Parohiju sačinjavaju: Plaški,
Zebić, Lapat, Plaška Glava, Vera, Suvaja, Janja Gora, Lastovo Brdo,
Lisac, Staro Selo, Strikino brdo, Tuk, Jezero, Vupča, Plaška Draga
Latin, Lički Kunić i Vojnovac
|
|
| |
|
Paroh plaščanski: jerej
Dragan Antonić |
Vavedenje Presvete Bogorodice |
Članovi Crkvenoopštinskog odbora:
Savo Trbojević, Milan Medaković, Boro Grba, Ilija Šupica,
Janko Matrinović, Svetozar Radmanović i jerej Dragan
Antonić.
Prva pravoslavna eparhija ovdje je osnovana oko 1700. godine, a
srpsko-pravoslavna crkvena opština u Plaškom djeluje i danas.
***
Podizanje zvona
Pošto je početkom dvadesetih godina 18. stoljeća episkop Ljubotina
prenio sjedište svoje dijeceze u Plaški, podižu se vrlo brzo prva
crkva i dvor od drveta. Sabornu crkvu odnosno katedralu
Vavedenja Presvete Bogorodice izgradio je vladika, odnosno
episkop, Danilo Jakšić, od 1756. do 1763. godine, kao svoju zadužbinu,
a istodobno i svojevrsni mauzolej i ostavštinu potomstvu. Pripreme
za gradnju nove crkve počele su odmah po preuzimanju Jakšićeve
uprave nad vladičanstvom 1750.godine kada je po usmenoj zapovijesti
tadašnjeg karlovačkog generala naređeno stanovniku Plaškog Janku
Dokmanoviću da se mora skloniti sa svoje dotadašnje zemlje, zajedno
s kućom, jer stoji na mjestu gdje će se nova crkva sagraditi, za
što će dobiti u zamjenu zemljišta na drugoj lokaciji. Kako većina
izvoda navodi da je izgradnja crkve započela 1755. taj se datom
vjerovatno može uzeti kao definitivan. Gradnja je trajala punih
devet godina zbog najprije Sedmogodišnjeg rata koji je odveo najveći
dio muškog stanovništva iz eparhije u vojsku, zbog čega se tri
godine stalo sa gradnjom. Crkva je dovršena i posvećena tek 23.
augusta 1763. iako su radovi izgleda trajali sve do 1765. Vjerovatno
je tokom te dvije godine dovršavana unutrašnjost crkve.
Glavne pomagače u podizanju katedralne crkve našao je Vladika
u bratstvu manastira Gomirje koji su organizirali skupljanje
sredstva a iz Rusije su u dva navrata donjeli knjige i novac
kao pomoć ruske carice. Plaščansko je stanovništvo dovezlo
sav potreban materijal i šest puta dobrovoljno davalo po
jedan marijaš, dok udovice i sirote nisu morale davati ništa.
Jakšić ističe da nikakav porez nije raspisan već je svatko
tko je želio mogao dati hranu za zidare. Razliku u novcu
nadoknadio je sam Vladika iz svojih prihoda.
Prvo zaokruživanje kompleksa nastaje 1773. kada se dovršava gradnja
jednokatnog dvora, pod prosvijećenim i reformama naklonjenim episkopom
Jovanom Jovanovićem. U toku dva i pol stoljeća slijede mnogobrojne
adaptacije: postavljanje novog ikonostasa u vrijeme vladike Mijokovića,
dogradnja naprije dvora, a potom i popravka crkve za vrijeme Mušickog,
druge popravke dvora i adaptacije na crkvi i svakako zadnja velika
restauracija za vrijeme episkopa Mihaila Grujića.
Crkva je posljednji put obnovljena je 1906. kada je poprimila današnji
izgled, a ikonostas je 1907. naslikao hrvatski slikar Ivan
Tišov.
|
|
| |
|
Ikonostas
nekada, rad Ivana Tišova |
Ikonostas danas |
Postojali su brojni pokušaji premještanja rezidencije izvan Plaškog
u vremenu nakon što je opasnost od unije donekle prestala i mjesto
izgubilo svoju zaštitnu ulogu. Ovi pokušaji preseljenja, ponajprije
u Karlovac, uvijek su završavali neuspjehom uglavnom zbog neimaštine
- niti jedan poduhvat većih materijalnih troškova nije se mogao
obaviti bez pomoći vlasti. Plaški zadržava ulogu središta do 1941.
godine. U ratu koji je uslijedio nestaje dobar dio i materijalne
i duhovne baštine nataložene dva i pol stoljeća.
