ugušiti bunu, koja se zbila u Karlovačkom Đeneralatu zbog nedavno nastale reforme; na što je dobrog i hrišćanskog vladanja i življenja, i što je mirnoga opohađanja, ne samo da je imenovan za vrijeme, dok je naš sadašnji vladika odsutan iz vladičanstva, za namjesnika vladičanskog dostojanstva, nego je on u tom pohvalno i poslužio. I s toga sva ova svojstva spomenutog jeromonaha, gospodona Danila, preosveštenome gospodinu arhijepiskopu i sveštenome Saboru pristojnom čašću prestavljajući, najsmernije molimo u ime svega sveštenstva i naroda Karlovačkog Vladičanstva: da bi blagoizvoljeli gospodina Danila za vladiku pomenutog Karlovačkog Vladičanstva postaviti, budući da je naš domorodac i stanje vladičanstva bolje od drugijeh pozna, a još 1741. kanio ga je blaženo preminuli patrijarh za vladiku postaviti, da nije prije toga i među tijem sadašnji naš gospodin vladika izabran bio".

Ovako su evo molili i ovako su preuznosili saborski zastupnikci mladoga gomirskoga kaluđera Danila; a bio je tada u 33. godini. Lijepa je ovdje slika i u tome, što je ovu molbu i pisao i potpisao Danilov učitelj i iguman, otac Teodor Miletić.

Ovaj pobožni i rodoljubivi vladika upravljao je ovijem vladičanstvom, što kao  administrator, a što kao vladika 21 godinu i  šest mjeseci. Za cijelo to vrijeme trajala je borba sa državnijem vlastima i sa hrvatskijem plemstvom, i zbog unije i zbog samoga opstanka Pravoslavne Crkve, u ovijem krajevima, a sve uz naše privilegije, koje je i carica Terezija onako svečenao potvrdila i proglasiti ih zapovidjela.

Vladika Jakšić, četvrti Karlovački vladika, rodio se na sami Božić 1715. u Srpskijem Moravicama, kod Gomirja, i to od težačkijeh roditelja:oca Mileta i matere Stojne. On je kao dijete  došao u manastir Gomirje i tu je sve izučio, što je naučio. Osim svoga manastira nije nigdje više bio u školi. To i sam potvrđuje u zapisu, što ga potpisa i ostavi 30. avgusta  1763. u jabuci na zvoniku plaščanske crkve, gdje reče: "učiv se božestvenago pisanija u monastirju Gomirju, stojećem u ogulinskom regimentu, v nemže i postrIžen biv v čin monašeski, i vo stepen sveštenstva rukopoložen ot preosveštenog gospodina episkopa Danila Ljubotine u deventaestom ljetu vozrasta mojego".

Jakšić je i kao iskušenik i kao jeromonah neprestano bio uz vladiku Ljubotinu, na dvoru u Plaškom, i poslije smrti ovoga vladike, eno ga je patrijarh Arsenije po svjedočanstvu malo prije  spomenutijeh saborskijeh zastupnika kanio postaviti za vladiku ovog vladičanstva. Za vrijeme Pašićeva vladikovanja bio je na parohiji u Sjeničaku, te je tu odbio Pašića, kad je doša o da se narodu nametne. Kad je došao Nenadović za vladiku, ostao je Jakšić i kod njega na dvoru, te ga je svuda pratio po vladičanstvu, a pomagao mu je eno i bunu utišavati, koja je bila buknula zbog novijeh graničarskijeh uredaba. Kad je vladika Nenadović pošao na Sabor 1748. postavi Jakšića za svoga egzarha i ostavi ga mjesto sebe na upravi. A kad je Nenandović izabran 1749. za mitropolita, proizvede Jakšića za arhimandrita...

U sinodskoj sjednici od 16. juna 1750. zaključeno je: da se  Lika i Krbava podvlaste Karlovačkom Vladičanstvu, a Sjeverinsko Vladičanstvo da se spoji sa ostatkom Kostajničkog Vladičanstva, a to je od vode Gline, pa dolje već do Dubice i  do Jasenovca. Tako je Karlovačko Vladičanstvo zasizalo sve četiri regimente karlovačkog Đeneralata i Baniju do vode Gline. A kasnije dekretom Marije Terezije od 15. januara 1757. podvlašten je pod ovo vladičanstvo i Trst.

Za ovo ovako zaokruđeno vladičanstvo izabere sveti Sinod, u sjednici dne 3. jula 1750. arhimandrita i administratora Jakšića, za vladiku, ali prije da plati u pomoć Arhijepiskopiji 2000 for. "va trapezu po osvjaščeniji" i onda već sve ostale takse...

Ujedno je zaključio sveti Sinod: nove vladike zakleti, ako bi se koji pounijatio, da ne smije ništa iz dvora uzeti, nego da se na njegovo mjeso postavi pravoslavni vladika; da će živsti kaluđerski i da ne će jesti mesa...
Poslije svega ovoga posvećen je Jakšić za vladiku u manasiru Rakovcu dne 4. novembra 1751. instaliran je u Plaškom 19. avgusta 1752. , gdje je naprasno i umro 27. januara 1771. Sahranjen je u svojoj zadužbini, u novoj plaščanskoj crkvi...