Poslije rata episkopska rezidencija se konačno premiješta u Karlovac
dok je vladikin dvor koji je 1784. izgradio vladika Jovanović
srušen 1970-ih odlukom komunističkih antiteista.
Izvor:
SABORNA CRKVA VAVEDENJA PRESVETE BOGORODICE U PLAŠKOM
Povijest episkopalnog kompleksa
Napisao Dragan Damjanović
SKD "Prosvjeta", Zagreb, 2005
Danas je crkva u veoma lošem stanju a parohijski dom je potpuno
uništen tokom akcije hrvaske vojske pod nazivom ˝Oluja˝.
***
Vladika Ljubotina, drugi Karlovački vladika, utvrđuje
vladičansku stolicu u Plaškom 1721. godine, sagradivši
tu drvenu kuću za vladičanski dvor. Plaščanska opština dala mu
je zemljište za dvor i za baštu. Ovaj stari dvor bio je na istom
mjestu, gdje je i današnji , a više njega bila je sara drvena
ckvica Sete Bogorodice i uza nju parohijalna kuća. I zbog ovoga
neko je tužio vladiku, a biće najprije da ga je tuđio senjski
biskup. Godine 1724. izašalje đenerao Rabata komesiju u Plaški,
koja je htjela oduzeti od vladike zemlju, što mu je darovala
opština i srušiti novi dvor. Kad je vidio narod, šta se tu godi,
skoči i otjera komeseriju iz Plaškog...
O unutašnjoj, eparhijskoj upravi slabo se što zna. Bilo je najviše
muke od svake ruke. Narod se čvrsto držao uza svoga vladiku i uza
svoje sveštenstvo, pa je tako odolijevato, i ako s mukom, svijem
tijem nevoljama…
Crkva je bila u najžalosnijem stanju i iznutra i izvana. Ona je
samo onako u silu boga trpljena. Parohijske crkve bijahu male,
drvene daščare, sakrivene po gudurama i po šiprazima, bez knjiga
i bez drugijeh crkvenijeh pribora. Sveštenstvo neuko, od državnijeh
vlasti progonjeno i zlostavljano. Srpski sveštenik nije se ničim
razlikovao od ostalijeh seljaka, jer ih državne vlasti smatrahu
kao i ostale Graničare, po što su srpski sveštenici dobili zemlje
kao Graničari, te življahu u zadrugama kao i njihov narod. S toga
državne vlasti zahtijevahu i od svešteničkijeh kuća, da podjednako
snose sve vojničke i opštinske terete, rabote, prtine, patrole,
straže i t.d. A za svaku i najmanju pogrešku i prijestup zatvarale
su vlasti sveštenike, kao i ostale seljake; gdje bi ih onda pogrđivali,
batinali, na svake ruke zloostavljali i još većma nego li Graničare
samo za to , što su "šizmatički" popovi.
Smrt vladike Jakšića i njegove zadužbine
Vladika Jakšić živio je strogo kaluđerski. Neprestano je postio
strogo po kaluđerskijem pravilima. Mesa nije no nikada od kako
se zakaluđerio. On je vrlo malo na sebe trošio, pa je i od svojijeh
vrlo malijeh prihoda, koje ću izređati kada budem govorio o dotaciji
– ostavio iza sebe prekrasne zadužbine, koje su mu obesmrtile ime
i spomen na mnoge vijekove. Glavna mu je zadužbina velika i krasna
plaščanska crkva, Vavedenje Svete Bogorodice. Crkva ova dugačka
je bez zvonika 17,5 hvati, prema tome je i srazmijerna visina i
širina. Zvonik je visok 27 hvati. Na njemu su tri složna zvona,
od kojijeh je najveće teško 12 cenata i to je kupio vladika.
Prema današnjijem građevinskijem cijenama ne bi se ovakva crkva
sagradila ni na sto pedeset hiljada forinata, jer sve, što je gođ
na njoj rađeno, - rađeno je temeljno i čvrsto kao za hiljade godina.