Gubitak Žumberka i teški prijekor, što no ga dade Srpska Hofdeputacija vladici Jakšiću, nije ovaj sveti muž dugo preživio. Vrativši se kući sa Sinoda pred Uskrs 1770. nađe u vladičanstvu veliko nezadovoljstvo zbog izbora mitroplolita Đorđevića, i zbog nekijeh saborskijeh zaključaka. Narod je javno žalio, što Jakšić nije izabran za mitroplita. Po narodu je pukao glas da će novi mitropolit sve pounijatiti… Svak je držao: da je živ mitropolit Nenadović, e se to ne bi tako dogodilo. S druge strane navali Đeneral-Komanda na vladiku, da se drukčije zaokruže parohije, pa da ih manje bude; a onda da oficiri pregledaju crkvene kase… Vladika odbije oba đeneralova zahtijevanja,pričajući se, da nije mudro takove novosti naglo uvoditi. A što se parohija tiče, to odbije s toga, što bi kroz to ostalo mnogo sveštenika bez hljeba…

O Svetom Iliji ode vladika u Trst, da opet miri zavađene Srblje i Grke. Iz Trsta se povrati u Plaški 31. juna i  ostane tu do pod jesen. U oktobru ode u Medak, da požuri dograđivanje vladičanskog dvora i kapele u dvoru, što je započeo zidati istoga ljeta. Iz Metka se povrati preko Kosinja u Plaški, odakle pisa (12.nov.) kaluđeru Janićiji Milojeviću, koji je u Metku upravljao dvorom i ostalijem gospodarstvom, gdje mu najprije reće kako je putovao. "Ja sam – reče vladika – juče ovden došao i kako sam išao, Bog je dao, da na putu nijesam ostao; na desnoj nozi nijesam donio čizme ni čarape, a a na lijevoj jedva da sam donesao".  A jedva dva mjeseca kasnije, pišući u Gomirje igumanu Aleksiću, reče mu i to u pismu od 24. januara 1771. "Mene juče na noć uhvati groznica, a kako bude okonačati se, Bog zna". I čisto, kao da je vladika slutio, e će se zlo okončati, jer već treći dan 27. januara umrije naglo i iznenada ovaj sveti vladika i rijetki čovjek; a umrije tako reći u najboljoj svojoj snazi – taman bijaše navršio na Božić pedeset i pet godina. Po narodu od jednom puče glas, da se vladika sam otrovao, i to za to, što sup o caričinoj zapovijesti došli iz Senja "kranjski popovi", dam u otmu novu plaščansku crkvu i da je posvete na svoj zakon. Ali vladika čim je za to saznao, da je krijući po noći osvetio crkvu na pravoslavni zakon, i tako pretekao "kranjski popove". Ovi ga tuže u Beč, a otuda da su poručili vladici: ili neka sam dođe u Beč, ili neka otkroji tgri opute s leđa i pošalje ih u Beč. A vladika da se onda na to otrovao, ali se i posvetio! Ovo narodno predanje još je i danas živo po cijelom vladičanstvu, a osobito po Plaškom. Narod ovoga vladiku i danas zove "sveti vladika Jakšić", i od svijeh ostalijeh vladika ostao je on u najljepšoj uspomeni kod našega naroda. U mitropoliju zabilježeno je, da je Jakšić umro od "angine”.

Iz svega, što sam do sad napisao o vladici Jakšiću, lijepo se i jasno dade razabrati, da je ovo bio vanredan čovjek. Od prostijeh težačkijeh roditelja; kao skroman gomirski kaluđer – bez ikakvijeh škola i bez redovnijeh nauka, uzdiže se on u svojoj 36. godini do vladičanskog dostojanstva, a po želji i na molbu samoga naroda iz ovoga vladičanstva. Svojijem, zaista vladičanskijem vrlinama, steče on opštega glasa i povjerenja kod svega srpskoga naroda u ovoj Mitropliji; jer eno mu narod namijeni na Saboru 1769. i mitropolitsko dostojanstvo… Kao vladika bio je revan, tačan, pravedan, milostiv, nevaljalijem vrlo strog. Svoju dijecezu obilazio je svake godine. Tom bi prilikom ispravljao sve mane; pregledao i odobravao crkveno-opštinske račune i inventare. Ni jedna opština nije smjela ni poture od gotovijeh novaca potrošiti bez njegove dozvole. Istrebljavao je u svome narodu rđave običaje i neporebne stroškove.

Vladika Genadije Dimović (1786 – 1796)  Ovaj revni i vrijedni vladika rodio se u Šikleušu – u Baranji 1710. Bio je postrižen i jeromonah manastira Rakovca, pa je kao vojnički sveštenik dugo hodao po vojsci uz đenerala Ljubibratića. Kad je ostario, ostavi se vojničke službe i povrati se u svoj manastir, gdje je 31. jula 1781. proizveden za arhimandrita i nastojatelja istog manastira u svojoj 71. godini. Instaliran je u Plaškom 8. oktobra 1786 godine, gdje je i umro ovaj "revnitelni episkop" u 86. godini života dana 20. decembra 1796. Sahranjen je u vladičanskoj grobnici, u plaščanskoj crkvi, pored vladike Jakšića.

Vladika Genadije , osmi Karlovački vladika, prvi je pokrenuo, da se vladičanska stolica iz Plaškog premjesti. Najprije je molio 1787. da se sagradi još jedna rezidencija za Baniju i to u Petrinji, ali ta je prošnja odbijena reskriptom Ratnog Savjeta od 10. marta 1787. Kašnje je eno na Temišvatskom Saboru predloženo, da se vladičanska stolica prenese u Karlovac, ali ovaj prijedlog nije ni Sabor potpomogao "što je s velikim troškom skopčano i na to nikakvog fonda nema..." Naravno da vladika nije mogao naći ni načina ni sredstvava... pa tako je vladičanska rezidencija ostala i nadalje u Plaškom, a osim toga i Karlovac je tada imao jedva 130 pravoslavnijeh duša i smatrao se kao filijal parohije u Tušiloviću... Vladika Genadije umro je u Plaškom. Sahranjen je uz blaženog Jakšića.

Odmah poslije smrti vladike Genadija, licem na Svetog Savu 1797. sastane se u Plaškom više sveštenika i prota, pa tu napišu molbu na mitropolita Stratimirovića, gdje moljahu da bi "naš prevelebni otac arhimandrit Janićije Milojević za episkpa opredijeljen bio... " A za razlog svojoj prošnji navode molitelji:

"Nužda prijeka nas pobuđuje da zakucamo na vrata milosrđa vaše ekselencije i da samo nešto javimo, kako naš klir i narod vapije i žedan je posjete, blagoslova i pouke arhijerejske, čega smo svega lišeni i na da sve škola; a svemu su tome uzroci: što po smrti svetopočinulog našeg gospodina episkopa Danila Jakšića, naše Krajine domoroca – sva četiri gospodina episkopa, naše hude, to jest bregovite i kamenite prijedjele, sposobni ne bili, da bi crkve i narod posijetili i škole ustrojili; jer kolima po našim krajevima ne može se prolaziti, a po vrhovima na konju jahanje bivšim episkopima trudno se viđalo. Zbog toga su neki revnovali, kako bi se u svoje obikle prijedjele povratili, što su i postigli. A ovaj skoro preminuli naš episkom i umro je, da nigda nije po eparhiji svoju arhijerejsku dužnost ispuniti mogao, to jest bez kola. I tako škole opustjele, bezakonje umnožilo se ".

Ali sve to nije pomoglo. Milojević nije postao vladika, jer je nastalo vrijeme gdje su "nemeši" (plemići) postajali vladike.

Stefan Blagorodni od Avakumović, deveti Karlovački vladika (1798-1801) starinom je rodom iz Komorana...Otac mu, Nikola, bio je baron u Sentandreji.  Čim je preosvećeni vladika Stefan stigao u Plaški, u svoju novu rezidenciju, tako mu se Plaški zazrio, da je samo dva tri dana tamo ostao. Priča se da je rekao: "Ta ovde ne bi ni medvedi živeli!" On odmah preseli sa svijem u Karlovac, najmivši tu za sebe i za kancelariju poseban stan u kući trgovca Malivuka. U karlovcu se i instalirao 24. maja, i već poslije šest dana objavi vladika pod Dijecezi, da odlazi na krato vrijeme u Beć...

Na Sinodu, što je držan mjeseca jula 1801. vladika Avakumović bude premješten u Temišvar, a za vladiku na ovo vladičanstvo izabran je grgeteški arhimandrit

Petar Jovanović, Vidak (1801.-1806.)
On je prvi uvidio, da slab o pomaže narodu što sveštenstvo propovijeda, poučava, čita vladičanske poslanice ili Rajićeve propovijedi samo odraslom narodu, što ga dođe nedjeljom i praznikom u crkvu, a kod kuća ostaju djeca i odraslija mladež bez svake pouke, pa tako uzrastaju u divljači, ne videći ni crkve ni sveštenika dok ne dođu na vjenačnje. Revni vladika uvidi, da kod djece treba početi narodnu obuku, a ne kod baba i starace. S toga on izda 15. maja 1803. broj 99. znamenitu naredbu po kojoj:

"Svakoga će paroha, a kad je ovaj prepriječen – kapelana ili đakona, prva dužnost biti, osim toga, što mora odrasle svoje parohijane u svako vrijeme i na svakom mjestu učiti naukom svojom i od strašnih grehova odvraćati i na put istine dovoditi: još i svu djecu obojega pola parohije svoje bez izuzetka, mušku od 6.do 17., a žensku od 8. do 16. godine, dogovorno sa nadležnom kompanijskom komandom, svake nedjelje i praznika, osobito u ljetno vrijeme, u crkvu sabrati dati, i tu pređe božanstvene službe od 9 do 10 sati u hrišćanskoj nauci obučavati."

I što je najvažnije, ova naredba vladike Vidaka važi i dan današnji.

Vidak je upravljao ovijem vladičanstvom zvanično do 28. nov. 1806. Grdna je šteta, što je ovaj revni episkop ovako brzo otišao odavdje. U sred najozbiljnijeg rada morao je prekinuti. Kamo lijepe sreće, da ga je mitroplit Stratimirović ostavio ovdje do njegove smrti! Bijaše to čovjek slabunjava zdravlja, pa valjda i zbog toga nije mogao podnijet oštru klimu kapelsku u Plaškom.   

Mojsije Blagorodni od Miojoković, jedanaesti Karlovački vladika (1807-1823), proveo je u ovome vladičanstvu:što kao pridvorni kaluđer i konzistorijski belježnik, a što kao administrator mjesto vladike Avakumovića i najposlije, što kao zakoniti vladika, punijeh trideset godina, te je po tome mogao dobro poznavati ovdašnji naš narod...

Francuzi biše i prođoše, ali u ovome vladičanstvu osta poslije njih grdna jedna nevolja, koju je stvorio vladika Mijoković za njihove vlade. Kako je za to vrijeme sam bio i vladika i mitropolit, te nije nikome davao računa o svojijem djelima, umnoži vladika broj sveštenstva bez svake mjere...Tako je prije Francuza broj parohija osim manastriskijeh iznosio 133, a poslije Francuza bilo je ravno 150... Vladika je dijelio parohije po mitavi. Bilo je kapelana, koji su rukopoloženi prije 10 i 15 godina, pa ne dobiše parohija, a neku su dobili čim su rukopoloženi. Ali kod svega toga vladika nije mogao sve kapelane namjestiti ni na petinu parohijskih prihoda; bilo ih je dosta bez svakog parohijskog užitka onako kod svojijeh graničarskijeh kuća, a na đakone niko nije ni mislio. Oni su rukopoloženi samo da ne idu "u soldate".

K ovoj nevolji pridruži se i druga – najteža i najgroznija na ovome svijetu. Tri godine uzastopce (15.16. i 1817.) bila je opšta nerodica na ovijem krajevima i otuda nastane mrtva glad po narodu. Ispunila se na nesreću ona narodna riječ: "Teško zemlji kuda vojska prođe i djevojci koja sama dođe!" Narod je kopao svakojako korijenje i mlio je osušenu koru sa drveća, pa je tako zavaravao samo, a ne hranio, pregladnjeli želudac. Dosta je naroda, osobito u Primorju, pomrlo od ljute gladi. Uzrasni ljudi povrve u cijelijem rojevma dolje u Slavoniju i u Srijem "na delo", ne bili što zaradili, da sebe i svoje spasu od najužasnijega neprijatelja. U te se rojeve pomiješaju i mnogi sveštenici od onijeh kapelana, koji ne imadoše nikakava parohijskog užitka, a "domaći gruntovi" ne mogahu ih nahraniti ni nasušnijem kruvom. Oni dobivahu od vladike i od regemenata "pasoše", da idu u Slavoniju i u Srijem "na delo", kao i ostali težaci. Neku su radili i tako sebe prehranjivali, a neki udare u prosjačenje, pa onako u svešteničkijem haljinama hodaj od mjesta do mjesta i tuda prosi, da im ko što udijeli. 
  