A kako je sagrađena ova crkva evo da čujemo iz zapisa, što ga je
vladika sam napisao i vrgao u jabuku ispod krsta na zvoniku, i
koji se sada čuva u konzistorijalnoj arhivi:
"U Plaškom ljeta 1755. mjeseca junija sedmago podignut ili
vodružen krest na mjestje, idježe ninje viditse Oltar cerkve Vavedenije
presvjatija Boorodici, fundament spomenute crkve više pomenutoga
ljeta, rečenago mjeseca junija 17. počet kopati, u subotu na odanije
praznika Sošestvija Sv. Duha: cijeli osam godina ne svrši se sija
sveta cerkov, zane tri ljeta presječeno bilo, da se nije djelalo
zbog rata, koga je deržala naša vsemilostivjejša kraljica marija
Terezija, šest cijeli godina s kraljem brandenburgskim Friderikom;
akoprem je bila na pomošč vserosiskaja carica Jelisaveta Petrovna
i francuski kralj; obače ničto ne uspješe no sedam god. mir soutvrdiša.
I za to sije cerkovnoje djelo toliko dugo vreme prodolžilo se.
Danas pak posljedni kontrakt učini se za sovršiti siju cerkov,
koju ašče Bogu izvolit se ovo nastojaščeje ljeto budet soveršiti
se, hoće biti cijeli devet godina od počela do svršetka djela ove
spomenute cerkve u kome spomenutome djelu cerkovnomu, vesma pomoščestvovalo
bratstvo monastirja Gomirja, služitelji cerkve česnoga i slav.
Proroka Predteči i krestitelja gospodnja Joana, kako na ime česni
jeromonasi: igumen Teofil Aleksić, Josif Rajinović, Serafion Maričić,
Arsenija Verlinić i Gavril Terbojević. Za svu cerkvu sovopotrebiti
materijal vozio je na mjesto puk plaščanski k cerkvi, i od svake
duše majstorom za platu po šest puta dao je po jedan marijaš; i
duša bilo je hiljada i pet stotina.
Sirote i udovice nijesu ništa ni davale, ravno tako ni oni, koji
nijesu pokorni bili, i nijesu dobre volje hotjeli dati; silom nije
nijedan prinuđen davati, ostali narod od karlovačke Eparhije, što
je tko hoteo udijeliti u žitu, u vinu ili u kakvoj drugoj materiji,
to je s blagodarenijem primato, a za novce na narod nikakov porez
nije činjen, i čto majstorom, kako više pomenuto ne izišlo plate
od puka plaščanskoga i naroda, to podpisati isplati od svojih dohodov
ljetnih, ašče i vesma mali sut, jegože i biv pervi osnovatelj ove
svete cerkve Vvdenija Presvjatija Bogorodici az grješni Danil vtori
Jakšić, episkop karlstadski, neunit, rožden od blagočestivih roditelej,
vostočnago ispovjedanija ne unitov, otca Milete i matere Stojne,
v selje Moravicje, i imje ješče četiri brata i tri sestri;"(Za
ovijem dolazi: gdje je učio, kad je rukopoložen i od koga? i t.
d., što sam već naveo). A iza toga slijedi ovo:
"Sego vremena bilo je smuščenije zarad unije, obače blagodatiju božijeju
na sih stranah obderžasja blagočestije vostono nevredimo, točiju u jedinom
Žumberku pravoslavnimi i uniti, ješče djelo po carskoj vsemilostivjejšoj rezoluciji
neispravljeno, koje Bog milostivi da ustroji po svojoej svjatoj volji.
Dnes podiže se krest i postavi na turonj, zdješnje cerkve Vvedenija
presvjatija Bogorodici po božestvenoj službi, juže sam nedostojni
djejstvova s dvoma jeromonasi: Josifom Rajinovićem, Spiridonom
Trkuljom i djakonom Savom Kneževićem, i proizvedohom djakona Lazarja
Maslić vo stepen djakonstva. Prosforu iz koje božestvenu službu
djejstvova, položiv v jabuku pod krestom s časti moščej svjatih
v denj subotni na odanije praznika presvjatija vladičica našeja
Bogorodici i prisnodijevi Mariji.
U Plaškom 30. avgusta 1763.
Božijeju milostiju pravoslavni episkop karlštadski, pomorja senjskih,
Like i Krbave, Zermanje že i Zvonigrada do Dalmacije, i Banije
do vode Gline Danil Jakšić."