Ova skitanja i prosjačenja našijeh sveštenika toliko se ogade pakračkom vladici, Josifu od Putnik, da je 26. oktobra 1819. molio Đeneral-Komandu, da taka skitanja zabrani. Kako je žalosno bilo stanje našeg sveštenstva i kako se o njemu sudilo, evo neka se vidi iz ove, uprav gadne i nehrišćanske tužbe vladike Putnika.

"Kod sveštenstva, karlovačkog vladičanstva, moje vjere ušlo je "u modu" i postalo je svakidašnjim običajem, da se svešenici jednako kao i ostali, tako u opšte prozvani Ličani, kroza sve donje prijedjele i kroz više vladičanstava, bez svakog posla i bez svakog opredjeljenja, onako poderani i prnjavi skitaju, te se obično i ponajviše zaustavljaju po graničarskijem selima, u mome ili u arhijepiskopskom vladičanstvu; pa čas ovdje a čas ondje načinom, koji ponižava svešteničku čast, sebi nužnu hranu nabavljaju ili otimlju. Po što u mom vladičanstvu sada ima dosta i svjetskog i manastirskog sveštenstva, a u buduće za sposobni, i koliko to prilike dopuštaju, obrazovan naraštaj, postarano je sa klirikalnom školom, koja je kod mene zavedena, i koja od više godina sa uspjehom postoji, - a ovi sveštenici, koji su ponajviše neotesani (ungehobelt), koji suže na sablazan i  koji za svoju službu nijesu spremljeni, nijesu od pomoći ni meni ni drugijem vladičanstvima... "
Ala je ljuto ciknuo Mijoković na vladiku Putnika zbog ovoga nehrišćanskog, nebratskog i ničim opravdanog njegovog postupka! Evo kako je opet Mijoković odgovorio na ovo Đeneral-Komandi:

"Visokom notom od 20. dek. o.g. br. 2230.  dostavljeni mi dopis pakračkog gospodina vladike od Putnik od 26. okt. o.g., i ako se čini, da je potekao iz mlada neiskusna pera, ipak je takav, da se ne može ćutke prijeći. Ne obzirući se na nepolitični i na neprijateljski slog ovog dopisa, koji je načičkan prostijem, nepristojnijem i uvredljivijem izrazima, namjera je istijem dopisom sveštenstvo ovog vladičanstva i samog mene osramotiti, pa tom prilikom sebe i sebi podvlašeno sveštenstvo u nezasluženoj  svjetlosti prestaviti. Udarajući onako nemilostivo po Ličanima, dokazao je g. Vladika Putnik, da ili nije ni pročitao svoga dopisa, ili da je on sa svijem bez svakog nježnijeg osjećaja i bez srca prema ljudskoj nevolji i nesreći. Tri godine dana, mučeni ljutom glađu, ipak nijesu Ličani u rojevima u donje krajeve odlazili. Oni ljube svoja ognjišta tako jako, e su voljeli u divljim travama i u korijenju spasenja tražiti, nego li se odlučiti, da ognjišta napusta. Pa i oni, koje je ljuta nevolja nagnala, da po drugijem krajevima svoju hranu potraže, ostavljali su sva bogatstva tijeh krajeva, čim su saznali, da je samo zob rodila u njihovoj domovini. ..

A gornji Graničari, gospodinu vladici Putniku samo pod imenom Ličani poznati, koji su se kroz stotine godina odlikovali svojom hrabrošću, poštenijem vladanjem, vijernošću i privrženošću k previšnjoj carskoj kući, pokornošću prema vlastima, ljubavlju prema otadžbini i mnogijem drugijem dobrijem svojstvima, a koji su po cijelom svijetu poznati kao slavni: - nijesu zaslužili, dakle nego da se samo sa Ciganima uporede i da ih jedan gordi arhipastir protivno hriščanskoj ljubavi, smirenosti i trpljivosti kod visoke vlasti kori, koja svoje podvlaštene karlovačke Graničare ljubi, njihove zasluge dobro poznaje i cijenit ih umije.

A šo se tiče sveštenika ovog vladičanstva, koji se skitaju, to se g. vladika od Putnik nije držao apostoskog savjeta, gdje veli: "Nosite bremena jedan drugoga i tako ćete ispuniti zakon Hristov" – i onda: "Dužni smo mi jaki slabosti slabijeh nositi, i ne sebi ugađati". Isto tako vidi se e je zaboravio, kako i u njegovoj domovini i u bogatom Banatu ima po neki sveštenik, koji poderan i prnjav i po varošima hodi. A kad je  pojedine, i na broj vrlo  malo sveštenika, iz ovoga vladičanstva, nužda nagnala u ona strašna vremena, da potraže milosti kod vijernijeh i izvan međa ovoga vladičanstva, to s toga nijesu oni bili skitnice i bitange; ta oni su na put polazili sa urednijem putnijem listovima koje su dobili od Đeneral-Komande i od regemente. A da su oni negdje nešto na silu oteli, to može samo budala tvrditi: jer niti su oni nosili uza se oružja, niti jezbog toga kakava tužba na njih stigla, i u opšte to je moralna nesmisao, da bi pojedini nenaoružani čovjek, u tuđoj zemlji sa povezanijem selima i varošima, mogao kakavo nasilje učiniti.

Misli li pak g. vladika Putnik svoju klerikalnu školu tijem osvjetljati, što je rekao, da je sveštenstvo ovoga vladičanstva neotesano: da služi na sablazan i da je nespremljeno za svoj poziv: to će na taj način rđavu žetvu požnjeti. A  država, ljudstvo, kakvu li će korist od toga imati? Ništa nije lakše, nego sebe hvaliti a druge kuditi; ali što će na to reći pametni ljudi, lako je pogoditi. Pa kakvo se dobro može očekivati od one škole, u kojoj se obrazuje svešenstvo, da se samo srami svoga staleža? Od kako su ove slavne visoke škole nastale, u nekijem vladičanstvima, bilo bi vrlo mučno jednoga sveštenika naći, koji pušta, da mu raste brada – taj časni znak svoga važnoga poziva, - i koji propisano odijelo nosi: ali će se naći protiv crkvenijeh uredaba ili bar protiv običaja, da n. pr. prstenje nose i kad samu svetu liturgiju služe. Daleko je to od mene, da ja sveštenika po bradi cijenim, ali znam da se svaki stalež u državi mora raznati u pogledu svoje nošnje, po opštijem propisima i po običajima; a svaki daje sablazan i zaslužuje kaznu, koji se drukčije vladati postupa.

Ovo vladičanstvo nije srećno, da ima svoju klirikalnu školu. Uzroke, zbog čega je nema, mogao bih vrlo, lako navesti, kad bih ovdje bilo za to mjesto; ali ja tvrdim i mogu dokazati. Kod svijeh neprilika i kod silnijeh tegoća, kojima se do sada borahu karlovački i banski Graničari, da se njihovo sveštenstvo, u pogledu obrazovanosti, mjeriti može sa sveštenstvom svakog vladičanstva; ali u pogledu moralne vrijednosti i njihovijeh zasluga za državu i za otadžbinu, prevazilazi ono svako drugo". Za ovijem ređa vladika 12 sveštenika, koji su po preporuci Đeneral-Komande previšnje odlikovani: krstovima za zasluge, raznijem kolajnama i ordenima "Počasne Legije", te dodaje: "Koje se vladičanstvo može ponositi tolikijem znacima previšnjeg zadovoljstva? Ja mislim da sveštenici nijesu to zaslužili: skitanjem davanjem sablazni, nepristojnijem ponašanjem, brijanjem brade i t.d.: a ne poričem ni to , da i u ovom vrtlu, kao i u svakom drugom ima i travine".

Evo nam i tužna i ružna primjera, kako su se naše vladike grdile i sramotile preko Đeneral-Komande! Kako su prezreli onaj apostolski savjet, gdje se veli: "Bratskom ljubavi budite jedan k drugom ljubazni. Čašću jedan drugog većeg činite". (Rim.XII.10). Odogovor vladike Mijokovića sa svijem je umjestan, jer ga je izazvao vladika Putnik, koji nikako nije trebao onako postupiti ni onako gadno tužiti svoje pravoslavno sveštenstvo, i ako je imao povoda za to. Ta moglo se to i ljepšijem načinom postići i urediit. Prije svega trebao je pisati samome vladici pa njega opomenuti, neka ne pušta svojijeh sveštenika, da idu po prošnji.

Lijepo je vladika Mijoković branio sebe i svoje sveštenstvo i svoj narod od nebratskog napadaja pakračkog vladike Putnika, ali nije mogao pobiti one istine, da su mu mnogi sveštenici, ne imajući hljeba, morali odlaziit na proste težačke rabote i u prosjake. Nije mogao pobiti ni one istine, da mu je sveštenstvo bilo većinom nespremljeno za svoj poziv i za svoju službu. U onijem ratnije vremenima on je rukopolagao za đakone i za sveštenike, ko mu je gođ došao, pa nije čudo da je mnoge i nedostojne rukopoložio, samo da ih izbavi od vojničke službe, ma da je dobro znao, da im ne može dati svijem hljeba kao svešenicima.

Eto tako je bilo za vladike Mijokovića, koji je upravljao ovijem vladičanstvom šesnaest i po godina - svega i svašta: i ljutijeh ratova i gladnijeh godina i prekobrojnijeh sveštenika i francuske najezde i javnog unijaćenja. Bilo je evo najviše muke i nevolje ljute. Mnogo se ovaj vladika zauzimao kod vlasti, da se sveštenstvo bolje naplaćuje; ali nije mogao ništa uspjeti. Ostala je stara nevolja, koja i danas traje i trajaće još do Božjega suda.
O srpsko-narodnoj svijesti nije bilo ni spomena za ovoga vladike. I ono malo narodne vatrice, što no je bio pripalio vladika Vidak, skoro se sa svijem ugasila za Mijokovića, koji je znao samo za "slavni ilirski narod". Ali u malo nije bilo i grdne bruke! Na poziv Đeneral-komandin 1818. pristane vladika, da se sinodalni vjeronaučni katihizis prevede "na horvacki jezik", pa da ga Đeneral-komanda naštampa o svojem trošku latinicom jer da djeca teško čitaju crkveno-slovenska slova. Katihizis zbilja prevede arhimandrit Rajačić i vladika ga pošalje u Zagreb. Ali ne znam, kojim putem sazna za to mitropolit Stratimirović, pa sve prepriječi prije, nego je izvedeno, a vladiku i arhimandrita za to izgrdi nemilice. Eto kolika je svijest bila u vladike Mijokovića do srpskoga jezika i slovenkskoga pisma. U njemačkijem školama naša su djeca morala čitati rimske molitve i ići na njihove "maše".

Nekoliko godina pred smrt udari vladiku kaplja, u slijed čega je ostao hrom i već do smrti bolestan; ali je i u bolesti ostao raskalašan kao što je i prije bio. Stari sveštenici znali su mi pričati o mnogo štokakvijem skokovima u privatnom životu vladike Mijokovića; a sačuvalo se i u samom narodu dosta predanja o njemu, koje ga slika kao čovjeka, koji je i suviše "mirstvovao". Pod jesen 1823. ponovi se kaplja, te vladika umre u Plaškom 14. dekembra u 54. godini života. Sahranjen je 19. dekembra u crkvi pored Jakšića, ostavivši iza sebe u najvećem neredu vladičanstvo,, a osobito vladičanski dvor i ostale zgrade oko dvora.
Poslije njega došao je za administratora arhimandrit Lukijan Mušicki.