Pod zvonikom uzidana je ploča-spomenica sa ovijem natpisom: "Sija
svetaja crkljov vavedenija presvetije bogorodici osnova se ljata
1755. mca junija 3. jejže osnovatlj bih az grješni Danil Jakšić,
vostočnago ispovjedanija pravoslavni episkop karlštadski, rodilsja
v selje Moravica ljeta 1715. ot blagočestivih roditelej, oca Milete
i matere Stojne, mca dekembra 25".
Osim ove ploče još je uzidano deset ovakijeh ploča, na kojijem
su imena "spomagatelja". Spomena radi evo i tijeh imena.
Prvi je Teofil Aleksić, gomirski iguman, rodio se u Korenici 1724.
od oca Jovana i matere Stamene. Drugi je Josif Rajinović, kaluđer,
rodio se u Moravicama 1726. od oca Bože i matere Latinke. Treći
je kaluđer Mojsej Dobrić, rodio se 1727. u Otoku od oca Dobre i
matere Davine. Četvrti je spomagatelj, kaluđer Serapijon Maričić,
rodio se u Brinju 1719. Peti je kaluđer Arsenije Vrljinić, rodio
se u Bojancima 1729. od oca Maksima i matere Ružice. Šesti je Dimitrija
Crevar i brat mu Đorđe, rodom iz Čemernice od oca Damjana i matere
Save. Četiri su ploče zakrivene prividanijem podbočnjima, po što
se zvonik morao kašnje podbačati.
Kao što se vidi, vladika je namakao glavni trošak od svojijeh prihoda,
ali je bio toliko skroman, da ne htjede nigdje spomenuti, koliko
je on potrošio na crkvu. A osim troška na samu zgradu, vladika
je dosta potrošio na unutrašnje crkveno uređenje. On je svu crkvu
iznutra ukrasio. On je nabavio sve knjige, odežde i sveštene sasude.
I danas su dvoji svešteni sasudi u plaščanskoj crkvi, sve od srebra
pa dobro pozlaćeni, kao darovi vladike Jakšića, a za dušu oca mu
Milete i matere Stojne. Pa onda vladika je vodio glavnu brigu i
neprestani nadzor nad cijelom radnjom. On je štokakve majstore
dobavio: on je sam plan izradio i on je najkraće reći cijelijem
poslom upravljao...
I zbog ove crkve imao je vladika posla sa đeneralom Petacijom.
Neko vrijeme ne bilo u Plaškom opštinske krčme, s toga majstori
podignu neku kolibu, gdje su sebi varili jelo, pa su tu držali
za se i vina ponešto. Neki Fendrih Bekhauzen, koji je zapovijedao
plaščanskom kompanijom, obijedi majstore, da oni drže krčmu u svojoj
kolibi, pa pošalje stražu, da obije kolibu i da uzme vino. Pop
Ilija latas i đakon Dmitar Kosanović ne dali obijati kolibe, a
ne dali ni majstorskog vina, nego odbiju stražu da ne čine sile
na crkvenom zemljištu i na crkvenoj kolibi. Na to doleti glavom
pomenuti Fendrih i počne obijati kolibu, ali to zapriječe i njemu
rečeni sveštenik i đakon. Bijesan Fendrih u ljutini zgrabi đakonovu
kapu s glave mu, baci je pod noge i stane je gaziti, vičući, da
on mora pred njim gologlav stati. Đakon se ispriječi, pa zgrabi
njegovu kapu i stane po njoj tabanati, na što Fendrih potegne za
sablju, da ga siječe, a đakon, vrativ mu milo za drago, onako goloruk
umakne u vladičin dvor. Fendrih zapovjedi šerežanima, da razbiju
kolibu i da uzmu vino, a đakona da uhvate, da ga vežu i da ga vezana
otprate u Ogulin. Šerežani otvore kolibu i nađu u njoj 40 oka vina,
koje odnesu Fendrihu, a za đakona mu jave, da je u vladičinu dvoru,
pa da tamo za njim ne smiju. Fendrih postavi stražu oko dvora i
zapovjedi joj , da đakona uhiti, čim se makne iz dvora; majstore
rašćera, a glavnog neimara, Kostu Popovića Sarajliju, pošalje okovana
u Ogulin, izvjestivši regementi sve naopako i što je crnje mogao.