Izvor:

KARLOVAČKO VLADIČANSTVO
Prilog k istoriji srpske pravoslavne crkve

Napisao
Mihajlo Grbić
Katiheta i profesor Srpske učiteljske škole u Karlovcu
(prva, druga i treća knjiga)

Reprint izdanje
 "Sava Mrkalj", Topusko, 1990

Lukijan Mušicki  (1828-1837) O Lukijanu  Mušickom dosta je napisano. Zato ćemo se zadržati na kratkim biografskim podacima i daćemo kratak osvrt na njegov rad u Eparhiji.Mušicki se rodio 27. januara 1777. u Temerinu. Završio je srpsku i njemačku osnovnu školu. Četiri razreda gimnanije završio je u novosadskoj srpskoj gimnaziji, zatim prelazi u Segedin. U Pešti studira filozofiju. Mitropolit Stratimiroivć upućuje ga da završi i karlovačku bogosloviju. 1802. godine zamonašio se u manastiruru Grgetegu. Godinu dana kasnije postaje pridvorni đakon i profesor gimnazije. U isto vrijeme vrši dužnost konzistorijalnog bilježnika i knjižara mitropolitske biblioteke. 1809. proizveden je za protosinđela. 1812. odbija mjesto profesora na učiteljskoj školi u Sentandreji. Mitropolit Stratimirović proizvodi ga za arhimandrita i daje mu upravu manastira Šišatovca. U Šišatovcu održava veze s najistaknutijim ličnostima slovenske književnosti: Kopitarem, Šafarikom, Vukom i drugim. Napisao je više knjiga pjesama i bio je slavljen u svoje vrijeme.

Godine 1824. postaje administrator Eparhije gornjokarlovačke, a tek godine 1828. izaban je za episkopa ove eparhije. Kao episkop radi na crkvenoj prosvjeti. 1826. otvara u Plaškom pripremni tečaj, a zatim klarikalnu školu za sveštenike. U to vrijeme na području eparhije postoje većinom njemačke škole. Episkop Mušicki ulaže napore za osnivanjem srpskih škola. Ove se škole otvaraju u Zrmanji, Mutiliću, Škarama i Plaškom. Obraća se pastvi i poslanicama.  U poslanicama govori protiv pretrpanih gozbi, o krađama, protiv pijanstva itd. Vladika Mušicki kao literat i pjesnik više je obraćao pažnju na kulturne probleme nego li na organizaciona pitanja eparhije. Umro je u Karlovcu 15. marta 1837. godine.

Тeofan Živković (1874-1890)  rodio se u Sremskim Karlovcima godine 1825. Kršteno ime bilo mu je Božidar. Otac mu je bio liječnik. Gimnaziju je pohađao u Sremskim Karlovcima a bogosloviju u Segedinu. Prava je učio u Beogradu. Kasnije je završio karlovačku bogosloviju. Najprije je bio profesor učiteljske škole u Somboru. Zatim dolazi za profesora  bogoslovije u Sremskim Karlovcima. Zamonašen je godine 1853. i odmah proizveden u čin protođakona, 1858. je arhiđakon, 1864. protosinđel, a 1866 arhimandrit.Godine 1874. izabran je za  episkopa gornjokarlovačkog. Vladika Teofan bio je obdaren propovjednik. Obišao je cijelu eparhiju, poučavajući narod nadahnutim propovjedima. Mnoga mjesta obišao je više puta. Godine 1892. štampane su u Karlovcu njegove propovjedi u zbirci pod imenom «Propovednik». Godine 1868. još kao arhimandrit, u Temišvaru je izdao svoje djelo «Srpska narodna crkva».

Vladka Teofan živio je jednostavno. Mada gospodsko dijete, volio je običnog čovjeka. U Plaškom je stalno navraćao kod jednog siromašnog obućara i posmatrao njegov rad. Bolovao je od plućne bolesti pa je naprasno umro na Aranđelovdan 1890. Po sopstvenoj želji sahranjen je na plaščanskom groblju.
Ilarion Zeremski (1920-1931)  rođen je u Turiju u Bačkoj 27. februara 1865. Maturirao je u Srpskoj gimnaziji u Novom Sadu 1885. Jedno vrijeme učio je prava u Pešti. 1890. završava moskovsku duhovnu akademiju. 1891. dobiva mjesto profesora u karlovačkoj bogosloviji. U bogosloviji je na radu do godine 1911. kada je izabran za vikarnog episkopa. 1914. kao vikarnom episkopu povjerena mu je administracija Eparhije godnjokarlovačke. 1919. godine odlazi na konferenciju mira u Parizu kao ekspert za Vojvodinu. 1920. izabran je za profesora bogoslovskog fakulteta u Beogradu. Iste godine izabran je za episkopa gornjokarlovačkog. Vladika Ilarion bio je čovjek naučnog duha. Dao je čitav niz rasprava iz Svetog pisma Novog Zavijeta. Najviše svojih radova objavio je u Bogoslovskom glasniku koji je on 1902. godine osnovao. Bavio se i pitanjima statistike. Napisao je i opšitnu raspravu «Srpski manastiri u Banatu».I kao episkop bavio se knjigom i naukom.

Umro je 1. januara 1931. godine u Plaškom. Položen je u kameni sarkofag koji je za života pravio i postavio u paperti plaščanske katedrale.

Sava Trlajić (Sv. Sava Gornjokarlovački) (1938-1941)
Sava Trlajić – mirsko mu je ime bilo Svetozar – rođen je u Molu u Bačkoj 19. jula 1884. godine. Osnovnu školu završio je u Molu a klasičnu gimnaziju i bogosloviju u Sremskim Karlovcima. Pravni fakultet završio je u Beogradu. Studijski ispit polagao je na pravnom fakultetu u Zagrebu.

Rukopoložen je 1909. i postavljen za parohijskog sveštenika u Bašaidu, Eparhija temišvarska. Početkom 1927. izabran je za referenta, a odmah zatim i sekretara Svetog Arhijerijskog Sinoda. Kao udov sveštenik zamonašen je  27. oktobra 1929. Iste godine prima upravu manastira Krušedola. Hirotonisan je za vikarnog episkopa sremskog 30. septembra 1934. Godine 1938. izabran je za episkopa gornjokarlovačkog. Svečano je ustoličen u Plaškom 4. septembra iste godine.

Vladika Sava dočekuje u Plaškom početak drugog svjetskog rata. Italijanska okupacijska komanda nudi mu prevoz do Beograda, ali ponudu odbija i dosljedan svojoj arhijerejskoj zakletvi, ostaje sa svojom pastvom i sveštenstvom. Dostojanstveno i u najljepšem smislu, arhijerejski je snosio  sva ponižavanja koja mu je pričinjavala ustaška vlast.Sa svojim mnogobrojnim sveštenicima i vijernicima odveden je iz Plaškog u Gospić, gdje mu se gubi svaki trag.

SPC proglasila je episkopa Savu Svetim sveštenomučenikom

Sveti sveštenomučenik Sava Gornjokarlovački
Eparhijska Slava Sv Sava Gornjekarlovački slavi se 17. jula

Dana 21. maja 1941. godine u Plaški je došlo oko 100 ustaša radi preuzimanja vlasti od strane Italijana. Episkopa Savu su odmah po preuzimanju vlasti proglasili za taoca "nove katoličke države Hrvatske". Ista sudbina je zadesila i sledeće sveštenike:

protojereja Isa J.Pejnovića, arhijerejskog zamenikam, 
protojereja Milana Dokmanovića, paroha plaščanskog,
protojereja Milana Rajčevića, crkvenig tužioca,
jereja Petra Vučinića, člana Crkvenog suda,
jereja Bogoljuba Gakovića, sekretara Crkvenog suda,
jereja Milana Đukića, sekretara Eparhijskog upravnog odbora,
jereja Jašu Stepanova, paroha plaščanskog,
jereja Đorđa Stojanovića, veroučitelja i
jereja Stanislava Nasadila, paroha u Ličkoj Jesenici.

Dana 23. maja 1941. godine ustaše su došle u vladičin dvor, iselili episkopa Savu, a sav nameštaj iz dvora natovarili na kamione i odvezli u Ogulin. Dana 8. juna u vladičanski dvor je sa grupom ustaša došao ustaški logornik i veliki zločinac Josip Tomljenović. Odmah je naredio da se ustaškom odredu, koji je došao s njim, predaju epajhijski novac i hartije od vrednosti. Episkopu Savi je naredio da se odmah udalji iz kancelarije jer "njegovo prisustvo nije ni poželjno ni potrebno".

Ustaša Josip Tomljenović je naredio episkopu Savi da odmah napusti Plaški i ode za Srbiju. Episkop Sava je to odbio da učini i tom prilikom mu je naglasio da je on legalni episkop gornjokarlovački i da ne može napustiti svoju eparhiju, a da oni sa njim mogu raditi što im je volja.

Episkop Sava je uhapšen 17. juna 1941. Sa njim je uhapšeno i trinaest viđenijih Srba iz Plaškog. Uhapšeni su i sveštenici Bogoljub Gaković, Đuro Stojanović i Stanislav Nasadil. Ustaše su ih odveli i zatvorili u štalu Josipa Tomljenovića, koju su čuvali naoružani ustaški vojnici. Svi zatvorenici su, a posebno episkop Sava, svakodnevno bili strahovito mučeni i zlostavljani.

U štali Josipa Tomljenovića ostali su nešto više od mesec dana . Dana 19.jula 1941. godine ustaše su povezali sve zatvorenike, svrstali ih po dvojicu u red, odveli na željezničku stanicu u Plaškom kako bi ih vozom otpremili za Gospić. Na stanici su proveli vreme od 10 časova uveče do 5 ujutro. Najteže je bilo episkopu Savi kome, iako je bio vezan u lance, nisu dozvolili ni da sedne i da se odmori.

Episkop Sava i grupa Plaščanskih Novomučenika stigli su u Gospić 20. jula 1941. godine. Sa željezničke sanice u Gospiću odvedeni su u gospićki zatvor, gde su strahovito mučeni i ponižavani.

Episkop zahumsko-hercegovački dr Atanasije Jevtić u svojoj knjizi "Srpska Crkva u Drugom svetskom ratu" navodi podatak da je episkop Sava 8. augusta 1941. godine viđen u dvorištu kaznenog zavoda u Gospiću. Bio je vezan i postavljen na kišu. Episkop Sava je i tu torturu stoički  mirno podnosio.

Polovinom augusta 1941. godine iz gospićkog zatvora izvedeno je oko 2000 Srba, vezanih žicom po dvojica, i odvedeni su putem prema Velebitu. U toj grupi je bio i episkop Sava Trlajić. Prepostavlja se da je episkop Sava ubijen na Velebitu jer je, kako navodi episkop Atanasije, prema svjedočenju nekih italijanskih novinara na Velebitu u augustu1941. godine ubijeno oko 8000 Srba. Drugih podataka o mučeničkoj smrti episkopa gornjekarlovačkog Save Trlajića nema.

+++

Sveštenik Jovan Silaški je u jednom broju "Banatskog vesnika", časopisa Banatske eparhije, pod naslovom "Glavu dajem, al' svoj narod ne ostavljam" objavio svoje sećanje na episkopa Savu Trlajića i jedno svedočanstvo o njegovom stradanju.

"... Godine 1941. u Gornjokarlovačkoj eparhiji zavladala je užasna ustaška strahovlada. Sveštenicima i episkopu rečeno je da više nisu poželjni i da moraju napustiti svoje vernike i svoj narod. Nadbiskup Alojzije Stepinac otvoreno je rekao vladici da mora napustiti "hrvatski" Karlovac, inače će biti likvidiran. Na to mu je vladika odogovorio:

"Glavu dajem, al' svoj narod ne ostavljam".