Regementa izvijesti đenerala Petaciju, a ovaj eno smo to već vidjeli,
uvrsti i to u onu tužbu protiv vladike. A vladika je baš u Beču
bio, kad se rečena komedija oko crkve perila. Četrnaest dana nije
smio đakon Dmitar maći se iz dvora, a puna dva mjeseca nije se
ništa radilo na crkvi. Tekar kad se vladika vratio iz Beča, uredi
on sve, po što je đenerala sa svijem utjerao u laž zbog cijele
tužbe. Hajde, neka se zna kakko su se rastresali i kukavi Fendrisi
nad srpskijem sveštenstvom za đenerala Petacija! Nije drukčije
ni moglo biti. "Rđav sluga, loša gospodara!" – Osim crkve
sagradio je bio Jakšić odmah do dvora poveću kuću, gdje bi se uvraćali
i konačili sveštenici, koji bi dolazili k vladici, a prikupio je
za svoje novce nekijeh 20 uža, a tako se zvala mala ral od 1600
hvati, najbolje zemlje i napisao to na vladičanski dvor. Tijem
je mislio, da olakša i svoje i svojijeh našljednika izdržavanje;
ali su sprski neprijatelji sve to drukčije okrenuli poslije njegove
smrti, što ću kazati do malo vremena....
S toga, čim svrši plaščansku crkvu, stane se spremati da ziđe u
Metku dvor i školu zajedno sa crkvom uz dvor....
Ali - "Um za morem, a smrt za vratom" – tako je i ovdje
bilo. Iznenadna smrt vladičina ne samo, što prekine svaku dalju
radnju u Metku, nego šta više, državne vlasti na grdnu štetu svega
vladičanstva - silom oduzmu i dvor i crkvu i zemlju oko dvora.
Evo, da odmah kažem kako je to bilo, da se kašnje ne bih morao
povraćati na ovu stvar. Stari srpski protivnici tuže u Beč karlovačkog
i kostajničkog vladiku, da su pokupovali "nepristojnijem načinom
silne zemlje" za svoje dvorove. Poznati nam baron Koler primi
to za gotove novce, pa izda zapovijed od 26. marta 1772. na mitropolita
Đorđevića, da se vladičanske zgrade i zemlje: u Plaškom , u Metku
i u Sjeverinu imaju komesijonalno procijeniti, te da će onda država
sve po procjeni gotovijem isplatiti, i te zemlje upotrijebit "na
vojničku službu kako su od vajkada bile". Mitropolit ne izvrši
ove zapovijedi, nego obrazloži Hofdeputaciji, da su naše vladike
posjedovale te zgrade i uživale rečene zemlje već od dugog vremena,
i stoga da je to opravdano i da se temelji na narod. privilegijama,
jer u Krajini je slobodno bilo Srbljima kupovati zemlje. Među tijem
umre mitropolit i na administratora Putnika stiže nova zapovijed...
Ali ni adminiistrator Putnik ne htjede izvršiti zapovijed, već
predloži da se ova stvar odgodi do Sabora...Ali i ova saborska
molba ostala bez željenog uspjeha...Kad vidio novi mitropolit Vidak
, da više ne pomaže ni molba ni razvlačenje, odredi 26. marta 1775.
posebne povjerenike, da sa državnijem povjerenicima procijene zgrade
i zemljište u Plaškom i u Metku...Određeni povjerenici od obje
strane sastanu se u Plaškom 7. juna 1775. i tu se nađe, da je od
27 rali dvorske zemlje, pet rali od vajkada pripadalo dvoru kao
vrtao, a šest rali pripadalo je plaščanskoj crkvi. Ostalije dakle
16 rali prikupio je vladika Jakšić za svoje novce. Ovijeh 16 rali
procijene povjerenici na 28 velim : dvjesta osamdeset for.
Državni povjerenici htjeli su procijeniti i onu gostinsku kuću,
što no je sagradio pokojni vladika za svratište svome sveštenstvu,
kada k njemu dođe, ali tome se odupru naši povjerenci; te tako
i ostane na tome.
Bože moj! Da je blaženi Jakšić mogao poslije desetak godina ustati,
pa viđeti svoju zadužbinu, - u kojoj mišljaše narod svoj blagosiljati;
učiti ga vjeri i zakonu; spremati mu valjane učitelje i sveštenike
– kako se u istoj zadužbini: dijele batine na stotine, okivaju
Srblji i u ruke i u noge i grde vlaški bogovi, sveci, krstovi i
postovi, a da srpske majke i ne spomenem!! A za šta li sve to?