Da se nadbiskup nije šalio videlo se odmah. Vladika Sava je uhapšen i strahovito mučen. Za vrijeme njegovog mučenja u Plaškom, ustaše su pevale: "Svi koji ste u Hristu rođeni – u Hrista ste se obukli".
Kada su vladiku posle mučenja poveli na stratište, njegova majka je stajala pored crkve i čekala da ga provedu. Htela je, još jedanput, da vidi sina i da se sa njim pozdravi. Mučitelji joj to, međutim, nisu dozvolili. Vladika je, ipak, vezanim rukama blagoslovio majku i otišao u smrt. Majka Jelisaveta, rođena Karakašević umrla je za vreme okupacije u Srbiji, prihvaćena od Srpske pravoslavne crkve. (SPC)

 DIOCESES IN KARLOVAC
The Diocese of Upper Karlovac comprises the most western Serbian territories: Banija, Kordun, Lika, Krbava, Gorski Kotar, as well as northern Croatia and Istria. It was named after the town of Karlovac, where its See is located. These territories have been settled by Serbians ever since the 15th century, and more intensely in the first decades of the 16th century. The main settlements were Žumberak and Bela Krajina, and then the areas near Gomirje and Gorski Kotar. During Turkish rule in central Lika (1528–1699), the Serbians moved to cragged, rugged land of Lika from Dalmatia, while Serbians from Bosnia settled mostly in Krbava. Many of them migrated from there to Austrian-held territories, i.e., to the area of the Vojna Krajina (Military "Buffer" Zone).

During the 16th century, the spiritual life of Orthodox Serbians of this area was guided by the metropolitans of Dabar-Bosnia. The See of this Metropolitanate was at one time in Monastery Rmanj, at the tri-juncture of Bosnia-Dalmatia-Lika. When parts of Lika, Banija and Krbava, which had been to this time under Turkish rule, were liberated at the end of the 17th century, a separate Diocese of Karlovac-Zrinopolje was established (1695). The first Bishop of the Diocese was a refugee from Bosnia, Metropolitan of Dabar-Bosnia Atanasije Ljubojević (1696–1712).

In 1713, the Diocese of Karlovac-Zrinopolje was divided into two: the Diocese of Karlovac-Senj-Coastlands and the Diocese of Kostajnica-Zrinopolje. Danilo Ljubotina, Bishop of the former, founded his Episcopal Residence in Plaški. During the 18th century, the areas under Austrian rule were administered by the Bishops of Marca.

Roman Catholic proselytism and forced conversion to the Uniate Church (recognizing the authority of the Roman Pontiff) were a constant danger for Orthodox Serbians within the borders of the Diocese of Karlovac. Proof of that religious aggressiveness is the fate of the Serbian people in Žumberak, forcibly subjected to the Uniate Church in the 17th and 18th centuries. In that disparate struggle between the Roman Catholic Church, supported by the Austrian Court and Army, the loss of Žumberak was inevitable. Moreover, the military authorities, under the advice of the Roman Catholic clergy, expelled Orthodox priests, denying the Orthodox Bishop access to these regions. In order to preserve the Serbians in the faith of their fathers and the spirit of Saint Sava, Bishop Pavle Nenadović (1744–1749), later Metropolitan of Karlovci, founded a "Central School" in Plaški for the educating of young seminarians. Also through the efforts of this eminent Bishop a similar school was established in Zalužnice, near Vrhovina. Bishop Danilo Jakšić (1751–1771), a Hierarch of great pastoral devoutness and holy life, also worked hard for the enlightenment of Serbian youth. Thanks to his zeal, a school in Metka was opened.

In the historic line of the Bishops of Karlovac the following are mentioned: Atanasije Ljubojević (1688–1712), Danilo Ljubotina (1713–1739), Pavle Nenadović (1744–1749), Danilo Jakšić (1751–1771), Josif Stojanović (1771–1774), Petar Petrović (17714–1784), Jovan Jovanović (1784–1786), Genadije Dimović (1786–1796), Stefan Avakumović (1798–1801), Petar Petrović Vidak (1801–1806), Mojsije Mioković (1807–1823), Lukijan Mušicki (1828–1837), Evgenije Jovanović (1839–1854), Sergije Kaćanski (1858–1859), Petar Jovanović (1859–1864), Lukijan Nikolajević (1865–1872), Teofan Zivković (1874–1890), Mihailo Grujić (1891–1914), Ilarion Zeremski (1920–1931), Maksimilijan Hajdin (1932–1936), Sava Trlajicć (1938–1941), Nikanor Iličić (1947–1951) and Simeon Zloković (1951–1990). The present Bishop of Upper Karlovac is Gerasim.

In World War II, Bishop Sava Trlajicć of Upper Karlovac was martyred. The Bishop was arrested on 13 June, 1941, together with thirteen other prominent Serbians, among whom there were also three Serbian priests. They were confined in a barn belonging to an Ustasha camp-officer Tomljenović, where they were tortured in various ways. When they were being beaten, the church hymn "For as many of you as were baptized into Christ…" (Gal 3:27a) was played on a record-player. From there they were taken by freight-train to Gospic on 20 June. Bishop Sava was allowed to say good-bye to his 83-year old mother, but with his hands tied and legs fettered. In mid-August of 1941, Bishop Sava Trlajić was taken to Mount Velebit, where he was, with numerous other Serbians, thrown into the pit "Jadovno".

During World War II, the Diocese of Upper Karlovac endured an unprecedented spiritual genocide...
This devastation of Serbian holy sites on the territory of the Diocese of Upper Karlovac continued even after the war. The places of worship which remained after the war, in general damaged and demolished, were totally destroyed on the strict order of "the People’s authority"...

The war of 1991–1995 added to this distress, thus continuing and confirming the continuity of the spiritual genocide on Serbian ecclesiastical monuments within the boundaries of the Diocese of Upper Karlovac...
In August of 1995, the Serbian population of this ancient Diocese was driven out (many being killed), and their churches desecrated, damaged or destroyed.
From:"Spiritual Genocide",  by Slobodan Mileusnić

 (Serbian priests from Plaški killed by Ustashas in 1941)