Za vrijednost od jadne dvije hiljade sto triestšest forinata. I
u isto doba daju se na dar unijatskom vladici Božičkoviću dva velika
imanja... I u isti mah otvaraju se škole u Žumberku o državnom
trošku, a medačka škola, što je pravoslavni vladika, teškom mukom
i stroškom i svojijem i narodnijem, podiže – ta se škola silom
otimlje i pretvara u "štokhauz". Strašno – ali je zgoljna
istina!
I kod ove je prilike učinio baron Koler tešku nepravdu i srpskome
narodu i spomenu vladike Jakšića. Bre nije vladika Jakšić pokupovao
zemlju u Metku "nepristojnijem načinom", nego je tu zemlju
zakonito odmjerio i dvoru dao carski povjerenik hercog od Hildburghauzena,
kao što sam eno i njegov patenat na to iznio. Šta više, vladika
je snosio i vojničku službu, jer je plaćao za to propisanu cijenu
u novcu. Pa i u Plaškom kupio je vladika zemlju od Graničara, koji
su odselili, pa i to je kupio svagda poslije potvrde državnijeh
vlasti. Pa da su to kakav velika imanja ne bi se čovjek ni čudio:
- ali u Metku kukavnijeh 20 rali, a u Plaškom 16 rali svakojake
prljuge. A što je u cijeloj stvari najljepše, - naseljeni su na
otkupljenu zemlju u Plaškom, dvije "kranjske" porodice
prezimenom Buretići. Ovi sagrade sebi kuće uza sami vladičanski
dvor i to na mjestu, gdje je bila stara, drvena plaščanska crkva.
To su i danas prvi vladičini susjedi..."
Za uprave sedmog vladike Karlovačkog vladičanstva Jovana
Jovanovića (1783 -1786.) ozidan je sa svijem iz nova
današnji vladičanski dvor u Plaškom. Prije toga bio je onaj drveni
što no ga podigao vladika Ljubotina 1721. pa je bio već ostaro
i opao, te vladika Petrović nastane za tijem, da se sagradi novi
dvor i to za one novce blaženoga vladike Jakšića, što su dobiveni
za Medački dvor i za one zemlje u Metku i u Plaškom, što ih država
otkupila poslije smrti vladike Jakšića. Ali je to išlo vrlo sporo
i teško. Vladika Ljubotina sagradio je stari drveni dvor prije
šezdeset godina i ne pitajući za to državne vlasti, a vladika
Petrović poslije šezdeset godina morao je dugo i dugo moljakati
i podnositi štokakve planove, da smije podići novi dvor. I poslije
mnogog moljakanja dobije dozvolu od 23. jula 1783. gdje je naređeno,
da se na zidanje dvora potroši ono 2268 for. 7,5 kr. što je utrženo
za medački dvor i za zemlje u Metku i u Plaškom; a da doplatak
po proračunu od 582 for 9,5 kr. da će namaknuti iz državne solane.
Ali kako je vladika Petrović iste jeseni premješten u Arad, to
je građenje novoga dvora otpočeo vladika Jovanović odmah u proljeće
1784. Tada je srušen stari drveni dvor, pa je na istom mjestu sazidan
današnji. Osnovano je bilo, da se samo donji sprat oziđe od kamena,
a gornji da bude drven, ali vladika naredi, da se i gornji oziđe,
obećavši da će sam platiti, što više ustreba, ali nije platio,
jer je međutijem premješten na Bačko Vladičanstvo i zbog toga je
bilo kašnje duge prijepirke. Najkašnje i taj doplatak dala je država.
I tako, kao što je Plaščanska crkva zadužbina vladike Jakšića,
tako se može smatrati i današnji vladičanski dvor kao njegova zadužbina,
jer je poglavito sazidan za njegove novce, što ih je on potrošio
za dvor u Metku i za zemlje u Plaškom. "Prava muka ne gine".
Izvor:
KARLOVAČKO VLADIČANSTVO
Prilog k istoriji srpske pravoslavne crkve
Napisao
Mihajlo Grbić
Katiheta i profesor Srpske učiteljske škole u Karlovcu
(prva, druga i treća knjiga)
Reprint izdanje "Sava Mrkalj",Topusko,1990
OTETI ZABORAVU
Pravoslavni sveštenici rodom iz Plaškog, ubijeni 1941. godine od ustaša. |
